Ljepota je pakiranje i/ili sadržaj?
Razmišljam zbog čega žene imaju bjesomučnu potrebu biti uvijek ljepše i ljepše? Ta potraga i zahtjev nametnuti stereotipima za isključivo vanjskom ljepotom, da ne kažem “fasadom” znaju poprilično biti opterećujući. Treba raditi na sebi u fizičkom i psihičkom pogledu cijeli život, ali to ne znači da se moramo pogubiti u potrazi za savršenstvom koje nikad nećemo dostići. Da ulažemo malo više u unutarnju ljepotu zasigurno bi i bolje izgledale. Zato, što čekamo?
Ono što je žalosno, ali istinito je da danas svi zanemaruju činjenicu da je ljepota I ono unutra, ljepota nije samo pakiranje nego I sadržaj.
No jeste li čuli u zadnje vrijeme da netko priča kako je netko unutra lijep? Ja to već dugo nisam čula.
Malo je ljudi koji cijene to što vi zapravo jeste, puno više je onih (čitaj svi) koji će vam gledati dupe ili dekolte kad prođete. Rijetko koga zanima vaša dragocjena dušica. A stvari između redaka koje se na prvi pogled ne vide su često one najbitnije.
Fizička ljepota kao imperativ kvazi moderne svakodnevice
Današnji tempo i način života stavljaju pred nas zahtjev da uvijek izgledamo fantastično, da smo lijepe, dotjerane, zgodne, mirisne, napirlitane i da smo uvijek sjajne i bajne. Ufurali smo se svi u taj prazni đir primarno izvanjske ljepote da smo zaboravili ulagati u ono unutra ili smo zaboravili da unutra spava prava ljepota. Unutarnja ljepota postala je mit zahvaljujući stereotipima i medijima koji stvaraju savršenu sliku lijepoga, sliku koja ima mjere Barbie, ali i njen mozak.
Unutarnja ljepota je ono što mi zaista jesmo, tko smo, kakva smo osoba. Unutarnja ljepota je naša osobna iskaznica i identifikator naših mogućnosti, sposobnosti, vrlina, ali mana. Mladi nerijetko odrastaju uvjereni da je ljepota najbitnija nafilani retuširanim slikama iz medija jer je danas fizička ljepota postala imperativ. Od vas se očekuje da budete lijepi, bombardiraju nas naslovnice obezglavljenih manekenki na čija tijela se po potrebi u svemogućem photoshopu lijepe glave Demi Moore i sličnih.
“Postoji onoliko vrsta ljepote koliko je vizija sreće.” – pametan čovjek taj Stendhal reče, a ja trenutno osjećam puno ljepote. Ako ne osjećate tu ljepotu potrudite se da ju pronađete u sebi, ljudima koje volite, ljudima oko sebe, vremenu koje neminovno juri jer život nema reprizu i zato živite ljepotu svaki dan jer sreća, ljubav i zadovoljstvo su najvrjednija ljepota.
Taj imperativ da budemo lijepe same smo si zacrtale slijedeći stereotipe ljepote koje nam redovito serviraju. Mi same sebe masakriramo potrebom da budemo lijepe, bliže idealu ljepote koji vrišti iz magazina a taj ideal je zapravo lažan. Želimo biti zauvijek mlade, savršeno lijepe, imati još ljepšu, sjajniju kosu, besprijekorno porculansko lice, čvrste zamamne grudi koje se opiru sili teži, vrtoglavo duge noge i savršeno istrenirano i utegnuto tijelo bez celulita. Pojam ljepote se redovito veže uz takvu specifikaciju fizičke ljepote.
Zar to sve nije pretjerivanje? Stvarnost je mnogo masnija, čupavija, hrapavija ali i stvarnija. Stvarnost je ova koju živimo, a ne stvarnost s naslovnica. Bježimo u lažne ideale umjesto da se prihvatimo i radimo s onim što imamo najbolje što možemo jer zaista je svatko lijep na svoj način. Ali ako si unutra trula, loša, zla ljuštura od kvazi neke osobe nema te krinke koja će te učiniti lijepim, tu je potrebno puno više od doktora dragog Glumičića.
Ljepota nije u očima promatrača nego je u plastici ponekad
Kaže se da je ljepota je u očima promatrača i svatko ima u sebi nešto lijepo, ali danas imamo točno određene proporcije koje definiraju što je lijepo. Dođe mi da protestiram protiv takve forme i okvira koji ne ostavljaju prostora za to da smo svi zapravo lijepi, jedinstveni, svatko na svoj način. Ali koga danas uopće zanima tko ste vi?
Danas silikon nije nikakav bauk, danas sam ravna kao Slavonija, a sutra mogu imate dekolte kakav poželim, a ne moram čak ni dignuti neki kredit jer je sve to postalo relativno dostupno, odete po kruh, mlijeko i novi par cica, recimo neku raspaljujuću, al ne pretjeranu četvorku. Mmmrnjauuu!
Nekada su se cijene estetskih operacija rezervirale samo za creme de la creme društva i visoke slojeve pune para. A danas, druga priča, silikona ima Bogu hvala za sve. Tako je i nama malim ljudima postalo dostupno otići i na botox za vrijeme pauze za ručak i uskoro nas očekuju neki paketi gdje ćete doći na „botox+de-tox ručak akcija“ i vratiti se na posao mrtvi hladni kao da se ništa nije desilo. Pomalo me straši takva stvarnost, ali dolazi, maršira prema nama i tu je već, zvoni nam pred vratima.
Razvoj znanosti i medicine nas je doveo do toga da u fizičkom smislu možemo postati tko god želimo jer dok ima plastike da peglamo bit će i plastike s kojom ćemo se futrati. Ako ne možemo popuniti rupe unutra barem možemo popuniti rupe izvana.
Bez obzira na stereotipe, na mjere, specifikacije lijepog, formu, okvire i pretpostavke koje zahvaljujući okrutnom svijetu trebamo ispuniti da bi bili dio pojma ljepota, najvažnije je kada dođete doma drage moje, skinete šminku sa svog lica, raspustite kosu i presvučete se u nešto udobnije, da osobu koju vidite u ogledalu prepoznajete i da vam je drago što ju vidite. Osobno zadovoljstvo će vas učiniti ljepšom od bilo kakve kreme, pomade ili kirurškog noža. Lijepi smo koliko se lijepima osjećamo.
Napisala: Dijana Karabašić