Sve je krenulo objavom mog statusa na Facebooku na kojem sam podijelila svoj blog u kojem opisujem nedavno vlastito iskustvo skidanja 12 kilograma – bez promjene prehrane i vježbanja u osam mjeseci. Koji engagement, koliko komentara, koja rasprava, i sve je to trajalo danima… zaista mi mogu pozavidjeti mnogi influenceri.
U tom sam blogu podijelila svoje iskustvo u kojem sam dubokim radom na sebi, s terapeutima, prihvaćanjem sebe i njegom tijela te fokusom na užitak i zadovoljstvo sa sobom i svojim tijelom, opraštanjem sebi i drugima, izlaskom iz nezadovoljavajućih odnosa svih tipova, preslagivanjem posla i života uspjela otpustiti 12 kilograma. Nakon toga krenula sam vježbati i spontano birati zdraviju prehranu jer sad čujem svoje tijelo, prihvaćam ga i uživam u njemu te i dalje mršavim, ili kako ja kažem, vraćam se sebi.
Kristina Ercegović serijska je poduzetnica, autorica i pokretačica Business Cafea
Ključan okidač za kretanje u transformaciju i izlazak iz začaranog kruga za mene je bila spoznaja da sam mislila da sam u svoje 42 godine cijelo vrijeme debela, a zapravo sam gledajući sve svoje slike shvatila da sam 95 % tog vremena bila vitka, ali žena nezadovoljna svojim tijelom, bez obzira koliko ono u tom trenutku dobro ili loše izgledalo.
I što nas je ta rasprava na mom Facebook profilu podsjetila/naučila?
Prvo i nažalost, klasika – žena je ženi vuk.
Odmah su krenuli netraženi savjeti što i kako treba jesti, pa osude pa kritike gotovo da me nisu išli uvjeriti da sam si umislila i da je nemoguće da sam skinula kilograme bez promjene hrane. Da se to tako ne radi, da treba jesti ovo i ono, tako onako ovako s tim i tim…
Na to je rasprava zaključena prijedlogom kako je najbolje da vratim 12 kg i skinem ih kako oni žele na njihov, a ne svoj način i tako je nastala ideja za ovu kolumnu.
Mi nismo samo svoje tijelo
Inače, nije uopće bilo lako suočiti se sa sobom, biti brutalno iskren i suočiti se s dugo godina potiskivanim emocijama. Ako mislite da je to samo i da je lakše nego paziti na prehranu i vježbati, grdno se varate. Lakše je liječiti simptome nego uklanjati uzroke.
Blogom sam htjela podijeliti svoje iskustvo i skrenuti pažnju da nije sve u brojanju kalorija, iako mnogi tvrde da je te da se sve svodi na unos i potrošnju. No, mi nismo samo svoje tijelo, emocije su tu korak prije prejedanja. I prije tog disbalansa u unosu i potrošnji. I na silu se to ne da potisnuti – može na kratak rok pa se skinu kilogrami, ali ako uzrok nije razriješen, evo nas nazad u starom obrascu s još više kilograma zbog jo-jo efekta.
Što smo još naučili iz rasprave?
Netko je spartanac i slijeđenje stroge discipline ga ispunjava, netko uopće nema problema s kilogramima, ali je radoholičar, netko je kao dijete zlostavljan pa se kroz hranu, prejedanje, alkoholizam i druge načine pokušava nositi s time.
Tko smo mi da sudimo… samo svatko od nas u svoja četiri zida zna kako mu je i kroz što zaista prolazi.
Čiji kriteriji, koji to izvanjski standardi imaju pravo određivati nam kako ćemo se osjećati i kako ćemo rješavati svoje probleme, kada i uz čiju pomoć. Nema univerzalnih odgovora, svatko od nas je jedinstven.
Biti samome sebi majka, a ne maćeha
Podsjetili smo se da je unutarnje zadovoljstvo ono što je najvažnije. Mi nismo naše okolnosti, sreća dolazi iznutra, i baš ništa izvana ne može nas ispuniti.
Ne, nećemo biti sretni ako smršavimo ni ako ovo ni ako i kad ono.
Trebamo odmah prihvatiti sve naše okolnosti i sebe, pa tako i sebe s viškom kilograma, fokusirati se na svoje tijelo, biti mu zahvalni kako nas još uvijek služi, a toliko ga mrcvarimo lošom hranom, sjedilačkim načinom života, prejedanjem, iscrpljujemo ga radom… a ono se zapravo vrlo brzo oporavi kad mu damo mrvice pažnje i šansu da to učini.
Pa zar ne treba na tome biti zahvalan?
Umjesto postavljanja ciljeva – skidanja x kg do y datuma – kako bi bilo postaviti namjeru i biti zadovoljan sa svojim tijelom, zdrav i vitalan?
Trebaju li nam tada neka vanjska mjerila, kao što je svakodnevno vaganje?
U svakom slučaju, nema mjesta osuđivanju ni sebe ni drugih.
Trebamo biti i sebi i drugima majka, a ne maćeha.
Dosta je bilo kritiziranja, poklonite sebi i drugima empatiju, prihvaćanje, ljubav, a ne osudu.
Hodati u tuđim cipelama
Svatko nosi svoj križ, svatko ima svoj put i svoje lekcije. I sve se dešava u svoje vrijeme. Ništa ne ide na silu.
Ono što je nekom lijek drugom je smrt. A mi to prečesto zaboravljamo i stalno hoćemo drugima nametnuti da je jedino naš put ispravan i bolji.
Namećemo što je/nije normalno standarde.
A kako mi to zapravo možemo znati kako je drugome. Mi nikad ne možemo hodati u tuđim cipelama, možemo pokušati razumjeti, možemo slušati s namjerom da pomognemo, ali zapravo tko što prolazi kakve traume, stresove, kako se nosi s time, to samo svaka osoba zna za sebe.
I zato prihvaćanje i odobravanje, ljubav i empatija, a ne osuđivanje i kritika.
Ne morate odobravati tuđi put, no pustite druge da idu svojim putem.
Slušaj svoje tijelo
Iako nismo samo ovo tijelo, naravno da je prehrana važna, to nitko nije osporio, ali nije sve. Za borbu s kilogramima važan je cjeloviti pristup – duša, um, emocije, tijelo. Naravno, ako želimo riješiti uzrok i raščistiti stvari do kraja.
Neovisno o mom statusu, primijetila sam da većina stručnjaka (a mnoge sam upoznala i radila s njima) tvrde da imaju individualan pristup, no zapravo nemaju, nego imaju neka svoja uvjerenja i šibaju po tome bez obzira na sve. Fokus im je na rezultatima klijenta da oni ispadnu što bolji i efikasniji stručnjaci.
I zapravo, kako je svatko u svom filmu, ne shvaća koliko je za prosječnog čovjeka zbunjujuća tema zdrave prehrane i vježbanja. Previše je informacija i paralizirani smo, previše je izbora i toliko nas opcija čini nesretnima. Za pravu sreću ne preostaje ništa drugo nego poslušati sebe i svoje tijelo, a to je tako teško jer je pravi luksuz današnjice isključiti se, a još veći čuti svoje tijelo i čuti dušu, za čim čeznu i što im je sada potrebno.
