Roditeljstvo je putovanje puno ljubavi, ali i nesigurnosti, strahova i tabua o kojima se rijetko govori na glas. Upravo zato je nastalo savjetovalište OK roditelj, mjesto gdje je dovoljno biti – dovoljno dobar. Vode ga Iva Gospodnetić, magistra psihologije, i Mara Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije – obje edukantice psihoterapije pod supervizijom.
Njih su se dvije upoznale kroz edukaciju iz psihoterapije, a zajedničko iskustvo majčinstva inspiriralo ih je da pokrenu savjetovalište koje danas pruža individualnu i grupnu podršku roditeljima, parovima i obiteljima. U razgovoru s njima otkrivamo što znači biti dovoljno dobar roditelj i zašto je važno rušiti tabue o teškoćama roditeljstva.
Za početak, možete li nam otkriti kako ste došle na ideju o suradnji i pokretanju platforme OK roditelji – koliko dugo ona djeluje i koja je njezina ‘misija’?
Mara: Iva i ja smo se upoznale na prvoj godini napredne edukacije iz transakcijske analize, našeg psihoterapijskog pravca. Iz mog kuta gledanja, baš smo brzo kliknule. Kada smo počele razmjenjivati svoja relativno novopečena majčinska iskustva, vidjele smo da slično razmišljamo, osjećamo i da imamo sličnu ideju kako pružiti roditeljima mjesto i prostor da se mogu osjećati dobro, odnosno, OK. Da, OK roditelj je jedno vrijeme bio platforma jer smo obje prošle kroz naše trudnoće i rodile djecu taman kad smo pokrenule cijelu priču. No, sada je OK roditelj uhodano savjetovalište u kojem radimo individualno s klijentima, radimo s parovima, nudimo različite edukacije, radionice, a odnedavno je pokrenuta i prva psihoterapijska grupa za osobe koje su prošle porođajnu traumu koju uživo u Zagrebu vodi Iva.
Iva: Prije nego što sam ušla u svijet psihoterapije, radila sam kao karijerna savjetnica i vodila Centar karijera na jednom zagrebačkom fakultetu. Tada sam primijetila da samo savjetovanje nije dovoljno za neke probleme s kojima su mi dolazili klijenti i odlučila sam upisati edukaciju iz psihoterapije. U međuvremenu je krenula pandemija, dogodili su se potresi, a ja sam ostala trudna i cijelu trudnoću i prvu godinu roditeljstva provela u velikom strahu, brizi i tjeskobi. Prva godina edukacije poklopila se s mojim izranjanjem iz tog razdoblja i prvo sam htjela biti dobro za sebe, a iz toga je došla želja da budem tu i za druge.
S Marom sam se upoznala na naprednoj edukaciji za psihoterapeute i vrlo smo brzo kliknule, shvatile smo da razmišljamo slično i da nam se ideje nadopunjuju. Počele smo maštati, stvarati i zajedno pokrenule savjetovalište OK roditelj. Naša misija je normalizirati roditeljstvo i pružiti roditeljima podršku da budu dovoljno dobri sebi i svojoj djeci, a ne savršeni, i da znaju da nisu sami u svim izazovima koje nose trudnoća, porod i roditeljstvo.
Obje ste obrazovane za rad s djecom – Iva kao psihologinja, a Mara kao magistra edukacijske rehabilitacije – kako se vaše profesionalne kompetencije međusobno nadopunjuju u radu i vođenju platforme?
Mara: Edukacijski rehabilitator i psiholog su baš dobra kombinacija i meni je to profesionalno odličan spoj. Imamo veliku količinu znanja i vještina iz primarnih struka pa se jako dobro razumijemo po pitanju smišljanja etičnog i znanstveno utemeljenog sadržaja, dopunjujemo si znanja i ono što smo naučile u svoje prve dvije profesije kombiniramo s našom novom, zajedničkom a to je psihoterapija. A ako bih baš gledala kako je mene edukacijska rehabilitacija oblikovala, to je da se ne bojim teških životnih priča. Tu sam. I cijelim bićem mogu uroniti, zajedno s klijentima, u njihove teškoće i izazove. Isto tako, naučila sam da to što netko ima neku teškoću ili poremećaj, ne znači da je to njegov identitet, a to je važna stvar. Ti nisi svoj ADHD ili autizam, nisi svoja anksioznost ili postporođajna depresija, puno si više od toga!
