Ti mirisi vas privuku dok šetate dugim popločanim ulicama, pokušavajući otkriti iz kojeg izloga zbijenih visokih kuća u nizu, trgovina ili s kojih trgova taj miris dopire. A M. i meni Bordeaux je bio od izlaska do zalaska sunca sjaj u očima u društvu fotoaparata koji je neprestano radio, bilo da smo šetali gradom, bilo da smo sjedili na terasi kod naših domaćina.
I zaista znam da ljudi Bordeaux i okolicu dolaze posjetiti radi najboljih svjetskih vina, ali kako svaka priča o Bordeauxu započinje s vinima, ja sam odlučila napraviti iznimku i pisati o gradu koji me očarao izgledom i drugim okusima koji su za mene bili novi, a priču o vinima (u koja se ne razumijem) i siru ostaviti za slijedeći članak.
Moja velika želja oduvijek je bila posjetiti Pariz. Koliko god puta da sam planirala posjet Parizu, ta ideja nestala bi u samom početku jer su se oduvijek Parizu i meni spriječile na putu neke druge stvari. I kada smo M. i ja napokon ove godine odlučili otići u Pariz, Pariz nam je opet „utekao“ jer su nam se neke stvari drugačije poklopile nego što smo planirali, a što je utjecalo na našu financijsku situaciju. Do sljedećeg puta još jednom sam mahala Parizu. U tom trenutku imala sam osjećaj kao da meni i Parizu nikako nije suđeno.
Kada malo razmislite, kada čovjek odluči posjetiti Francusku, uvijek mu prvo na pamet padne ili Pariz ili Provansa. Onima koji se ne razumiju u vina, u koje se ubrajam i ja, nije niti na kraj pameti posjetiti Bordeaux, što je prava šteta jer grad je toliko prekrasan da ne čudi što je pod zaštitom UNESCO-a.
Kada su nas naši domaćini, dvojac s bloga Acrobatie Gourmande pozvali da dođemo k njima u Bordeaux, bili smo oduševljeni. Proveli smo 7 nezaboravnih dana veseleći se svakom novom podatku u koji su nas upućivali, svakom novom mjestu i građevini koje smo vidjeli, svakoj ulici, parku, trgu, izlozima, croissantima, baguettima, macaronsima, čokoladicama, siru, vinu, foie gras, desertima…
A kada smo već kod kruha i baguetta, ono što priznajem Francuzima je da znaju napraviti dobar kruh. Još kao da sam dijete sjećam se domaćeg kruha koji smo pekli doma na kominu, dok danas redom pekare i dućani nude samu kemiju – što je mene osobno navelo na to da ga više uopće ne jedem i ne kupujem, osim u rijetkim prilikama.
U Francuskoj smo bili baš kao pravi Francuzi – baguette smo držali ispod ruke i trgali komadić po komadić dok smo se šetali gradom. Pekare su u Bordeauxu napravljene, naravno, s velikim blistavim izlozima, ali je unutrašnjost u rustikalnom stilu koji vam odaje dašak tradicije. Kruh, baguetti, croissanti, peciva posebno su poslagani u košarama, najčešće s tkaninama crvenog kariranog uzorka.
Posebno me se dojmila pekara Au Pétrin Moissagais uređena u rustikalnom stilu gdje u pozadini možete vidjeti stare krušne peći koje potječu još iz vremena Luja XV, točnije iz 1765. godine i u kojima se i danas peče njihov kruh. Njihov specijalitet po kojem su i poznati je upravo kruh Gascon.
Inače, saznali smo da se u Francuskoj dobar kruh ne radi s kvascem nego s ukvasalim brašnom, kako su slično nekada radile naše bake, a tijesto za kruh priprema se i do tri dana unaprijed. Dodatak još pokoje tajne uz sve navedeno i rezultat je predivan kruh koji nije žilav, koji se ne mrvi, koji je toliko hrskav izvana s predivnom koricom, a iznutra mekan čak i sutradan.
Malo je stvari u životu koje su mi ljepše od cvijeta trešanja u proljeće ili mirisa nježnog parfema čiju bi bočicu cijeli dan držala u ruci, ali Bordeaux kao grad me potpuno očarao svojom ljepotom i jednostavnošću. Odmah sam zavoljela njegove spojene visoke kuće s sivim i žućkastim pročeljima, koje sve u nizu slijede duge popločane ulice, njegova visoka ulazna vrata i velike prozore na kućama, čak i u kupaonicama. Ono što me posebno oduševilo upravo je taj spoj kuća koje samo ulica može prekinuti, kao i terase s stražnje strane kuće za koje nikad ne biste pogodili da se tu nalaze.
