Neki kažu „svestrana otočanka“, ona kaže „ma daj“… Često nesvjesna što je sve uspjela postići nakon 11 godina radijskog iskustva i 13 godina za mikrofonom kao turistički vodič, spojila je to sa psihologijom i glumom koje je privatno okupiraju godinama, te dodala i NLP-vještine. koje rado istražuje. Vjerojatno je kohezija tih interesa i iskustava dovela do moderatorskih angažmana s autorskim pristupom koji traže renomirani brandovi te hrpe reklama u kojima slušate njezin glas. Uz to privatno radi pripreme za javne nastupe, a svojim iskustvom i osviještenošću pomaže onima s manjkom sigurnosti u glasu ili posturi. Ona kaže: „Najbitnije mi je kroz sve ovo u današnjem svijetu zadržati iskrene emocije i autentičnost. Zadržati sebe.“ Dame i gospodo, Katarina Moškatelo!
Rođena si Hvaranka, a sad živiš i radiš u Zagrebu. Jesi li oduvijek znala da će stvari tako ispasti? Ima li trenutaka kada ti nedostaje Hvar?
– Jesam. Isto kao što znam da tu neću ostati zauvijek. Nekad nedostaje, priznajem, ali u Zagrebu sam tek četiri godine, nije to još ništa.
S mikrofonom se družiš još od malih nogu. Kako se rodila ljubav prema medijima?
– Rasla sam u ruralnoj sredini, na dijelu otoka na kojem se nije ama baš ništa događalo i baš sve zanimljivo je bilo tabu-tema. Ako si istraživač u duši, nemirnog duha, ne pomiriš se s tim, nego okreneš selo, otok, samo da se nešto dogodi. Ubija me monotonija, dosada, manjak opcija, small talk… Oko 21 sat smo sestra i ja morale u krevet, dok mater i otac ne zaspu. A čim bi čule tatin hrk, brže-bolje se palio Radio Brač i noćne pikantne minute bi se razlile sobom, alaaaa gušta. Kad bi oni zabrazdili u neku dosadu, palile smo Mulder i Scully, njih je sestra voljela. Jutra su prolazila uz kultna imena HRT-a, pa su moji trpjeli doručak uz moje pokušaje da pričam kao teta Helga, ili razvučem brk šarmantno i ispravim se kao barba Oliver. Eto, tako nekako, kroz igru, kao i sve u mom životu.
Foto: Marko Gregurić/Kampanja "Mi možemo sve"
U radijskom si eteru provela 11 godina. Je li ti dosadio? Hoćemo li te uskoro gledati na malim ekranima?
– Više od 11, nikad ne znam točno prebrojati, jer je nakon stare splitske Radio Rive uslijedila pauza, pa je došao Totalni FM, pa Antena Zagreb… Volim pauze. Volim se pribrati i izoštriti fokus, nisam ljubiteljica srljanja, tako da nema vrtoglave jurnjave na male ekrane. Bilo je zanimljivih ponuda u ovih nekoliko mjeseci, imponira i lijepo je čuti u čemu me sve ljudi vide, ali koliko god nekome zvučalo suludo, slušam sebe i intuiciju, potrebe, želje, mogućnosti. Još se nisu dogodili leptirići kakve (pre)poznajem. Neke priče se kuhaju, ali ovise o hrpi detalja, a ja dosta jasno znam što želim, tako da easy, time is on my side.
Uz sve što radiš – snimaš reklame, audioknjige za slijepe i slabovidne, vodiš konferencije i druge događaje – trenutno si i na trećoj godini glumačkog programa Kubus. Znači li to da se planiraš više posvetiti glumi?
– Najviše volim činjenicu što je sve usko povezano i nadopunjuje jedno drugo, tako da napokon dobiva na težini i poanti. Kubus je treća godina, rijetkost je da sam zadržala takav kontinuitet na jednoj izvanškolskoj aktivnosti ovako dugo, uza sve obveze i uz činjenicu da me lako umori monotonija, kao što rekoh. Ali kad upoznate Simonu, pa to je takav pedagog kakvog zemlja nije vidjela, kakva moć prenošenja znanja, kakav pristup… Dva termina tjedno po tri sata, uz još jedno mjesto gdje treniram, i projektić koji smo paralelno pokrenule nas tri curke, mislite da se trebam još malo posvetiti glumi? Možda za pare? Hmm, nije sve u parama. Ali, opekoh se već, pa nikad ne reci nikad!
