Moždani udar svake godine ubije dvostruko više žena nego karcinom dojke i jedino se prevencijom može ublažiti ta strašna statistika. Stoga Hrvatski liječnički zbor – Hrvatsko neurološko društvo već petu godinu zaredom organizira javnozdravstvenu akciju ‘Dan crvenih haljina’ koja podiže svijest javnosti o specifičnostima moždanog udara u žena, skreće pažnju na posljedice zanemarivanja simptoma i na potrebu promjene načina života.
O tome može posvjedočiti i Željka Leljak Gracin, po struci diplomirana pravnica koja radi u udruzi Zelena akcija već 17 godina. Premda iznimno voli svoj posao, zapravo je rijetka sretnica koja radi ono što voli, iz toga bismo mogli zaključiti kako živi i s manje stresa nego većina ljudi.
Odvjetnica Biljana Barilar odigrala je važnu ulogu u mojoj priči s moždanim udarom
No, poput mnogih osoba i Željku je tek moždani udar ‘osvijestio’ da uspori, da sebe i svoje zdravlje stavi na prvo mjesto te da cijeni svaki trenutak koji živi.
“Jako volim svoj posao jer sam oduvijek htjela raditi nešto s većom svrhom osim samo rada za plaću. To ovdje i ostvarujem jer u Zelenoj akciji pokušavamo okoliš, ali i društvo u našoj zemlji, učiniti boljim i kvalitetnijim. Kad sam tek došla u udrugu, radila sam neko vrijeme kao odvjetnički vježbenik u jednom zagrebačkom odvjetničkom uredu i imala veliku sreću imati šeficu koja me puno toga naučila, što mi uvelike i danas koristi u radu. Odvjetnica Biljana Barilar odigrala je važnu ulogu u mojoj priči s moždanim udarom jer mi je podijelila priču kako je izgubila sestru upravo od moždanog udara. Njezina je sestra umrla s 28 godina. Ta me nesretna priča natjerala da povremeno pročitam nešto o simptomima i možda me to spasilo da odmah prepoznam znakove i čim prije potražim liječničku pomoć – jer sam znala da je jako bitno djelovati brzo. U Zelenoj akciji radim u timu od 17 ljudi, a pokrivamo razne okolišne teme. S veseljem idem na posao, mada je i prilično stresno raditi u civilnom društvu jer je to vrlo nesiguran životni poziv i često nailazite na razne prepreke, pa i na pogrešno shvaćanje toga što radite. Moj primarni posao je praćenje okolišne legislative, komentiranje propisa, a između ostalog, radim i kao vanjska članica Odbora za okoliš i prirodu Hrvatskoga sabora. Osim toga, radim i na pripremi i provedbi raznih projekata koji se bave pravom na informiranje, sudjelovanje građana u donošenju odluka u pitanjima okoliša te pristupom pravosuđu u tim pitanjima. Trenutno sam i predsjednica međunarodne mreže okolišnih pravnika Justice and Environment, što je velika stvar i za moju udrugu i za mene osobno, jer tako sudjelujemo i u praćenju i provedbi EU okolišne politike što nam pomaže i u radu na nacionalnoj razini. I za kraj, u mojoj udruzi, kao i u svakoj drugoj, nema biranja poslova, jer nas je uvijek premalo za sve obveze i za sve potrebe građana, tako da radim i sve druge poslove, što god treba u nekom trenutku“, objašnjava nam Željka.
Kobni 2. prosinca 2021. godine i vožnja tramvajem
Kažete da ste bili upoznati s nekim simptomima moždanog udara i prije nego vam se on dogodio. Kako je to sve izgledalo u vašem slučaju, koje ste točno simptome doživjeli i koliko vam je trebalo da prepoznate ili posumnjate u moždani udar?
– Apsolutno ništa nije upućivalo na to da ću 2. prosinca 2021. doživjeti moždani udar. Najnormalnije sam ustala, muž i ja smo odveli djecu u vrtić i školu, čak sam to jutro popila kavu s jednom vrtićkom mamom, prijateljicom. Baš smo se zapričale i nasmijale. Nakon toga sam tramvajem išla do posla. Stanicu prije ureda počela sam odjednom osjećati neku čudnu hladnoću u lijevoj ruci, činilo mi se kao da me netko polijeva hladnom vodom. Sjećam se da sam čak pogledala curi li možda negdje s krova tramvaja voda, ali ubrzo mi se počela trzati ruka, kao da nije moja te je počela trnuti. U glavi sam se počela osjećati jako čudno, kao da mi nestaje zraka. Shvatila sam kako ne mogu s rukom uzeti ni torbu (trebala sam ići taj dan na put i imala sam ručnu i malu putnu torbu sa sobom). Uzela sam obje torbe drugom rukom i čak pomislila da sve to možda umišljam jer sam se osjetila malo bolje nakon izlaska iz tramvaja, kad sam skinula zaštitnu masku. No, u pekari sam jedva uspjela izgovoriti što trebam. Tada mi je prošlo kroz glavu da imam moždani udar i da je najvažnije stići do ureda jer sam znala da će se tamo netko pobrinuti za mene. Trebala sam imati sastanak s dvoje kolega i znala sam da će ubrzo doći. To me malo umirivalo, mada sam počela zamišljati i najgore scenarije moždanog udara.
