Dvije godine radili smo zajedno emisiju ”Kod Ane”, ona ispred, a ja iza kamere. Dijelimo istu ljubav prema kuhanju, i to obvezno za nekoga jer inače nije gušt. Dok je Ana pred kamerama spravljala bakanalije, sa strane bi se uvijek našla rajngla domaćeg čušpajza i pokoja kobasa, čvarci i špek, za nju i za nas, televizijsku ekipu.
Iako zaljubljenik u kuhanje, priznajem da sam, prije nego što sam upoznao Anu, bio pomalo rob tradicije i mamine kuhinje (nedajbog nekaj protiv iste) i ponekad bih njurgao sebi u bradu, gledajući Anine recepte: “A gdje da ja to nabavim, pa nismo u Maroku…” No nakon nekog vremena provedenoga uz njezine kulinarske čarolije i meni su se otvorili vidici i proširila okusna paleta. Otkrio sam da naše tržnice kriju mnogo, mnogo više dragocjenosti od običnog grincajga i graha.
Stvarno volim Aninu kuhinju jer Ana kuha iz srca, a samo tako spravljena jela imaju ono nešto… više! Drago mi je što je ostvarila svoj san i otvorila restoran jer sada znam gdje mogu doći pojesti i popiti nešto fino i pritom se osjećati kao kod kuće. A i Anu mi je uvijek drago sresti jer je divna, topla žena i na svoju sreću mogu reći da mi je i draga prijateljica.
Mali bar Ane Ugarković je u kratko vrijeme postao omiljeno mjesto za uživanje u dobroj hrani i dobroj svirci
Jednom si rekla da se nadaš kako će tvoj san o vlastitom restoranu ostati neostvaren. Zašto?
Pa nekako… Dugo mi je trebalo da se uopće odvažim upustiti u vlastiti posao, jer kad jednom uđeš u to – nema natrag, a ja sam cijenila onaj osjećaj slobode koji imaš kad radiš kao slobodnjak… Jednom kad zaposliš ljude, ne možeš reći: „E, ja sad to više ne bih.“ S druge strane, iz današnje perspektive, takvo mi se razmišljanje čini smiješnim, jer ovaj mi je posao donio puno nekakvih drugih satisfakcija.
Radili smo dvije godine zajedno. Reci što ti je bilo najteže – osim mene, naravno?
Moram priznati da malo me frustriralo kuhati za kameru a ne za ljude. Sjećaš se da smo često o tome razgovarali i da bih ja šizila jer su mi svi govorili da se to snima za televiziju i da se ne trebam stalno brinuti je li sve dosta posoljeno… Ali meni je to važno kad kuham, važno mi je da sve bude ukusno. Srećom, tu ste bili vi, televizijska ekipa, koja je to na kraju i jela pa sam od vas dobivala povratne informacije. To je zapravo bit kuhanja: uvijek kuhaš ZA NEKOGA i želiš da taj netko bude s tim zadovoljan, da mu bude fino i da u tome uživa.
Bolje se osjećam sada kad kuham bez kamera, kad nema tog čekanja dok se namjeste svjetla, kad se ne brinem hoće li se za to vrijeme nešto ohladiti… Druga stvar koja mi je bila teška u tom poslu je to što je sve na kraju ipak postalo malo previše sponzorirano i nekako tu čovjek izgubi sebe… Moraš u recept uklopiti nešto što možda inače ne bi, i to je šteta, šteta je što danas na televiziji gotovo da i nema autorskih kuharskih emisija koje bi bile oslobođene takvih stvari, jer ovako to sve nema baš puno smisla.
Svojevremeno smo puno u tisku čitali o tvojim depresijama, novinari su te stalno o tome ispitivali… Ja ću sada „obrnuti lopatu“ i pitati te kako je živjeti punim plućima?
Super. Mislila sam da će cijela ova priča s pokretanjem vlastitog restorana biti mnogo teža, ne što se tiče kuhanja jer tu sam stekla samopouzdanje, ali bilo me strah ući u posao, nositi se sa svim tim, s birokracijom… Ja sam do sada uporno odbijala doznati što je to virman i takve stvari. Ha, ha, ha.
Da, da, to ste vi umjetničke duše, čekate da netko drugi obavi dosadan posao…
Da, ali kad uđeš u sve to… Evo, sad sve te poslove sama obavljam, i to uspješno, i moram ti reći da uživam i u tom dijelu, jer kad vodiš svoj posao, moraš znati te stvari, moraš ih rješavati. Ne mogu samo kuhati i reći da me baš briga koliko što košta i koliko imamo novca na računu – te stvari su sastavni dio cijele priče. Znaš, ono tvoje prvo pitanje da sam se nadala kako mi se neće ostvariti san – sad se to sve nekako samo posložilo i baš mi je drago. Mislim, nisam ja sad jednog dana odjednom odlučila da ću to napraviti, nego je to bio splet okolnosti. I sad mi je baš drago zbog svega toga.
