Pripremite se, ovo će vas zbilja pogoditi. Mene jest. Čak i žohari drijemaju. S ticalima okrenutima prema naprijed. Nisam sigurna da ću ikad više, koliko god mi se gadili, žohara moći zgnječiti, zapravo, hladnokrvno ubiti.
Vjerojatno niste znali, ali štakori se smiju kad ih se škaklja po trbuhu. Jedini razlog zašto ta činjenice nije općepoznata jest što se smijulje na previsokoj frekvenciji za ljudsko uho, pa ih zapravo ne čujemo (pored toga što nam iz nekog razloga nikad ne padne na pamet poškakljati ih). S vukom možete razmjenjivati poglede. Zapravo, sa svakom životinjom možete razmjenjivati poglede. Ako imate mačku ili psa, onda to već vjerojatno znate. S biljkama možete izmjenjivati dodire. Ruku na srce, iako nemaju klasične oči, one vas i vide. Površina njihova tijela, u dodiru sa svjetlom, čini čuda.
Andreas Weber, njemački biolog i filozof, autor na hrvatski upravo prevedene knjige “Sve osjeća: Čovjek, priroda i revolucija prirodnih znanosti” (Naklada Ljevak), mogao bi vas čak natjerati da pogledate žabi u oči. Što se ima žabi gledati u oči?
Pa… Jeste li ikad zapravo pogledali žabu u oči? “Velike su i okrugle kao tamna voda. Ali njena šarenica, u kojoj se otvara zjenica, zlatne je boje. Ne bojte se. Slobodno joj se približite. Sićušni dragulji tada će se izvrnuti prema van, u prostor. Njihova unutrašnjost sastoji se od tisuća sjajnih nabora, mikroskopski sitnih klanaca i planina, nad kojima svjetlucaju zalutale zvijezde. Žaba će na naš pogled uzvratiti noćnim nebom”, piše Weber u svojoj knjizi.
Kažete, to nije važno? Žaba je naprosto životinja, a kako ćemo se odnositi prema njoj stvar je našeg ukusa? Možda vam se čini čak i ružnom? Pričekajte trenutak. Pogledajte još jednom. Pogledajte je kao što je Weber to učinio. Vidjet ćete da nešto uzvraća vaš pogled. Da vam nešto stoji sučelice, što nije puka stvar. Nešto što živi.
“Bez doživljaja prirodne ljepote čovjeku prijeti opasnost da duševno uvene. Možda se najvažnija psihička funkcija drugih organizama sastoji čak i u tome da nas ljude mire s našom boli, našom usamljenošću, našom prolaznošću. Jer, temeljna oznaka prirode je činjenica da ona svaki put ponovno oživi, da se i najveća katastrofa nakon kratkog vremena ponovno pretvori u cvat, a time i u nadu za nas same”, piše Weber.
“Sve osjeća” revolucionarna je knjiga na mnogo različitih načina, ne samo zato što u prirodne znanosti uvodi osjećaje. U duhu žučljivih, agresivnih pa čak i opasnih rasprava o tome jesu li svijet i život nastali slučajno, igrom kemijskih elemenata, a kasnije gena i DNK, ili ih je stvorio svemogući Bog, Weber, rođen prije svega 44 godine, nudi treći put. “U aktualnoj svađi ‘kreacionista’ i ‘evolucionista’ u prvom planu kao da postoji samo izbor među dvjema alternativama. Ili je biosfera stroj, koji je nastao bez ikakvog smisla – ili je (također mehanički) aparat, što ga je dizajnirao nepoznat bog. Treći put ne uzima se čak ni u obzir: da bi materija sama mogla biti stvaralačka, da slijedi princip punine i iz sebe proizvodi subjektivnost. To je put ‘stvaralačke ekologije’, koju želim predstaviti na stranicama ove knjige. Ona dolazi do zaključka da je izvorni sloj kozmosa život, a ne ‘puka materija’”, objašnjava.
Da pojasnimo: stvaralačka ekologija polazi od činjenice da svijetom, uz kauzalnost, vlada još jedan princip – princip samopokretanja. Isprva nepomične, stvari na svijetu organiziraju se uz pomoć neke sile same u veće, kompleksnije tvorevine – od kozmičke prašine nastaju zvijezde, od zvijezda galaktike, od atoma molekule, od molekula organizmi. Princip samopokretanja odlikuje se time da iz njega kad-tad proizlaze stvari koje ne žele prestati s tim kretanjem. One nemaju samo uzroke nego i svrhe: one žele nastaviti postojati. U te stvari spadamo i mi. To su živa bića.
U novoj biologiji životni nagon, koji sami osjećamo i posvuda ga vidimo, postat će temeljnim aksiomom, tvrdi Weber. On će nadomjestiti slijepu “borbu za preživljavanje” biološkog darvinizma, jer svi mi – i ljudi, i životinje, i biljke, i kamenje – nismo ovdje da bismo se natjecali, kako je tvrdio Darwin, nego smo ovdje da bismo surađivali.
