Poštovani,
Kćerkica ima tri godine, ne voli se igrati s mlađima od sebe. Kada neko mlađe dijete ili beba vrisne ili zaplače, ona zapadne u histerični plač i skriva se kod mene ili kod majke. Do sada nam to nije bio preveliki problem, mislili smo: faza je proći će… Došla nam je nova beba pa se stvar dodatno zakomplicirala. Što nam je činiti?
Hvala
Poštovani,
Mala su djeca izrazito osjetljiva na svijet oko sebe, posebice na promjene kao što to mogu biti rođenje brata ili sestrice. Vaša je kći već s trudnoćom osjetila promjenu koja se sprema, svi su u obitelji doživjeli iščekivanje, novu uznemirenost, a s rođenjem su pristigli i novi zvuci, novi mirisi, riječi, novo biće koje je izazvalo niz osjećaja kod vas, vaše supruge i kćeri. Vaša pažnja i odaziv na dječji plač se povećala, sve je na neki način drugačije i vaša starija kćer sve to vrlo osjećajno prima, ali za sada razumije vrlo malo i ne može si s razumijevanjem pojasniti svoje osjećaje.
Te moždane veze kod nje još uvijek nisu izgrađene i izgrađuju se kroz strah i povećanu osjetljivost na sve što se tiče djeteta. Djeca su inače vrlo empatična (ponekad vrlo burno reagiraju na kada drugo dijete zavrišti od boli ili kada se rasplače od boli…) i vrlo su osjetljivi jedni na druge, ali ne mogu sami sebi pojasniti što se to događa.
Uz to, vaša je kći pred velikim izazovom jer se mora ponovno povezati s obitelji – sada vas je četvero i i svak od vas se mora povezati s novim članom i s njim uspostaviti nove odnose i tome prilagoditi svoje dosadašnje odnose. To je vrlo zahtjevan proces, koji može trajati dosta vremena, u kojemu se starija djeca lakše pomire s promjenom, shvate da im je mlađe dijete slično, a pogotovo kad dijete progovori te se konačno prihvaćanje javi kasnije kada se mogu skupa igrati i razumjeti jedno drugo.
Do tog je trenutka starije dijete ovisno o vama i vašim sposobnostima da razumijete njegov doživljaj i olakšate joj prihvatiti njenu novu ulogu. Mlađe je dijete prirodno usmjerenije na majku, a otac bi se trebao pobrinuti za osjećajne potrebe starijeg djeteta. Ne brinite za njene strahove, smirite je, pomozite joj razumjeti da je sve ostalo jednako iako se promijenili, pobrinite se za nju i omogućite joj da bude u prisustvu majke i bebe, dajte majci potporu tako da se može posvetiti dojenčetu. Sada je vrijeme da vaša kći razvije opušten odnos s ocem, da on postane njena osoba od povjerenja te da bude onaj koji pomogne da majka pronađe vremena i za nju.
Dr. Katarina Kompan Erzar