I dok smo prvi dan izlazili kroz ta velika kućna vrata stavljajući nogu za nogom niz kamene stepenice, duboko sam udahnula da zapamtim taj osjećaj i krenula u istraživanje grada.
Pješaka, turista i bicikli ima na svakom koraku, autobusi i tramvaji voze svakih par minuta, ali nama je bilo najdraže pješačiti do kuće ili po gradu da osjetimo svaku kuću, svaki balkon, svaki izlog, svaki kafić, svakog Bordoležanina…Naša polazna točka bio je trg Place Gambetta kojeg još pamtim kao odredište od kojeg sve kreće za nas u tom gradu.
Bordeaux je grad u kojem vas okružuju brojne trgovine, pâtisserie i chocolaterie s divnim visokim staklenim izlozima koje vas doslovce mame da uđete u njih i probate sve što je izloženo. Najradije odjednom 🙂 Svaka od tih trgovina ima svoju boju koja predstavlja njihov zaštitni znak, prekrasne poklon kutije s mašnama i barem jedan proizvod po kojem je poznata i zbog kojeg se Bordoležani iznova i iznova vraćaju.
Vraćali smo se i mi. Više puta 🙂
Nedaleko od spomenutog trga, na trgu Place des Grands Hommes nalazi se centar (galerija) Marché des Grands Hommes u kojoj se nalaze brojni dućani, no ja sam zapamtila samo jedan- David pâtisserie &chocolaterie koji me odmah privukao prekrasno uređenim staklenim izlogom.
Mala ružičasta komoda prepuna slatkiša, bijele poklon kutijice s logom i ružičastim mašnama i u kutu košara s baguettima i kroasanima definitivno je bila moj izbor. Tu smo pojeli predivne, još tople kroasane koji se tope u ustima. Zapravo, kroasane smo jeli po cijelom gradu i s njima praktički ne možete pogriješiti, ali uvijek smo se vraćali upravo u ovu trgovinu jer su nam tu kroasani bili srcu i oku ugodniji. Osoblje je jako ljubazno i dok vi pokušavate izreći pristojni „dobar dan, želim dva kroasana“ na francuskom, oni već kuže da ste stranac. Kada kažete da ste iz Hrvatske samo čujete riječi hvale o predivnoj zemlji i lijepim djevojkama.
I vjerujte, dok ne probate francuski kroasan, ne znate što propuštate. Osobno, volim kroasane, ne – točniji izraz bi bio da sam luda za njima. Probala sam sve što se kod nas ponuditi da, ali kada jednom probate prave, domaće pravljene kroasane u Francuskoj, dođe vam da više nikada ne okusite niti jedan kroasan iz naših pekara. Jer pogrdno je naše kupovne „kroasane“ koji su žilavi i ostavljaju vam masnoću na nepcu nazivati kroasanima.Tijesto koje je savijano i premazivano maslacem toliko je mekano da se topi, kada u ustima ostaje okus pravog maslaca, a korica je toliko hrskava i istodobno mekana da u trenutku poželite još i još – to su pravi kroasani. Definitivno smo uživali u njima.
Kada izađete iz spomenute galerije, naići ćete na slatku malenu trgovinu okruženu staklenim izlozima s skladnim dekoracijama u boji fuksije i crne, Douceurs de Louise. Odmah će vas privući tenda u boji fuksije i kristalno čisti izlozi s pregršt čokoladica i macaronsa.
Vlasnik trgovine je Philippe Andrieu, 43-godišnji bivši šef istraživanja i razvoja u poznatim Ladurée trgovinama, koji se odlučio s obitelji preseliti iz Pariza bliže rodnom mjestu i doslovce je „zapalio“ grad svojim macaronsima.
Kada uđete u trgovinu možete birati između raznih vrsta macaronsa i čokoladica te poklon kutijica koje bi najradije sve pokupovali kada bi vam stale u putnu torbu. Moji prvi macaronsi u životu bili su upravo njegovi i bili su prava čarolija okusa i mirisa. Toliko su mekani i hrskavi da vam se doslovno tope u ustima, a krema stvara eksploziju okusa za vaše nepce.
Nakon što smo probali ove macaronse, nismo imali potrebe dalje eksperimentirati, a i kada vam Bordoležani kažu da su njegovi najbolji u gradu, tu im vjerujemo na riječ. Probali smo masacornse od vanilije, karamele, čokolade, pistacija, latica ruže i baiser du Louise i dvaput smo se vraćali po još. Iako macaronsi predstavljaju malo skup hobi da biste ih jeli svaki dan, ipak nisam mogla otići iz Francuske, a da potpuno nisam uživala u njima.