Tvoj smo glas nebrojeno puta čuli u najavama i reklamama, a da to nismo ni znali. Kako se glas vježba, čuva, mazi i pazi?
– Tako da se ne puši. Da se ne pije gazirano, hladno. Da se pravilno diše i da ga se pravilno koristi, minimalno opterećuje i obavezno se penješ jednom godišnje na Himalaju pa tamo barem tri endemske biljke složiš u čaj i grgljaš ga svako pola sata tri noći (smijeh). Ono prvo navedeno će biti dovoljno, mislim. Uz jaja, sirova naravno!
Koje su kvalitete bitne za voiceover? Što ti je najteži, a što najdraži dio tog posla?
– Zgodno pitanje! Ovisi na kojem tržištu, na našem je bitna cijena i umrežavanje. Na stranom su, uz to, važne glumačke vještine, raspon i boja glasa, emocija koju si sposoban prenijeti, način interpretacije, dostupnost i brzina snimanja naručenog materijala…
Najteži dio u svijetu voiceovera je zapravo doći do reklama, jer vjerovali ili ne, naše tržište nema transparentne natječaje, pa da se fino svi s tržišta možemo prijaviti sa svojim verzijama novih reklama za čokolade, šampone, piva, deterdžente, teleoperatere, magazine, lijekove, knjige… Tržište je vrlo zatvoreno i rezervirano za probrane, to je javna tajna, koja mene previše ne uzrujava. Ali eto odgovora svima koji me u posljednje vrijeme pitaju „Jaooo kako ti, i ja bih, kako ću?“ Sjedni, frende, čitaj na glas, snimaj se, pošalji snimke nekome tko zna, kopaj, uči, ne spavaj, trudi se. Ako voliš, sve je to gušt i igra koju igram na vrlo odgovoran i fer način.
Kažu da je talent samo 10 posto uspjeha, a ostalo je upornost, trud i rad – slažeš li se? Je li to recept koji je i tebe doveo do uspješnih suradnji?
– Potpisujem. Talent je negdje do 30 posto, ostalo je navedeno u prethodnom pitanju.
Koje si zanimljive ljude upoznala kroz svoj posao?
– Svakojake. Uporne. Ljigavce. Plemenite. Izvještačene. Duboke. Plitke. Inspirativne… Svega tu ima, i divno je što je tako, ja sam filantrop, rijetko me tko razočara. Osim onih koji glume pakost, a iznutra su dobri i dragi, samo ih je nekad netko shebao, pa na tome nisu poradili. Ima nas svakakvih, i neka. Kako bismo išta naučili u i o životu da je drugačije?
Uhvati li te ikad trema? Što bi savjetovala nekome tko se grozi javnih nastupa?
– Da mi se jave na info@moskatelo.eu (smijeh). Sve nas lovi trema, to je normalno, zdravo i prirodno, ne treba se bojati hormona zvanog adrenalin, samo treba znati kako s njim, i on nam može biti prijatelj. Naučila sam divne tehnike protiv tremora, hiperventilacije i defokusiranosti… Sve je rješivo uz malo volje, želje i treninga.
Nakon iznenadnog otkaza osvojila si društvene mreže kreativnim video-životopisom. Odakle ideja za video? Je li bilo teško pričati dvije minute o sebi?
– Nije mi nikad teško pričati, mislim da to ekipa s Antene dan-danas spominje, ali o sebi i svojim vještinama, uspjesima, znanju, kompetenciji, bome mi nije bilo lako govoriti.
Hvala dramskoj pedagoginji koja mi je na pitanje: „Ne zvuči li ovo kao ‘hvalite me usta moja’?“ samo kratko rekla: „Molim? Pa jesi igdje rekla da si u nečem od toga najbolja u gradu, regiji, zemlji? Ne, samo iznesi svoje činjenice. Ako si 11 godina na radiju i 13 turistički vodič, onda ta činjenica govori sama za sebe da nešto dobro i kvalitetno radiš.“ Stala sam i zapitala se, WTF, kome sam dopustila da mi nabije komplekse i zabije me u mišju rupicu iz koje želim izaći, disati punim plućima i samo raditi ono što najbolje i s ljubavlju radim? Ideja je tu odavno, napravila sam već jedan kad sam došla u Zagreb, ali ovaj je baš trebao van ove godine kad sam se vratila iz Španjolske. Tako smo ga s guštom radili. Marko Dugonjić je divan mladi redatelj. Uživala sam u svakoj sceni i snimanju.
