Jeste li primijetili da su mnogi od nas gotovo uvijek na stand by modeu? I ja sam donedavno stalno nešto ili nekoga čekala. Čekala idealnu poslovnu priliku, čekala imaginarnog (idealnog) poslovnog partnera, čekala da se neke stvari poslože, da neka ideja sazrije. Da Hrvatska izađe iz recesije, što se, čujem, baš danas dogodilo. Khm. Čekala s time da konačno punim plućima udahnem zrak pa da se posvetim malo sebi.
Da se oslobodim prevelikog broja obaveza i tempa koji sam si nabila. I tada ću. Ah, tada ću – živjeti. Uživati, putovati, družiti se, zezati se…Sve mi je to nedostajalo. Ali je i sve to bilo na čekanju.
I dok sam ja tako čekala, život je jurio pored mene kao onaj japanski (tristo na sat) jureći Bullet train. Uvijek su se zabavljali neki drugi ljudi, svijetom su putovali neki drugi ljudi, uživali su neki drugi ljudi … A ja nisam bila od tih. Ja sam samo danonoćno radila i čekala svoju priliku iza ćoška. Da konačno stigne. I, pogađate, prilika nije stizala.
I tada sam shvatila. Dosta čekanja. Živi! Živi svaki dan punim plućima. Bez kukanja kako ti je teško i kako puno radiš. Bez laži prema sebi i drugima. Budi takva kakva jesi – nekima ćeš odgovarati, nekima ne. Ne možeš se svidjeti svima, niti će se tebi svi svidjeti. Odaberi film koji ćeš živjeti i u kojemu ćeš ti biti glavna glumica. I jesam. Odabrala sam film za koji je scenarij još uvijek u nastajanju, ali žanr i neke glumce već jako dobro poznajem.
A tada su u moj život ušli i neki novi Ljudi. Neki novi glumci. Slučajni susreti, slučajna poznanstva, oči u kojima se u trenu prepoznaš, zagrljaji na koje sam dugo čekala – s nekima od njih sam postala prijatelj na prvu, s nekima njegujem odlične poslovne odnose, s nekima dijelim gotovo identičan pogled na posao ili život…I ti usputni, slučajni susreti, neke od rečenica koje su u susretima bile izgovorene, polako su me mijenjali.
Jedna od njih mi je rekla: „Možeš ti, draga moja, tri godine krpicom glancati svoju jabuku, ali to će i dalje biti jedna te ista jabuka.“ I tako je, jednom rečenicom zauvijek raspršena potreba da sve bude savršeno odrađeno i picajzlasto do boli. Druga mi je rekla: „Kaj imaš, s tim klimaš!“ I tako sam prestala čekati da se (jednom u budućnosti) dogode idealni uvjeti pa da krenem u ostvarivanje zamišljenog. Ta ista mi je rekla: "Moraš imati više povjerenja u život" i tada sam shvatila se moram više prepustiti. Vezana si. Polijećeš. Pa što bude – bude. Od trećega sam čula „I tako sam u jednom trenutku shvatio da ja to i dalje mogu, ali da ja to ne želim!“ i tog sam trena odlučila što je to što u životu ne želim i prekinula veze s poslovima i ljudima koji se u moj film nisu uklapali.
Svašta se dobroga može čuti i naučiti jednom kada naučite slušati, ali ne ušima već – srcem. Tako sam od moje drage prijateljice Patrizije Milani, jučer na poslovno odgovornom druženju „Kreiramo zajedno 2“ čula: „Reci da i reci može na ono što ti dolazi.“ I odlučila sam tada prihvatiti i prilike koje mi možda na prvu i ne izgledaju kao prave prilike, ali tko zna što će se iz njih jednom izroditi. Ako ne zagrizeš u jabuku, nikada nećeš znati kakvog je okusa. Uz to je do mene kao snažna poruka stiglo i Patrizijino: „Ne radim s firmama, radim s ljudima“ i tada sam konačno donijela odluku s kakvim to točno tipovima ljudi želim poslovno surađivati. I gle čuda, mnogi su od njih prisustvovali jučerašnjem poslovnom događanju Kreiramo zajedno u organizaciji dr. sc. Elvira Mlivić Budeš, konzultantice za razvoj poslovnih vještina i poslovne motivacijske govornice u tvrtki Filaks te Renate Vokal, poduzetnice i vlasnice tiskare D.R.I.M. koja je nedavno s kćeri pokrenula brend personaliziranih rokovnika Mašnica. Renata i Elvira su nam, kao organizatorice i moderatorice, pokazale kako u Hrvatskoj itekako postoji društveno odgovorno poslovanje.