Dokazi? Amerikanka Lynn Margulis tijekom posljednjeg desetljeća otkrila je da više stanice nisu nastale konkurentskom borbom, već simbiozom jednostavnijih predoblika. Biosemiotičari, poput Danca Jespera Hoffmeyera ili Talijana Marcella Barbierija, navodi Weber u svojoj knjizi, uveli su u genetiku neku vrstu relativizma nalik onome u fizici: oni u DNK više ne gledaju strojni kod za provedbu nacrta, već neku vrstu notnog zapisa, koji ovisno o stanju može stanicu sasvim različito instrumentirati. Slično kao i kvantna teorija, takva perspektiva razilazi se s totalnom kauzalnošću: stanice reagiraju s određenom autonomijom; kako će se ponašati ovisi o njihovu unutarnjem stanju, ali i o tome što promatrač čini ili ne čini.
Organizmi su visoko kompleksni i inteligentni, a ne trivijalni i deterministički – a zasigurno ne mali molekularni satovi, kojima bi iz daljine upravljao njihov genetički softver. Pokusi su pokazali da mmnoge tjelesne značajke, poput uzorka krzna ili površine lista, nastaju same od sebe, a da im za to nisu potrebne nasljednje zasade. Biološki red uspostavlja se takoreći “besplatno”. To potvrđuju najnoviji genetički eksperimenti: određeni centri rasta u embrijima razvijaju se u velikoj mjeri neovisno o naredbama DNK.
“Stanice se s tog novog znanstvenog gledišta pokazuju gotovo kao atomi volje. Njihova najvažnija značajka sastoji se u tome da se neprestance obnavljaju i same proizvode sve svoje pojedinačne dijelove. Stanice pokazuju zapanjujuću moć ustrajanja na svojoj egzistenciji. U neprestanoj izmjeni tvari s okolinom nalikuju na baterije koje se pune same. Penju se uz nasljedne tvari, ali u dijalogu s genima, a u manjoj mjeri određene njima. DNK je kostur mesa, a ne njegov nacrt. Za biologa Stuarta Kauffmana živo biće stoga nije genetski automat. On ga radije naziva ‘autonomnim akterom’”, navodi Weber.
Temeljem toga, definira tri nova zakona čežnje koji upravljaju životom. Prvi zakon čežnje uvjetuje da sve što živi želi živjeti više i nadomješta slijepu borbu za preživljavanje biološkog darvinizma. Uvjerenje vrlo nalik onome što je tvrdio Aristotel, znameniti istraživač životinja, koji je vjerovao da sve što živi stremi k bitku. “To stremljenje njegova je duša. Biće čezne da bude, da traje, da bude više nego što je. Ono žeđa za time da se razvije, da se razmnožava i proširi, da usiše što više te dragocjene tvari – tvari, koja se posjeduje samo kad se diše. Ta žeđ jest život”, naglašava Weber.
Drugi zakon čežnje, prema njemu, nadomješta dogmu prema kojoj bi smisao svih značajki živih bića bio da služe isključivo razmnožavanju. Živa bića nisu strojevi. Ona su oruđa čežnje. Ona su žudnja koja je tražila tijelo i sad vlada njime.
Treći zakon čežnje nadomješta pak darvinističku dogmu prema kojoj sva komunikacija među živim organizmima može biti samo u službi koristi. Treći zakon glasi – samo u zrcalu drugog života mi možemo razumjeti sami sebe, a to se odnosi i na biljke i životinje. Trebamo druge organizme, jer oni su ono što smo i mi, ali to ne možemo vidjeti upravo stoga jer to jesmo.
Weberova “romantična biologija”, romantična stoga što pokušava filozofski otkriti što biće iznutra drži na okupu, ne propagira, kaže on, rastanak od znanosti, nego znanost srca. Weber piše sa strašću, kao pjesnik-prirodoslovac, nastavljajući niz rijetkih, ali značajnih znanstvenika koji su u prirodi vidjeli ogledalo sebe i u sebi ogledalo prirode.
U knjizi tako spominje baltičkog Nijemca Jakoba von Uexkülla, koji je u Njemačkoj šezdesetih godina 20. stoljeća utemeljio psihosomatsku medicinu i razvio “učenje o značenjima u prirodi”. On živa bića nije shvaćao ni kao satne mehanizme, niti se priklonio nekoj natprirodnoj životnoj sili, nego je (sva) živa bića shvaćao kao subjekte.
“Živo biće je kružno zatvoren proces. Život – to su molekule koje proizvode još sebi sličnih. To su strukture koje se održavaju same. To je meso koje stvara meso, a da isprva ne brine za vanjski svijet.” Ta samofiksiranost ima čudesnu konzekvencu: na organizam u takvom načinu gledanja ne utječe nikakva objektivna realnost. On nije nužno predodređen fizikalnim zakonima vanjskog svijeta, već slijedi svoj unutarnji poriv da se ostvari kao tijelo. Svi utjecaji – bili to geni ili okolina – interpretiraju se u skladu s tim ciljem samoodržanja.