Kako u uredu još nikoga nije bilo sjela sam za svoj stol, probala izgovoriti svoje ime, imena muža i djece no nisam to mogla razgovijetno učiniti. Kao da su mi usta bila puna sline koju nisam mogla progutati. Probala sam se nasmijati ali mogla sam samo na desnu stranu, jer mi je lijeva počela trnuti. Pokušala sam nazvati supruga, ali više nisam ni desnom rukom mogla stisnuti tipke na mobitelu jer me uhvatila drhtavica i slabost u udovima.
Srećom je ubrzo došla kolegica i nekako sam joj dala do znanja da mi je loše pa mi je dala vodu sa šećerom. No, ni nju nisam mogla normalno popiti jer mi je curila na lijevoj strani lica. Uspjela sam vrlo polako izgovoriti da mislim da imam moždani. Znala je što treba napraviti – rekla mi je da se nasmijem, da podignem ruke, da si rukom dotaknem nos i vidjela je da mi je lijeva strana slabija, opuštenija u odnosu na desnu. Odmah je nazvala hitnu, no kako se nitko nije javio, došao je kolega s autom i kao luđak me vozio u Vinogradsku. Njemu je, pak, nekoliko mjeseci prije toga prijateljica imala moždani udar pa je znao kako je najbitnije doći čim prije do liječnika. Sjećam se da me tada uhvatio i neki crni humor pa sam mislila ako me ne ubije moždani, sigurno će njegova vožnja. Već tijekom vožnje polako mi se počeo vraćao govor i osjet, ali sam u hitnoj imala izrazito visok tlak, dok mi je inače zapravo jako nizak.
Mali, upozoravajući moždani udari koji su se i prije događali ali ih nitko nije prepoznao!
Koju su vam točnu dijagnozu dali liječnici u bolnici i koliko ste proveli vremena na liječenju?
– Na hitnoj u bolnici Sestara Milosrdnica, u Vinogradskoj, rekli su mi brzo po dolasku i opisu ‘napadaja’ da sam imala TIA – mali, upozoravajući moždani udar koji se ponovio još jednom na hitnoj, nakon nekoliko sati. Tada sam se prisjetila da sam prije 25 godina doživjela sličan napadaj i da sam to tada pripisala stresu. Kroz glavu mi je stalno prolazilo da sam se u toj bolnici rodila, u njoj sam i sama rodila svoju djecu, ali bome nisam tu željela i umrijeti!
U bolnici sam provela 13 dana, išla sam na sve moguće pretrage od kojih sam mnoge vidjela samo na TV serijama i dokumentarcima (CT mozga, EKG, EEG, angiografija, UZV srca, UZV vratnih žila, UZV žila na nogama, MR mozga….) – sve je to bilo u svrhu otkrivanja uzroka udara. Liječnici su stalno ponavljali kako sam premlada da mi se to dogodilo, a su mi otkrili i da sam vjerojatno u tih 25 godina od prvog do posljednjeg (nadam se!) moždanog, imala više njih, ali su bili toliko blagi da ih nisam primijetila. Nakon što je liječnički konzilij zaključio iz nalaza da imam urođenu rupicu u srcu (PFO), koja je izazivala moždane udare, premještena sam na odjel kardiologije. Nakon par dana ipak su me pustili kući bez obavljenog zahvata na srcu jer sam imala i malo krvarenje u mozgu. Na zahvatu na srcu, tj. postavljanje ‘kišobrana’ u rupicu bila sam u ožujku 2022. godine.
Kakve su bile posljedice moždanog na vaš fizički, a kakve na psihički život?
– Danas nemam nikakvih fizičkih posljedica i rekla bih da sam se potpuno oporavila. Najteže mi je bilo tijekom boravka u bolnici, a najveći strah da se ne otkrije uzrok i da se sve prepiše stresu, kao prije 25 godina pa da stalno živim u strahu hoće li se to ponoviti. I hoću li to opet prepoznati? Po savjetu liječnika na bolovanju sam provela 2,5 mjeseca, ali sam ih nagovorila da me nakon toga puste raditi dok čekam termin za zahvat na srcu. Mislila sam da ću poludjeti od toliko vremena za razmišljanje o sebi i svom zdravlju. Već sam se tada osjećala dobro, a nakon zahvata na srcu bila sam na bolovanju još dodatnih 2 tjedna. Možda zvuči čudno, ali u svemu tome željela sam se samo vratiti prijašnjem životu, zahvalna što sam dobro prošla.