Kako je video prihvaćen? Je li doveo do novih poslovnih prilika?
– Video je napravio PR na koji, najiskrenije, nisam računala. Od Indexa, Dnevnik.hr-a, RTL-a, Jutarnjeg i ostalih medija, pregledan je u prvom danu više od 12.000 puta na YouTubeu, ja sam sjedila doma k’o tele, blejala u ekrane i pitala se kaj sad dok mi je čestitao Krešimir Macan, a ljudi iz agencija zvali da pohvale za inicijativu i „muda“, da citiram.
Nekima je previše, apsolutno razumijem i to, nismo svi spremni na izlazak iz naviknutog. Poanta je bila da osvijestim mlade, potaknem na neku novu opciju u traženju suradnji. Da pokažem kako se sve što jesi može osvijestiti, jednostavno upakirati i ponuditi na drugačiji način, a ne nužno u Europassu, koji je formalno uvijek dio e-maila, ali manje zanimljiv. Daj da se upoznamo.
Čini mi se da tvoj video-CV rječito govori koliko je važno ostati svoja i autentična. Koliko ti znači biti drugačija i ne uklopiti se u moru istih?
– Upravo te riječi sam najčešće slušala u protekla dva mjeseca otkad je video vani: „Jesi li svjesna da su ljudi prepoznali tvoju otvorenost i autentičnost?“ Hvala im što jesu, ne znam kako bi curka kojoj tata kopa i sadi na Hvaru cijeli život, a majka je domaćica, uopće doprla do tih silnih adresa na drugačiji način i ponudila nešto novo i drugačije na tržištu, čega kronično nedostaje – iskrene, autentične emocije bez ičeg umjetnog…
Ono sam što jesam, drugačija, definitivno, ali i ti si, i ona je, svi smo – zar ne?
Što radiš u slobodno vrijeme? Kako se opuštaš, što radiš baš za svoj gušt?
– Tražim kamo ću otputovati (jeftino), kuham (sve rjeđe, al’ se ne dam), čitam (da ne ostane sve na Knjižnici za slijepe), družim se sa svim svojim ljudima (kad uskladimo rasporede)… Ljubujem!
Otkrila si i da si velika zaljubljenica u hranu – što ti je najdraže pojest’ i popit’?
– Auuuuu, daj sve! Samo da nije prženo baš, tog nikad nisam bila ljubiteljica. A gle, dobru ribu i čašu crnog ti nikad neću odbit’, jednostavna sam cura.
Kuhaš li često? Koje jelo najbolje spremaš?
– Kad god mogu i stižem. Iskreno, gušt mi je kuhati, posebno za druge, klasik. Toćeve sam magistrirala, crni rižot isto, ričet mi je mmmmm, iako moja polovica tvrdi da je prezelen, ali što on zna, nikad ne kuha, ‘ajde molim te.
Voliš putovati, a radiš i kao turistički vodič – što te najviše inspirira na putovanjima?
– Trenutak kad se kotači aviona odlijepe od asfalta pri uzlijetanju me ne inspirira, nego me ispunjava takvom srećom da bih najradije pukla k’o kokica! A inspirira svaka nova lokacija, novi grafit, nova uličica, novi naborani ili išarani ljudi, kulture, hrana, pejzaži… Sve, a posebno istraživanje! Oprosti, ali onaj tko ne voli putovati ili ne voli životinje i ljude, osiromašen je čovjek.
Koja ti je dosad najzanimljivija destinacija? Koju bi još voljela posjetiti?
– Na Siciliju se vraćam kad-tad, Island me čekao godinu dana jer su mi tamo živjeli kumovi, i evo se vratili, sad ga želim upakirati na neki drugi način. Opet želim vidjeti i Vijetnam, ali južni dio. Europe sam se nagledala, lijepa je, ali na redu je Jordan, pa možda Maldivi malo usred zime da i to vidim. Pomalo, bit će svega, samo nek’ je zdravlja.
U koju bi se zemlju svake godine nanovo vraćala? I na koju bi adresu najradije preselila?
– Nemam još odgovor na to pitanje, pitajte me to kad budem imala 60.
Kad pogledaš unazad, kakva ti je bila 2018.? Što si želiš u novoj godini?
– Ajme, ne pitaj, nikad gori početak, zahtjevnija sredina i bolji kraj… Želim samo sebe u svom najboljem izdanju, iskrenu, fokusiranu, dosljednu, fer, zdravu i pozitivnu – i dalje! Vama želim isto to, plus sve što i sami želite.