Gotovo identično mišljenje, navodi Weber, imao je i Čileanac Francisco Varela, koji je nakon von Uexkülla nastavio razvijati ideju stvaralačke ekologije. “Za Varelu tajna je ležala u sljedećem: živa bića su upravo takve tvorevine koje su prvenstveno zaokupljene same sobom. Nijedna usporedba s umjetnim strojem ne daje rezultata, jer taj ne teži vlastitom trajanju. Život je, naprotiv, opsjednutost kojom grumen tvari želi sačuvati određenu formu i određenu slobodu djelovanja”, piše Weber.
Jedna jedina stanica svake sekundu popravi do tuceta uništenih veza DNK. Inače bi im se život brzo ugasio. Bez te aktivne djelatnosti stanice bi se u nekoliko sekundi raspala u hrpu molekula. A upravo se to događa kad nastupi smrt: umrijeti znači ne biti više sposoban za aktivno samostvaranje. Biće koje više nije središte aktivnosti mora se opet ratopiti u hrpu atoma. Na tu subjektivnost – jer stanica koja tako žestoko “brani” svoje pravo na život ne može nego biti subjektivna i autonomna – nadovezuje se sloboda.
“Bakterija spram zrnca pijeska ima beskrajno više mogućnosti izbora. Ona doduše ne može razmišljati o tome kako da smisleno ispuni sutrašnji dan, ali se i ne ponaša poput beživotnog minerala. Ona odlučuje i odabire, sukladno potrebama koje proizlaze iz težnje da ostane to što je. Ona je slobodna, jer želi da ustraje – odnosno, drugim riječima: slobodna je iz nužnosti”, kaže.
I potom dolazi neraskidiva povezanost; razlog zašto je žabama bitno gledati u oči, a biljke milovati da bi rasle. “Svi mi sa svakim udisajem i izdisajem izbacujemo dio sebe u zrak koji nas okružuje. U istoj mjeri nastajemo neprestance iznova iz proizvoda zemlje. Što je maločas još bila ‘ja’, sad je molekula CO2 u plućima mog sugovornika, a potom komad vlati trave na livadi. U kvantnoj mehanici materija nije ni val ni čestica – a ipak, možda i oboje zajedno. U stvaralačkoj ekologiji biće nije ni tvar ni forma, a ipak je subjekt koji može određivati u kakvom će oni biti odnosu. Naš život je proces u kojem se kruh zaista pretvara u meso, kemijski i sasvim bez mistike. Materija putuje kroz tijela i nakratko preuzima njihov čvrsti identitet. Materija se pretvara i malo je ti, a onda opet ja, pa opet zemlja. S tog gledišta, beskonačnost je tu, u svakom trenutku. Ona struji kroz nas. Svako biće je čvor koji je veže. Mi smo ovdje i posvuda, kao što je to zamijetio ruski pisac Solženjicin: svaki organizam je ‘centar svijeta’”, citira njemački biolog.
Činjenica da baš sve na ovome svijetu osjeća, zapravo dokazuje da je Aristotel bio u pravu – svijet je prožet dušom, već na najnižoj razini jednostaničnih organizama i algi. “Biti prožet dušom znači biti pod upravom osjećaja kao biološke sile održavanja na okupu. Duša je princip tijela koje ćuti i stremi. Imati dušu nije dakle staromodne privilegija čovjeka. Duša započinje istodobno sa životom. Ona je njegova najintimnija stvarnost”, objašnjava Weber.
Da se u potpunosti shvatimo sami, moramo sami sebe prepoznati u drugim živim bićima, nastavlja. Zrcaljenje je središnji element ljudskog identiteta: novorođenče će se u potpunosti iskusiti tek kad se mogne identificirati s osobom prema kojoj ima odnos. S nestankom prirode prijeti nam tako jedna sasvim posebna opasnost: gubitak ljubavi.
Gubitak ljubavi? Da, gubitak ljubavi… “Ljubav je jedini mogući odnos u kojem egoizam i altruizam dospijevaju u ravnotežu, jer je jedno moguće samo kroz drugo. Voljenom biću želimo život, svejedno gdje se nalazilo, svejedno hoćemo li ga ikad više vidjeti ili ne. Ljubav prema nečemu čini nas većima, snažnijima i tek nam ona dopušta da budemo to što jesmo. U svijetu živih bića, iz kojeg smo proizišli kao jedna vrsta među mnogima, mogućnost te ljubavi daje nam ljudskost. Nestanak životinja za nas stoga nije tek vanjski gubitak – kao kad bismo se, primjerice, morali rastati od nekog komada namještaja. Sa životinjama rastajemo se od mogućnosti da osjećamo. Kad više ne bi bilo životinja, mi više ne bismo mogli biti mi sami. To međutim znači: mi uopće više ne bismo mogli biti.”
Ukratko, zaključuje Weber, moramo sačuvati prirodu, jer smo to mi sami, i moramo sačuvati prirodu, jer je ona sve što mi nismo.
Napisala: Tanja Tolić