No, kao posljedica moždanog ostao mi povremeni strah hoće li se to ponoviti, hoće li biti gore nego ranije… i strah da neću gledati svoju djecu kako rastu. Prilično dugo se nisam ni vozila tramvajem jer mi je tamo počeo ‘napadaj’, a ponekad mi se u glavi odvrti i cijeli ‘film’. I sada, sudjelovanjem u Danu crvenih haljina stalno obnavljam sjećanje na to razdoblje – s jedne strane oslobađajuće, a s druge zastrašujuće.
Moždani udar ostavlja i fizičke, ali i psihičke posljedice
Kako su vaša obitelj i okolina reagirali na vaš moždani udar, koliko im je trebalo da se i oni oporave od šoka. I koliko je, zapravo, važna uloga cijele obitelji i prijatelja u takvim situacijama?
– Moja obitelj je bila šokirana i jako im je teško pala, prvo neizvjesnost tijekom boravka u bolnici, ali i razdvojenost od mene te ponovna hospitalizacija kad sam morala na zahvat na srcu. Živim sa suprugom Ninom i kćerima Sofijom (11) i Glorijom (7), a imam i pastorku Karlu koja ima 27 godina i živi sama. Suprugu je bilo jako teško objasniti djeci što se mami dogodilo i što će se dalje događati jer ni sam sebi nije mogao sve objasniti. Nakon povratka iz bolnice bilo je i suza i smijeha i mnoštva pitanja oko budućnosti. Jako je teško kad tako mala djeca počnu razmišljati hoće li im roditelj biti dobro, takvo što si nitko ne voli ni zamišljati, a kamo li doživjeti.
Moji su prijatelji i kolege s posla također bili jako zabrinuti i uplašeni, ali su mi to sve priznali tek kasnije. Tijekom boravka u bolnici, suprug, članovi obitelji, prijatelji i kolege bili su mi podrška i ništa osim mog potpunog oporavka nije im dolazilo u obzir. Jako puno su me nasmijavali – uostalom humor je uvijek i lijek i obrambeni mehanizam. Još uvijek se nasmijem nekim prepiskama iz tog razdoblja i jako sam zahvalna i sretna što sam okružena tako predivnim ljudima.
Kakva je ‘procedura’ nakon liječenja i koliko vam je trebalo da ‘sanirate’ posljedice moždanog udara?
– Nakon moždanog udara trebam ići na kontrole kod kardiologa i neurologa, sada jednom godišnje, a ranije sam trebala svakih 3-6 mjeseci. Isto tako, redovito kod kuće kontroliram tlak te sam na terapiji Andolom i Rosixom. To ću uzimati minimalno 5 godina, a kako bi se izbjeglo stvaranje ugruška i poticalo stvaranje pozitivnih masnoća u krvi, mada nisam imala ni ugrušak ni loše nalaze krvi. Ovo je više u preventivnu svrhu.
Ja sam sretnica koja nema fizičkih posljedica udara, samo još da savladam one koje su više psihičke prirode, a mislim da sudjelovanje u Danu crvenih haljina ide u tu svrhu.
Bez rupe na srcu i s novim ‘lekcijama’ iz života
Često se ističe kako svi prave životne lekcije i vrijednosti shvatimo tek nakon što se suočimo s gubitkom zdravlja. Koje su vaše pouke i koliko ste promijenili prioritete?
– Danas se osjećam dobro, možda čak mirnije i sretnije nego ranije jer te ovakav događaj osvijesti, strese, usmjeri na važne stvari u životu. Moj kardiolog kaže da sam bolje nego prije jer više nemam rupicu u srcu. Moji prijatelji se šale da je dobro i to što nikad više neću biti bez kišobrana jer sam ih dosta sklona gubiti. Znači, pouka koji sam iz ovog izvukla je da jako treba cijeniti život, vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima jer kad si u bolnici ne razmišljaš o izvještaju koji trebaš napisati, propisu koji trebaš pročitati ili poslovnom sastanku na koji trebaš otići, već razmišljaš o dragim ljudima u tvom životu, smijehu, veselju i činjenici kako im je sad teško jer je tebi samoj teško. Ja sam toga bila svjesna i ranije i pokušavala sam tu i tamo usporiti, ali bih se kratko toga držala. Šteta što nas ovakve situacije nauče što je doista bitno. Sad više ne odgađam dogovorene kave radi obveza, suprug i ja nastojimo ići na sve koncerte koji nas zanimaju i družimo se s obitelji i prijateljima do maksimuma.
