Sve je počelo iglom u koju se konac nikako nije dao udjenuti. Iaia Caputo, poznata talijanska novinarka i spisateljica, shvatila je da stari. Polazeći od vlastitoga, ali i tuđih iskustava započela je preispitivanje fenomena starosti u životu žena.
Usprkos postignućima feminizma, danas živimo u društvu koje cijeni mladost i ljepotu, a stručnost, iskustvo i postignuća manje su važni. Ženama koje su javne osobe ili na visokim položajima ne dopušta se nikakva nepravilnost, analizira ih se i kritizira, a oni koji se ne slažu s onime što govore ili čine često se okrutno, u nedostatku argumenata, obrušavaju na njihov izgled.
Neke se uspješno odupiru „univerzalnom tijelu" i ponosno nose svaku svoju boru, ali ima i onih koje su žrtve straha, nesigurnosti i panike pred zrcalom. Podvrgavaju se skupim i bolnim zahvatima i tretmanima koji sa ženskih lica brišu svaki trag osobne povijesti – velikih tuga, radosti i ljubavi. Možemo li zaglađeno i gotovo bezvremensko lice više uopće zvati svojim?
Na osnovu svoga iskustva te razgovarajući s drugim zrelim ženama Iaia Caputo pokušava odgovoriti na pitanje zašto su žene izgubile pravo na starenje i kako to pravo ponovno osvojiti te, cijeneći unutarnje bogatstvo koje samo zrelost može donijeti, uživati u ispunjenom životu.
Iz poglavlja Događa li se to baš meni? knjige Žene nikada ne stare, Iaie Caputo:
„ …Jednog dana se dogodilo. Ne osobito rano, ali ni prekasno. Onda kada se, manje-više, dogodi svakoj. Naravno da to nisam željela, ali to ne opravdava iznenađenje, štoviše nevjericu, kojom sam prihvatila prve znake onoga što mi se događalo. Mogla bih reći da se točno sjećam kad je zaprepaštenje proprimilo konzistenciju šamara, teškog udarca u glavu, od onih koji zabole kad padnu, ali bol je tako prolazna da bi se mogla na brzinu zaboraviti. Samo što je ovaj puta ostavila trag uporne zlovolje.
Naime, počela sam starjeti.
…
Meni se to dogodilo netom poštom sam navršila četrdesetu: pokušala sam, kao mnogo puta, udjenuti konac u iglu, ali bezuspješno. Naprosto sam postala dalekovidna. Pomislila sam: „To je starost. Kad više ništa ne možeš.“
Toga dana nisam samo iznenada shvatila da sam nešto izgubila, već ponajpije da sam četiri desetljeća imala izvrstan vid, a tomu nisam uopće pridavala važnost, Kao ni drugi, uostalom: mladost je životna dob koju provodimo u iluziji da će trajati vječno….“
