„Ispričat ću ti priču“ projekt je koji je krenuo u ožujku 2012.godine pod okriljem Pedijatrijskog psiho-onkološkog centra koji je dio Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju. Mentorica ovog projekta je psihologinja Marta Benko, a u projektu trenutno sudjeluje šest predanih volonterki, studentica psihologije, koje svojim trudom i vremenom pokušavaju donijeti osmijeh na lica mališana.
Mirna Čagalj, Lucija Čoga, Antonia Ćosić, Ivana Glavaš, Katarina Lončarić i Ana Mužak imena su ovih sjajnih djevojaka. Antonia, Ivana i Lucija su na četvrtoj godini psihologije, Mirna na trećoj, a Ana je već diplomirala. Djevojke su se ovim projektom predstavile na 20. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa u Dubrovniku u studenom 2012., na Tjednu psihologije u veljači 2013. te 2014.
Zanima nas koji je cilj projekta?
– Cilj ovog projekta terapijski je rad s djecom, a nastojimo ga ostvariti kroz pričanje priča. Naime, svaki utorak u Klaićevoj bolnici uprizorujemo jednu predstavu te uključimo naše mališane u prikladnu aktivnost nakon predstave.
Ponekih se poruka iz priča i bajki sjećamo cijeli svoj život, ali pretpostavljam, da je u terapiji njihova poruka još puno, puno važnija od one na koju smo navikli…
– Moć priča krije se u njihovom terapeutskom ili ozdravljujućem potencijalu. Njihovo pričanje jedna je od strategija kojom se djeci pomaže da se suoče s problemima s kojima se susreću u svojim životima, gledajući kako slične probleme rješavaju njihovi junaci. Redovito pripovijedanje djeci može pomoći u razvijanju i jačanju koncentracije te u razvoju mašte. Naši veseli likovi često zaokupiraju pažnju i onih najmanjih, koji nas budno promatraju tokom cijele radnje. Početnu rastresenost, plač i tugu nakon završetka priče zamijene veselje i smijeh, što je jedan od razloga zbog kojeg se, kako sami izjavljuju, našem dolasku vesele roditelji, djeca te cijelo bolničko osoblje.
Pretpostavljam da roditelji vrlo pozitivno reagiraju…
– Da, jako im se dopada ovaj pristup. Roditelji nas nerijetko izvijeste o tome kako njihovo dijete s nestrpljenjem očekuje utorak kada će čuti novo hrabro djelo junaka ili pak pogledati nove rekvizite i čuti šaljive pjesmice. Ovakve povratne informacije nas ispunjavaju te ohrabruju i motiviraju za daljnji rad. Dragi mališani nam ponekad znaju ispričati i kako često pričaju svojoj braći i sestrama o priči koju su taj dan čuli, na što im oni odgovaraju da bi i oni voljeli imati priliku čuti i vidjeti predstavu bar jednom tjedno. S obzirom da imamo priliku uprizoriti priču samo jednom tjedno, često pokušavamo djeci ostaviti male podsjetnike ili igračke vezane uz ono što su taj dan čuli. S tom namjerom smo se upustile u najnoviji projekt: otvaranje Facebook stranice „Ispričat ću ti priču“ pomoću koje ćemo pokušati ispuniti bajkama i ostale dane u tjednu naše djece iz Klaićeve, ali i svih drugih koje zanima naš rad.
Uspijete li uskladiti studentske i obveze u Klaićevoj?
– Na psihologiji su treća i četvrta godina posebno zahtjevne, no držimo se stare dobre uzrečice: "Sve se može kad se hoće!" Volonterke koje su magistrirale (i to nedavno) započinju sa stažom što također zahtijeva velik angažman te oduzima velik dio vremena. Stoga se trudimo biti što organiziranije da bismo sve stigle i ponekad je to zaista zahtjevan zadatak. Zna se dogoditi i da smo umorne i iscrpljene, no vjerujemo u ovaj projekt i u to što radimo pa nas to "gura" naprijed. Dovoljno je svjedočiti osmijehu ili osnaživanju jednog djeteta da bismo dobili dovoljno energije i motivacije za nastavak rada.
U ovome što radite izuzetno je teško odijeliti privatno od poslovnog pogotovo kada vidite da neko dijete pati pa ću postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje: Koliko vam znači jedan dječji osmijeh?
– Mnogo puta smo naglasile kako je sigurno predivno dobiti pljesak na kraju predstave, a ovacije ili dobre kritike su nešto što sigurno razveseli čovjeka; no ono što mi dobijemo – smiješak djeteta – nešto je zaista neprocjenjivo. Dječji osmijeh ima nevjerojatnu moć da ispuni srce i dušu onog koji ga prima, a nama znači inspiraciju, radost i veselje. Ljepšu nagradu ne možemo ni zamisliti…