Ali imala si i pomoć… Koliko znam, ti si osoba koja se nikada nije bavila sportom, osim što voliš šetati sa psom. Kako to da sada ljubiš avanturista, alpinista… ?
A kako to da on ljubi mene koja sve to nisam? Tak’ ti je to.
Koliko ti Igor pomaže u poslu?
Mi smo zajedno u tom projektu. Ne mogu reći da ne bih to sve mogla sama, ali bilo bi mi puno, puno teže. Sada si podijelimo poslove, jer nitko ne može biti na pet strana u isto vrijeme. Tako se ja uglavnom bavim menijem, kuhinjom i tim stvarima, a on nabavom i slično. O financijama se brinemo zajedno. Super je što imamo sličan pristup poslu, on je možda čak u nekim stvarima konkretniji, praktičniji…
Nakon svih onih divnih recepata po kojima si ti skuhala – a ja ih pojeo – što najviše voliš kuhati za sebe? Što je hrana tvog zadovoljstva?
To ovisi o trenutku.
Da? A nije čokolada?
Ma je. Čokolada je, iako baš ne bih smjela pretjerivati, ali… Evo tu sad sve davim s ovim našim hambićima koje obožavam, to mi se uvijek jede. Volim najobičniju paštu s paradajzom, to isto mogu jesti svaki dan… Ali teško mi se odlučiti, mijenja mi se to. U posljednje vrijeme često jedemo tu u restoranu jer drukčije ne stižemo, a tu se kuha sve ono što volim, znam kako je napravljeno i uživam u toj hrani.
„Jelo mora komunicirati sa svim osjetilima.“ Objasni to malo, što ti to znači?
Pa najprije je važno ono vizualno. Ako na tanjuru imaš sve bež (ha, ha), onda… Ja jako razmišljam o tome kako jelo izgleda. Neki dan sam, recimo, stavila na facebook jedne nove raviole koji su zeleni, onako sa šparogama, unutra je bijelo… I kaže mi Anita: “Idemo staviti nešto malo crvenoga…” Stavili smo malo ove pikantne papričice koja nije zapravo pikantna kad joj se izvade sjemenčice i tanko smo je narezali. Ljudi su poslije komentirali kako to idu paprike sa šparogama, ali zapravo, kad smo probali jelo, shvatili smo da je od te ideje da se doda samo malo boje nastao fantastičan okus. Eto tako, neke stvari nastanu i na taj način. Naravno da je okus najvažniji, a i miris… Neka jela mirišu već izdaleka, neka malo manje… Pa ipak, prvi dodir je dodir očima. A ponekad su nam oči veće od želuca…
>> Ostatak intervjua s Anom Ugarković pročitaj u časopisu Ženska posla koji ćeš pronaći na svim kioscima
S Anom Ugarković razgovarao: Zoran Happ
Foto: Jasmina Cviljak
Šminka: Renata Raguž Belko
Darujemo pretplatu na Ženska posla!
Želiš li svakog mjeseca uživati u časopisu Ženska posla koji će stizati redovito na tvoju kućnu adresu?
Pošalji nam na info@naturala.hr dobar razlog zašto bi baš Ti trebala osvojiti pretplatu na Ženska posla, a mi ćemo tvoj dobar razlog nagraditi pretplatom.
Pravila darivanja:
– Moraš biti punoljetni i registrirani korisnik Naturala.hr
– Prijavu šalji na info@naturala.hr.
– Važno – u subject maila obavezno stavite naziv: Pretplata na Ženska posla
Što trebaš navesti u prijavi?
U prijavi je obavezno navesti odgovor na nagradno pitanje, ime, prezime, nick na Naturali, adresu i broj telefona/mobitela. Ostala pravila darivanja možeš pronaći ovdje.
Do kada se mogu prijaviti?
Prijave šaljite do petka, 3. svibnja 2013.
06. svibnja 2013.
Pretplatu na Ženska posla osvaja:
Svjetlana Kormerl Vlašić
" Zašto baš ja…? Jer mi se bliži 40-a, jer ovo tipkam na radnom mjestu trudeći se da laktove ne umočim u skoro pojedene lazanje s povrćem, jer u ostalim prozorima na 2 ekrana pred sobom imam otvorena 3 programska alata koja čekaju nastavak programiranja (prvo lazanje!),a u browseru plan sutrašnjeg obiteljskog izleta u Postojnu, jer sam naučila da IMAM vremena za jogu dvaput tjedno nakon posla i da muž sasvim uspješno pronalazi put posao-vrtić-stan. Čak se sjeti uzeti i dijete. Jer svim ženama želim da takve stvari nauče na lakši način.
Jer uživam čitajući Ženska posla u busu nakon joge.Volim vas i nadam se da ćete još dugo uspješno plivati visoko na površini "žutog" mora tabloida. Ma šta plivati, lebdjeti! :)"
Svjetlana