Mene su osobno oduševili oni od vanilije, latica ruže i posebno Baiser du Louise (u doslovnom prijevodu Louisin poljubac), koji su meni bili pravi masarons poljubac, spoj su cvijeća i voća, a koje vam je dovoljno uzeti u uke i mirisati prije nego ih doživite okusom. Kada smo se vratili po još, prodavačica nam je objasnila kako Philippe voli eksperimentirati s cvijećem i voćem i ja sam mu na tome zahvalna jer Baiser du Louise moji su omiljeni. Koliko sam shvatila, predstavljaju spoj latica ruža, malina, jagoda i još nekog voća kojeg nisam razumjela ni zapamtila na francuskom 🙂
Kada smo izašli iz trgovine s vrećicom u ruci, tražili smo udobno mjesto gdje ćemo se smijesiti, udahnuti zrak punim plućima i navaliti na macaronse. Malo po malo, da ih prvi puta doživimo. Ubrzo smo našli klupicu u mirnom parku gdje su oko nas kljucali vrapci i golubovi, udahnuli miris blagog vjetrića što je puhao s rijeke La Garonne i počeli kušati svoje prve macaronse.
Zbilja se divim Francuzima kojima je zanimanje chocolatier visoko rangirano jer sve ima svoje zašto i zbog čega kada jednom probate njihove čokoladice. I dok kod nas u slastičare idu djeca koja nisu u osnovnoj školi ostvarila najbolje ocjene i ne mogu upisati gimnazije, u Francuskoj doživite jednu drugačiju sliku gdje su slastičari jako cijenjeni i gdje se chocolatieri jedni s drugima natječu tko će napraviti bolje čokoladice ili čokoladne skulpture. I onda se u izlozima svojih trgovina njima ponose.
Jedna od takvih je i Chocolaterie Saunion, obiteljska chocolaterija predivno ukrašena u nježnoj zelenoj i bijeloj boji, koja vas doslovice poziva unutra. Kada jednom uđete i doživite tu raskoš prostora ukrašenog ogledalima, a ispred svakog stalci s čokoladicama, znate da ste upravo zbog ovakvih stvari sretni što ste živi i zdravi. Što ste imali prilike da to doživite barem jednom u životu.
Chocolaterie Saunion nudi pregršt čokoladica koje djeluju kao malene posebne bombonjere. Tu smo probali: Truffle nature, Guinette (višnja s peteljkom u alkoholu i čokoladi – jedan od njihovih najprodavanijih proizvoda), Pistache (čokolada punjena pistacijima), Manjari (čokoladice koje se rade od kakaovca koji dolazi s Madagaskara), Le Cailhau (spoj džina i limuna, naše omiljene) te Feuille de Vigne (čokoladica u obliku lista vinove loze punjena žele bombončićima koji se rade od vodice koja se dobiva iz cvijeta vinove loze.
Cvijet vinove loze na životu stoji oko dva dana i ukoliko se ne ubere, pretvara se u maleni grozd. Upravo od tog cvijeta posebnim postupcima dobiva se vodica od koje se rade ovi žele bombončići). Vlasnica je susjeda naših domaćina i bili smo ljubazno primljeni, malo smo fotkali unutar trgovine, a za besplatnu degustaciju dobili smo još jednu čokoladicu koju smo rado pojeli.
Još jedna chocolateria koja me oduševila svojim kreacijama je Maison Georges Larnicol, koja vas odmah s ulice privuče brojnim čokoladnim skulpturama u obliku bista, ribica, košara s voćem, automobila i ostalim čokoladicama, macaronsima i onim što smo mi posebno probali i zavoljeli -Cannelés Bordelais.
Iako Cannelés Bordelais nismo probali baš u toj chocolateriji, zavoljeli smo ga. Riječ je o kolaču koji je tradicionalan za područje Bordeauxa i koji se peče u malenim bakrenim kalupićima koji su nužni da se stvori smeđa ljepljiva korica izvana, a mekana sredina iznutra koja mene podsjeća na tijesto za palačinke.