I dalje volim svoj život, kako privatni tako i poslovni, ali se promijenio moj stav prema životu. Prije sam se previše opterećivala mnogim stvarima i stavljala nerealna očekivanja pred sebe – da moram biti i sjajna mama, žena, kćer, a i sjajna u svom poslu svaki dan jer inače nisam dovoljno dobra. Tražiti nekog pomoć ili kasniti s nečim je uvijek bio znak slabosti i tako… sve to skupa sigurno nije pridonijelo mom moždanom, ali takav užurban i stresan život kakav većina nas danas vodi, nimalo ne pomaže. Jako mi je drago da i ljudi oko mene primjećuju da sam smirenija, drugačije reagiram na probleme i njihovo rješavanje. Cilj je da i ostanem dobro, zar ne? Uglavnom, s puno toga se više ne opterećujem i znam stati i odmoriti kad mi se čini da mi tako tijelo govori. Znam ja oduvijek da ne mogu spasiti svijet i biti super u svemu i uvijek, ali sam možda tek sam ozbiljno odlučila da je ok i biti dovoljno dobar u svemu i da jesam dovoljno dobra jer se to trudim biti. Sigurno sam i više popustljiva prema djeci!
Što biste savjetovali svima koji čitaju vaš intervju – na što da obrate pažnju, na koje signale, kako da odrede ‘prave’ prioritete u životu…
– Moja poruka svima, a osobito mladim ženama, bila bi da je bolje da odu na hitnu ili se požale bližnjima na bilo kakav čudan osjećaj i da to na kraju možda bude bez razloga, nego da zanemare neki sitan simptom moždanog i potraže pomoć kad je prekasno. Ja sam, nažalost, brzo postala svjesna što mi se događa, jer je sestra moje bivše šefice umrla od moždanog kad je imala samo 28 godina. To nije bolest starih, pretilih ljudi koji su živjeli neurednim životom (pušenje, alkoholizam i sl.) – nego se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Isto tako, mislite na sebe, nemojte se izgubiti u životu i obvezama. Jednom mi je jedna osoba rekla da bi svatko od nas sebi trebao biti na prvom mjestu jer ako to nisi sama sebi, nećeš to biti ni nikome drugome. Mislim da su žene, osobito kad imaju obitelj, sklone sve druge staviti ispred sebe i svojih potreba, pa tako i zanemariti što im tijelo poručuje. Nije sebično staviti sebe (barem ponekad) na prvo mjesto, tako čuvamo svoje zdravlje i svoj život, a i naši bližnji nas trebaju žive i zdrave.
Više ne govorimo samo o klimatskim promjenama, sada ih živimo
Članica ste Zelene akcije već dugi niz godina – koliko smo zadnjeg desetljeća napredovali oko zelenog osvješćivanja, održivog razvoja i ekoloških projekata? Zaostajemo li za EU?
– Osobno mi se čini da je danas situacija oko informiranje i stjecanja znanja o okolišu i prirodi puno bolja nego prije nekih 15 godina. Ljudi se češće odlučuju sami nešto poduzeti, pokreću razne inicijative kako bi im život u nekom selu ili dijelu grada bio ljepši i kvalitetniji i to me iznimno veseli. Čini mi se da je tako i s mladima koji su se putem pokreta ‘Mladi za klimu’/Fridays for Future vrlo dobro organizirali, međunarodno povezali i prisilili time donositelje odluka da ih čuju. Nažalost, možda je, s druge strane, razlog toj potrebi veće osobne angažiranosti što sada više ne govorimo samo o klimatskim promjenama nego ih živimo.
Kaže se da nikad nije prekasno i u to želim vjerovati, ali posao i dugogodišnji aktivizam me naučio tome da je, iako je važan vlastiti doprinos i promjena vlastitog ponašanja, jako bitno da i vlast na svim razinama donosi bolje odluke i provodi ih – samo tako možemo napraviti ozbiljne pomake u pravom smjeru.
Naša zemlja je još u dobrom stanju u odnosu na mnoge druge, ali je bitno da je takvom i očuvamo. Ekološke aktiviste se često smatra protivnicima napretka i investicija bilo kakve vrste, no našoj zemlji trebaju dobri i održivi projekti koji maksimalno vode računa o očuvanju prirodnih vrijednosti umjesto nekih koje se gura mada su ekološki neprihvatljivi (poput HES Kosinj, primjerice). No, dok god ekonomski interes bude ispred okolišnog i društvenog, ne piše sam se dobro!
Pročitaj i ovo:
- Peta godina Dana crvenih haljina: prvi petak u veljači #nosicrveno!
- Dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk: Za oporavak od moždanog udara ključno je prvih šest mjeseci
- Frane Herenda, mag. pharm.: Koliko su važne masti u našoj prehrani i putem kojih ulja ih je poželjno unositi?