Iva: U našem se radu psihologija i edukacijska rehabilitacija prirodno spajaju i uvijek se sretnemo u onome što nam je zajedničko, a to je odnos roditelj-dijete i podrška roditeljima da se bolje osjećaju sami sa sobom i u toj ulozi.
Na Instagramu ističete kako ‘dijete ne treba savršenog’… Možete li nam pojasniti ovu poruku i kako se ona reflektira u vašem radu s roditeljima, posebno u današnje vrijeme kada upravo pod utjecajem DM-a svi očekujemo da budemo savršeni u svemu što radimo – a istodobno su upravo takvi ‘zahtjevi modernog doba’ teret koji dovodi do niza mentalnih i zdravstvenim problema – uključujući sve brojnije zahtjeve upravo od roditelja?
Mara: Kad sam prvi put postala mama, mislila sam da moram biti savršena. Da nikad ne smijem pogriješiti, uvijek biti puna pozitive, da ne smijem reći da mi je nekad teško. Realnost koja me zapljusnula da nikad nisam imala manje energije, nikad više anksiozna i nikad zbunjenija. I ta mješavina osjećaja i stanja mi nekada nije dozvoljavala da uživam u svom majčinstvu. Sva sreća, da sam otkrila transakcijsku analizu i krenula na edukaciju i osobnu psihoterapiju. I baš na edukaciji smo odlučile da nam se savjetovalište zove OK roditelj jer je sastavni dio filozofije našeg pravca da su svi ljudi OK. Da imaju mogućnost biti autonomni, stvarati intimne odnose i biti slobodni.
Isto smo tako naučile da se svi mi kroz život proganjamo idejama da moramo biti savršeni, zadovoljiti druge ili da si moramo zabraniti uživanja, važnost, da budemo baš svoji… Ono što želimo prenijeti roditeljima jest da su dovoljno dobri i da u sebi imaju puno kapaciteta, samo ga trebaju istražiti i iskoristiti da budu u kontaktu sa sobom i svojim potrebama. Kada naprave taj korak, onda će biti puno odmorniji i spremniji za kontakt sa svojom djecom. I to kontakt koji nosi smisao i odvija se u sadašnjem trenutku.
Iva: U moru na prvi pogled savršenih, važno nam je naglasak staviti na dovoljno dobrog roditelja. Savršen roditelj ne postoji. Dobar roditelj nije onaj koji nikada ne pogriješi, nego onaj koji svom djetetu osigurava sigurno i njegujuće okruženje, u kojem je djetetu dozvoljeno da bude dijete, da raste, da uči. Dovoljno dobar roditelj griješi i preuzima odgovornost za svoje postupke. Roditelj koji si dopušta greške i uči iz njih djetetu pokazuje realnu sliku života i gradi s njim odnos u kojem ono osjeća da je voljeno i viđeno. To je ono što želimo prenositi i roditeljima kroz naše objave, svijest da je važno biti dovoljno dobar, odnosno OK roditelj.
Vaše savjetovalište stavlja naglasak na podršku i normalizaciju svih aspekata roditeljstva. Koji su glavni “nenormalizirani” ili tabu aspekti roditeljstva koje ste najviše željele adresirati u svom radu?