Nakon što nam je duša bila na mjestu jer smo probali većinu toga što smo htjeli, bili smo spremni da punih želudaca krenemo u daljnje osvajanje grada, ovog puta ne u gurmanskom stilu, već u stilu razgledavanja, iako smo putem i dalje jeli kroasane, baguette i popili vruću čokoladu u obližnjem kafiću 🙂
Pored Grand Théâtre de Bordeaux, nalazi se ulica Sainte Catherine, najduža pješačka ulica u Europi. Ulica je s lijeve i desne strane krcata ogromnim dućanima s (pogađate) izlozima pa predstavlja najveću shopping destinaciju u Bordeauxu i uvijek je krcata ljudima jer obiluje trgovinama s dizajnerskom i nedizajnerskom odjećom, cipelama, torbama, parfemima, šminkom…
Mene se posebno dojmio maleni dućan Maison du Monde u kojem sam kupila par sitnica za stan i neprestano strepila hoće li mi se porazbijati u avionu 🙂 Hvala Bogu, sve je došlo u jednom komadu. Ulica je stvarno duga, ali mi smo je prohodali do kraja i onda opet natrag 🙂
Ulica završava sa Porte d’Aquitaine kojeg na slici možete vidjeti kao velika vrata u dnu ulice i izlazi na Place de la Victoire na kojem su nam rekli da se nalaze malene skulpture dviju kornjača koje kao da šetaju, ali su na žalost bili radovi upravo na tom dijelu i nismo ih vidjeli.
Kako nismo vidjeli kornjačice koje šetaju, odlučili smo mi prošetati malo zelenijim dijelom grada pa smo otišli u Jardin Public, gradski park nedaleko od centra grada koji je izgrađen 1746. godine nadahnut Versailles vrtovima, a obiluje raznim biljnim vrstama, umjetno stvorenim jezerom, ribicama i patkama. Park je otvoren za javnost, postoje klupice i travica za piknik, staza kojom možete prošetati ili se baviti sportom te posebno ograđeni prostor za pse da trčkaraju.
Zatim smo otišli do fontane Monument aux Girondins koji se nalazi na Place des Quinconces, gdje smo opet malo fotkali i divili se masovnom zdanju iste. Spomenik je napravljen u čast žirondincima koji su bili politička struja Francuske revolucije.
Nedaleko od spomenika tik uz obalu pruža se rijeka La Garonne. S gornje strane rijeke možete prošetati uz Les Hangars, dokove uz rijeku koji su preuređeni i u kojima se danas nalaze brojni kafići i maleni restorani. Nedjeljom se upravo na tom mjestu održava tržnica na otvorenom i tu možete naći proizvode od sireva, croissanta, baguetta, sendviča, tople hrane do voća i povrća, ribe i mesa.
U Bordeauxu postoji nekoliko tržnica na kojima uvijek možete pronaći Pomme de Terre (u doslovnom prijevodu zemljana jabuka – ili na naški: krumpir), artičoke, jagode, chorizo kobasice i razne druge namirnice. S druge strane rijeke La Garonne nalazi se tzv. stari most ili Pont de Pierre koji vas vodi na drugu stranu grada. Dok smo šetali mostom okrenuli smo se prema gradu da još jednom upijemo njegovu golemu veličinu.
S druge strane rijeke otišli smo posjetiti Jardin Botanique, koji obiluje raznim biljnim vrstama, cvijećem, jagodama, kupinama i malinama, vrtom začina, mediteranskim biljem i biljkama, žabicama, patkama i ribicama i onim što je mene posebno dojmilo – lopočima.
Dok sam bila u srednjoj školi u Cosmopolitenu sam pronašla jednu reklamu za Diesel traperice na kojoj su akteri slikani upravo na lopočima. Ta slika još dan danas stoji zalijepljena na zidu moje sobe. Oduvijek sam htjela vidjeti lopoče! Stoga se unaprijed ispričavam zbog količine slika s lopočima, ali im jednostavno nisam mogla odoljeti!
Na dnu botaničkog vrta, uz šljunčanu stazicu napravljeno je nekoliko umjetnih bara za žabice. I upravo u tom dijelu rastu lopoči. Kada sam ih ugledala jednostavno nisam mogla vjerovati, sve što sam imala u rukama osim fotića na brzinu sam odložila na prvom mjestu na podu i potrčala kao dijete u njihov zagrljaj. Ako mislite da ih nisam dodirnula, gadno se varate jer ja sam ih morala dodirom osjetiti. Prvo su to bili zeleni listovi lopoča koji su plutali na površini vode. Bilo ih je svakakvih, malih i velikih.
Jedan je na sebi imao lokvicu vode, vjerojatno je neka žabica skakala u vodu i onda sam ih prstom lagano upirala i na njima stvarala lokvice vode koje su se presijavale na suncu. Kažem vam, kao dijete 🙂 I tek onda sam ugledala u drugoj barici njihove cvjetove. Ružičaste, predivne cvjetove lopoča i samo sam klečala na tom šljunku, nježno dodirnula njihove latice i fotkala. Mislim da sam se tu zadržala više nego u bilo kojem drugom mjestu u vrtu.