Čuli smo tako nešto više i o pomaganju zajednici i od Patrizije Milani, direktorice tvrtke Vibrobeton d.o.o. koja je nedavno pokrenula liniju torbi za modno osviještenu poslovnu ženu CONCRETE kao i od Isabele Bonyaj, direktorice marketinške tvrtke Diversus koja nam je približila kako kako to izgleda kada socijalno osviješteni poslovnjaci, njeni klijenti, poput tvrtke Beiersdorf, pomaže svojoj zajednici. Ali ne zato da naprave sebi reklamu, već zato da pomognu iz srca te da potaknu druge na isto takvo djelovanje.
Sudionici događanja su imali priliku i odmah u praksu provesti onu staru poslovicu „dobro je činiti dobro“ jer se za sudjelovanje nije plaćala ulaznica – svatko od nas je trebao donijeti nešto za djecu iz Doma za nezbrinutu djecu u Vugrovcu, neku sitnicu. Nešto što će ih razveseliti.
Na događanje u restoranu Madmoiselle u Zagreb Toweru u Radničkoj ulici u Zagrebu, došli su se predstaviti i mladi štićenici doma, Marko i Ivana, kao i Ivana Vincek Kovačić koja nije samo voditeljica doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, već i majka i teta i sestrična i prijateljica. Odlazi Ivana na roditeljske sastanke, u škole i vrtiće, a oči joj se zacakle i glas zadrhti kada priča o svojim štićenicima. Izviralo je iz te žene toliko ljubavi dok nam je pričala „svojim“ klincima i svakodnevnom životu u domu da se, svima nama sudionicima, srce otvorilo kao kišobran. Što rade, kako žive, kako dijele dobro i ono manje dobro što im život donosi.
Marko nam je ispričao kako je završio kuharsku školu i ponosan je neizmjerno na posao u Palaceu koji je dobio po maturi. Upravo je na događanje pristigao nakon završene smjene u restoranu. Malo strepi od dana kada će navršiti 18 godina jer tada mora izaći iz doma i početi živjeti samostalno. Ali zna da će biti dobro. Ivana, 16-godišnja učenica ekonomske gimnazije, nada se studiranju i stipendiji, a do tada pleše folklor, volontira kao vatrogasac i uči kako bi imala što bolji prosjek koji će je približiti ostvarenju njenog sna.
I vidim po njima, vidim po toj djeci da će biti dobro. Osjećam kako skrivaju jednu ogromnu snagu u sebi. I kako će sigurno ostvariti zamišljene planove i zgrabiti svoje prilike. Možda nisu imali sreće, kao naša djeca, odrastati u obiteljskom okruženju. I njihova je obitelj pomalo različita od tvoje. Ili moje. Njihova su obitelj tete u domu, oni nemaju samo jednog brata ili sestru, oni ih imaju trideset i troje. Oni se drže zajedno i u domu i nakon odlaska iz doma. Oni su jedni drugima krsni, firmani i vjenčani kumovi. Vole se i pomažu. I nemoj misliti da su odrasli bez ljubavi jer se na njima vidi kako su naučili što je to ljubav. Samo što ta pouka nije došla od roditelja.
Zanima te što bi im još, osim ljubavi i toplog, sigurnog okruženja u kojemu odrastaju, bilo potrebno? Nešto što bi ih razveselilo? Kažu Ivana i Marko da se najviše vole maknuti od svakodnevne rutine. Otići na izlet ili u kino. Kazalište. Ali, svi zajedno, ne samo veliki ili mali. Kada se ide – idu svi, njih trideset i troje. Znaš li što im još treba? Trebaju im nove školske torbe. Pogotovo za prvašiće. Prvašići moraju ići u školu s novom torbom jer tako to treba biti. Nepisano je pravilo u životu svakog prvašića da prvi dan u školu ode s ganz novom torbom. Ja bih to, recimo, uvela kao pisano pravilo. I stavila ga niti manje niti više nego u Zakon o obrazovanju. E, pa, možeš im, recimo, kupiti torbu za školu. Ili im možeš nabaviti školski pribor. Toga uvijek treba. A Ivana će ti odmah reći što im još treba. Možeš je nazvati na 099 23 91 603 ili joj se možeš javiti mailom na kuca.vugrovec@czn.hr.
I zato, ne čekaj da zaradiš ogromnu lovu pa da kreneš činiti dobro. Sigurna sam da imaš dovoljno u novčaniku da bi kupio jednu olovku, bojice ili flomastere. Bojanku. Slikovnicu. Bilježnicu. Štogod. Ako imaš dovoljno za školsku torbu, super. Ako nemaš, izdvoji za jednu kartu za kino i kokice – trideset i troje takvih kao ti i klinci iz Vugrovca idu u kino. Ne čekaj da dođe „pravo vrijeme“ da kreneš činiti dobro. Jer jedino što, i ti i ja, imamo jest – sada. Sada je pravo vrijeme.
Živi dobro. Čini dobro. Svaki dan.
I (ofkors) čitaj Naturala.hr