Mara: Kod nas je zabranjeno da roditelj kaže ili uopće pomisli da mu je teško. Nije uopće prepoznato da roditeljska uloga pomalo postaje dio nečijeg identiteta. Da to ne može biti brzo i da ne može biti bez žalovanja za životom od prije. Odmah krenu salve komentara poput: ‘A što ste mislili kako to izgleda…’ ili ‘Pa to ste htjeli, što se sada žalite…’ U našem društvu je zapuštena tema partnerskog odnosa nakon djece i seksualnosti nakon što par dobije djecu. Zabranjeno je govoriti i o porođajnoj traumi jer bi to valjda žena trebala zaboraviti čim joj beba dođe u ruke. U velikoj mjeri se otpisuje pojava perinatalnih poremećaja raspoloženja kao što su anksioznost i depresija. Tabuiziran je i razgovor o gubitku trudnoće, neplodnosti i rođenju djeteta s teškoćama. Od para se očekuje da ove dvije situacije boluje u tišini svog doma i da ne zamara društvo svojim teškoćama. Zato se trudimo kroz sadržaj na društvenim mrežama, web stranici, podcast, predavanja, radionice, djelovanje u medijima staviti fokus na ove teme.
Iva: Željele smo otvoreno govoriti o osjećajima koje roditelji često skrivaju i zbog kojih se osjećaju usamljeno i posramljeno. To su krivnja, sram, bijes, tuga, umor, kao i iskustva poput traumatičnog poroda, gubitka trudnoće, prekida trudnoće ili poslijeporođajne depresije. Također i promjene u odnosima – odnosu nas prema samima sebi, promjene u partnerskom odnosu, u odnosu s prijateljima ili obitelji. Sve to su situacije u kojima roditelji trebaju podršku, a često nemaju siguran prostor u kojem bi o tome progovorili. Zbog toga puno roditelja ima dojam da se to događa samo njima, dok je stvarnost potpuno drugačija.
Savjetovalište djeluje u digitalnom okruženju, ali s obzirom na to da radite u osjetljivom području roditeljstva – kako osiguravate povjerljivost i sigurnost roditeljske podrške u online okruženju?
Mara: Obje pomno i temeljito razmišljamo o moralnosti, etičnosti i utemeljenosti svega što pričamo i radimo. Osim primarnih profesija, transakcijska analiza kao terapijski pravac stavlja naglasak na povjerljivost i čuvanje informacija i mislim da je to važna stvar za klijente. Na primjer, prije svake suradnje imamo dogovor kako izgleda terapija te kako štitimo odnos s klijentima. Čak ga imamo i u pisanom obliku. Ja sam prvo mislila da će to biti teško prihvaćeno u Hrvatskoj, ali zapravo nudi takvu sigurnost klijentima kada imaju na papiru sve informacije o radu, kako, kada, gdje, što… Isto tako, pratimo propise vezane uz čuvanje podataka koje propisuje nadležna Komora. Ono što bih voljela istaknuti, nikada na društvenim mrežama ne pričamo o klijentima i njihovim specifičnim iskustvima. Od nas nikad nećete dobiti story tipa: ‘Baš mi je bila jedna klijentica i…’; No, zato podijelimo neka svoja osobna iskustva kako bi pratitelji dobili dojam kakve smo osobe, kako se mi nosimo s našim teškoćama i izazovima, kako se zabavljamo, kako stvaramo odnose…
Iva: Na društvenim mrežama dijelimo edukativni i podržavajući sadržaj. Kada dijelimo iskustva onda su to naša osobna iskustva, ali kada je riječ o radu s klijentima, povjerljivost nam je apsolutni prioritet. Radimo u skladu s etičkim standardima psihoterapije i Zakonom o djelatnosti psihoterapije i sve što klijenti podijele ostaje između nas. Online susrete održavamo preko sigurnih platformi i uvijek se trudimo da osoba osjeti da ima prostor u kojem može biti otvorena i sigurna.
Kako se nosite s kritikom ili različitim mišljenjima na društvenim mrežama – jer roditeljstvo je tema na kojoj se ‘lome mnoga koplja’ i mišljenja? Imate li određeni pristup, ton komunikacije ili alate kojima nastojite osigurati profesionalnost i konstruktivnu raspravu u digitalnom prostoru?
Mara: Ma slabo nas kritiziraju, valjda zato što smo u pravu 🙂 Mišljenje je jedno, poznavanje činjenica je drugo, a kako se netko osjeća oko znanstveno utemeljenih činjenica je treće. Kada govorimo i pišemo o osjetljivim temama, pogotovo roditeljskom ponašanju, ne osuđujemo. Zaista vjerujem da svatko može donijeti odluku da može biti bolji roditelj. Ako se nekad zahukta rasprava i netko prijeđe granice te se obraća ili nama ili našim pratiteljima na nekulturan način, ide na block. Verbalno zlostavljanje drugih ne smatram slobodom govora.