Prošetali smo gradom s našom domaćicom kroz četvrt Saint Michel i kroz četvrt Saint Pierresmještenom u povijesnom dijelu grada. Tu smo naišli na malenu trgovinu začinima Dock des épices u kojoj možete naći razne vrste čajeva, dijonski senf (koji glasi kao jedan od najboljih senfova), razne vrste začina, ružinu vodicu, matcha čaj, mahune vanilije iz Konga koje se preporučuju za slana jela, te mahune vanilije s Madagaskara i s Tahitija koje se preporučuju za deserte te razne vrste drugih začina. Tu sam kupila mahunu vanilije s Tahitija i jedva čekam da je iskoristim u nekom desertu, možda u Crème brûlée-u koji nam je spremala naša domaćica.Tu smo između ostalog pomirisali i druge začine te kušali senf sa crnim grožđem koji je mene i mirisom i okusom podsjetio na našu pašticadu.
Kada smo već kod kušanja raznih novih stvari, osim čokoladica, macaronsa, croissanta, baguetta, raznih vrsta kruha, naši domaćini ponudili su nam na degustaciju foie gras. Riječ je o deliciji koja u doslovnom prijevodu znači „masna jetra“. Mi smo jeli termički obrađenu tako da smo baguette narezali na kriške, stoplili ih u pećnici i preko toga poslužili foie gras. Nemam nikakvog grizodušja prema bilo kojoj vrsti mesa, samo ga ne jedem prečesto, a foie gras nam se jako svidjela uz čašu slatkog bijelog vina. Svakako vam preporučujem da probate jer je jako fino i teksturom je slična našim paštetama, iako se naravno, ovakva delicija s time ne može usporediti 🙂
Kada smo došli u kuću naših domaćina, dočekao nas je i jestivi poklon koji nam je naša domaćica pripremila. Riječ je o delicijama Noisettines du Médoc, obiteljskoj trgovini koja nudi regionalne specijalitete. Probali smo dijonski senf s orasima koji je zaista prekrasan i kojeg ćemo iskoristiti kao preljev za nekakvu salaticu; La Crème de Noisettines (kremu od mljevenih lješnjaka koja tučenjem bez ikakvih dodataka pretvara u krem namaz), a koji ćemo iskoristiti za nekakve kolačiće, Fleur de sel ili u doslovnom prijevodu „cvijet soli“, morska sol koja se dobiva na način da se skuplja samo površinski sloj soli i koja je mene oduševila; zatim smo dobili i malene kolačiće koji su pravljeni s vodicom od cvijeta vinove loze. Oni su me okusom i mirisom posebno oduševili tako da smo ih odmah pojeli uz čašu slatkog bijelog vina.
Kako smo u Bordeauxu M. i ja bili 7 dana imali smo i previše vremena pa bi se prečesto šetali gradom kojeg smo (barem centar) upoznali kao da tamo živimo već mjesecima, stalno smo se šetali po ulicama i mjestima koja su nam se posebno svidjela, posjećivali pekare i kupovali baguette i croissante. Prošetali smo i do crkve Notre Dame i do katedrale Saint André.
I kada mi je naša domaćica rekla: „Voljela bih da vam barem jedan dan padne kiša dok ste tu“ – bila je sasvim u pravu jer doživjeti Bordeaux bez kiše je kao da ste doživjeli polovicu Bordeauxa. Iako sam ja više sunčani tip i ne volim izlaziti po kiši ako baš ne moram, kiša u Bordeauxu je nešto predivno. Ne samo kišica koja lagano svojim kapljicama natapa grad, nego i ljudi koji žive s tom kišom.
Bordoležani, naime, vani izlaze po kiši kao da je običan sunčani dan, većina njih je na biciklima, bez kabanica i kišobrana. Bordeaux je bio toliko drag da je i nama podario kišicu i čarobne trenutke koje smo proveli zadnjeg dana našeg posjeta tom gradu. I tako smo M. i ja s kišobranom u ruci, držeći se za ruke, prošetali po gradu koji nam je toliko toga lijepog poklonio.
Pa smo i mi njemu poklonili posljednje nostalgične poglede na grad šetajući se po kiši uz rijeku, uz fontanu Monument aux Girondins, uz gradski park Jardin Public, uz ulicu Sainte Catherine, prošli smo pored Grand Théâtre de Bordeaux, te smo na kraju zalutali po posljednje macaronse do Douceurs de Louise prije nego sjednemo na avion.