Iva: Roditeljstvo je tema o kojoj svatko ima svoje mišljenje i to je normalno. Svoj ton komunikacije uvijek nastojimo održati smirenim, empatičnim i profesionalnim. Kod nas su sva mišljenja dobrodošla i neke od vrlo zanimljivih i bogatih rasprava imala sam s osobama koje su imale potpuno drugačije razmišljanje od mene, ali uz međusobno poštovanje i uvažavanje. Ono na što imamo nultu toleranciju je bilo kakav oblik komunikacije u kojem se ne poštuje sugovornika. Na to ljude upozorimo i ako im ne odgovaraju pravila komunikacije na našim kanalima onda tu komunikaciju zaustavljamo.
Kako vidite razvoj savjetovališta OK roditelj u sljedećih godinu-dvije? Planirate li širenje na nove edukativne formate, suradnje s drugim stručnjacima, radionicama uživo ili možda čak publikacije?
Mara: Ok roditelj je zaista postao i postaje sve ono što sam ja maštala. Savjetovalište u kojem roditelji mogu potražiti podršku kada imaju različite teškoće. Uspostavile smo suradnju s mnogim stručnjacima koji imaju filozofiju sličnu našoj. Na primjer, povezale smo se sa Sentinelom uma, jednom udrugom koja okuplja širok spektar zdravstvenih djelatnika koji žele i maštaju neko bolje zdravstvo. Imamo u planu jednu međunarodnu suradnju vezanu uz pružanje podrške u postpartumu. Nastavljamo raditi individualno s klijentima, s parovima i otvaramo nove grupe podrške i psihoterapijske grupe.
Iva: Imamo više ideja nego što imamo vremena! 🙂 Cilj nam je učiniti podršku dostupniju većem broju ljudi. U narednim mjesecima pokrenut ćemo nekoliko grupa, dijelom grupa podrške, a dijelom psihoterapijske grupe. Uz to planiramo nove edukacije i predavanja za roditelje te niz suradnji sa stručnjacima i stručnjakinjama različitih profila.
Mislite li u budućnosti uvesti formalne programe za obuke, certifikate ili radionice za profesionalce (odgojitelje, pedagoge, psihologe), uz postojeću podršku roditeljima?
Mara: Uh, ne znam koliko smijem reći 🙂 Sigurno nam je u planu. Ja jako volim educirati sustručnjake i kolege iz bliskih profesija. Voljele bismo da podržavajuća atmosfera koja vlada između nas i koju nudimo klijentima bude dostupna i kolegama koji žele učiti na malo više razina, osim kognitivne.
Iva: Imamo velike planove i neki od njih više nisu samo planovi već su prešli i u prve korake, no za sada ćete ipak još morati malo pričekati za više detalja. 🙂
Kako vidite ulogu OK roditelja u poticanju promjena u sustavu – npr. kroz suradnju s obrazovnim institucijama, socijalnim službama, medijima?
Mara: Osim što radim za sebe, radim i u jednoj osnovnoj školi tako da osjećam da puno drugačije gledam na školu nakon 4 godine napredne edukacije iz psihoterapije. Pošto ne mogu u jednu ladicu pospremiti jedna znanja, a u drugu druga znanja, nekako se to sve prelijeva i mislim da na taj način sustav već ima koristi od OK roditelja. Isto tako, rado ćemo se odazvati na bilo koji oblik rada u svakom od navedenih sustava jer nikada ne treba zaboraviti da smo sustav svi mi. I da se može malim radnjama pojedinca napraviti puno. Što se tiče pojavljivanja u medijima, kada god imamo priliku govorimo i pišemo o temama koje su važne za roditeljstvo današnjice i to ćemo nastaviti.
Iva: Svaka objava i svaka naša poruka dio je šireg razgovora o roditeljstvu i mentalnom zdravlju u društvu. Kroz suradnje s medijima i institucijama kontinuirano naglašavamo da je podrška mentalnom zdravlju roditelja nužna. Želja nam je u budućnosti snažnije zagovarati promjene u našem sustavu koje će za posljedicu imati očuvanje mentalnog zdravlja te adekvatnu dijagnostiku i tretman psihičkih poremećaja kod roditelja i to kao stratešku odrednicu, a ne kao sporadične aktivnosti pojedinaca.
Kao majke i profesionalne suradnice, kako osobno balansirate obiteljski život i ovaj angažman? Možete li podijeliti s nama neke ‘tajne’ rutine ili strategije u postizanju tog balansa?
Mara: Nekad odlično balansiram, a nekad totalno zastranim i nije me sram priznati. Čini mi se da mi je najteže postaviti granicu prema sebi samoj. Zaista se nekad preopteretim na više polja. Onda se sjetim da je ok stati, disati i razmisliti što mi sad treba. Jesam li dobra svima kada se tako opteretim ili ću im biti bolja ako uzmem vrijeme za sebe ili priznam da ne mogu (i ne želim) raditi kako sam radila s 24. Neka strategija koja za mene pali jest redovita psihoterapija i redoviti tretman kod fizioterapeuta. Zatim sam si zadala dane i dijelove dana kada ne radim. Primijetila sam da nije nužno samo što više vremena boraviti s djecom nego kako mi to vrijeme provodimo. Na primjer, ako mi se čini da ću prekuhati, radije odem u šetnju uz obližnji potok i vratim se resetirana nego da i suprug i ja pokušavamo hendlati situaciju. Isto tako, planiram druženje s mužem, koliko god to sad zvučalo robotski. Naime, u roditeljstvu nema baš previše mjesta za spontanost. No to ne znači da ću odustati od provođenja vremena s mužem.
Iva: Lakše mi je ako taj balans gledam kroz cikluse – nekad je više fokus na osobnom, nekad na obiteljskom, nekad na poslovnom. Za mene nije održivo da je sve troje istovremeno u jednakoj mjeri u fokusu i to je način koji za mene funkcionira. Ono što mi pomaže je jasan dogovor s partnerom, jasna podjela odgovornosti i dopuštanje sebi da ne mogu sve odraditi savršeno. Imam neke aktivnosti koji me vraćaju sebi, poput vježbe ili vožnje biciklom, razgovor s prijateljicama, izleti s obitelji, dateovi s partnerom. I dalje mi ponekad bude izazovno stati i pobrinuti se prvo za sebe.
Tko ili što vas osobno inspirira i podržava u ovom zahtjevnom i emotivno intenzivnom radu?
Mara: Evo, baš gore spomenuti muž 🙂 Tako je lijepo kada imaš partnera koji podržava karijerne i ostale ambicije i jednakopravno sudjeluje u odgoju i brizi oko kućanstva i djece. Osim toga, podrška mi je Iva i moji drugi dragi prijatelji i obitelj. Na kraju, podrška sam si sama. Ako mi nešto postane zahtjevno i emotivno, potražim pomoć. Topli ljudski odnosi i kontakt su temelj sigurnosti i smatram se sretnom jer to imam.
Iva: Najviše me inspiriraju sami klijenti i klijentice s kojima radim, njihova ranjivost i spremnost da traže promjenu iako im je teško. Osim toga, veliku podršku imam u svojoj obitelji i prijateljima, a i u našem timu. Odnos s Marom mi daje sigurnost i osjećaj da nisam sama u ovome i to mi jako puno znači. Uz to, redovite supervizije i intervizije s kolegicama koje rade sličan posao, prostor su gdje dobivam i podršku i razumijevanje i poticaj za rast.
Pročitaj i ovo:
- Kristina Kuzmič: “Svaki se čovjek s nečim bori – samo neki to skrivaju jer ih je strah osuđivanja”
- Mateja Marinić: “Živimo u vremenu u kojem se brzina, produktivnost i stalna dostupnost često glorificiraju”
- Sonja Buzov: “Humor je ponekad jedini način da preživimo nerealna očekivanja vezana uz majčinstvo”
