Sustav pamćenja igra važnu ulogu u našim životima, ponekad uopće nismo ni svjesni kako je neophodan da bismo mogli svrsishodno živjeti iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan, kako je neophodan da bismo mogli rekonstruirati svoju prošlost i prošlost nama dragih ljudi. Tek kad se razbolimo ili se razboli netko od naših bližnjih, vidimo da sustav pamćenja igra važnu ulogu u svim spoznajnim procesima – ako imamo jake smetnje pamćenja, u jednom trenutku više ne znamo imena svojih prijatelja, ne možemo naći put kući, ne znamo kako se zovu i što su predmeti oko nas, ne znamo više komunicirati sa svijetom.
U rasponu od potpuno sačuvanog pamćenja do potpunog gubitka pamćenja nalaze se oni ljudi koji imaju određene deficite pamćenja, a koji su nastali kao posljedica mozgovnog oštećenja. Neki imaju poteškoća u pamćenju verbalnih, a drugi u pamćenju neverbalnih materijala, neki bolje pamte priče, a lošije pamte brojeve, neki imaju poteškoća s dugoročnim pamćenjem, a neki i s kratkoročnim i s dugoročnim pamćenjem.
Veoma se često tijekom kliničkog intervjua pacijenti žale na smetnje pamćenja – npr. „Počeo sam više zaboravljati nakon prometne nesreće… Nakon moždanog udara imam poteškoća s dugoročnim pamćenjem, nakon nekog vremena više se ne sjećam razgovora s prijateljima, ne sjećam se nekih događaja…“ Metodama neurooslikavanja, kao što su CT ili MR mozga, utvrđeno je postojanje manjih ili većih mozgovnih oštećenja koja su zahvatila mozgovna područja važna za pamćenje u lijevoj i/ili desnoj mozgovnoj hemisferi (npr. prefrontalna kora, temporalni režanj, hipokampus, bazalni dio prednjeg mozga i slično).
Uobičajeno se pamćenje definira kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja podataka, a pri tome je čovjekov mozak procesor koji vrši obradu podataka koji stižu iz njegove vanjske i unutarnje okoline. Problemi pamćenja mogu, dakle, biti na svim razinama – na razini usvajanja podataka, zadržavanja podataka i/ili prisjećanja podataka. Podatak na koji smo obratili pažnju i želimo ga zapamtiti prolazi kroz tri faze pamćenja: senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje, a kontrolni procesi koji određuju tijek kretanja podataka su: pažnja, ponavljanje, kodiranje, pronalaženje i dosjećanje.
Vrste pamćenja
Senzorno pamćenje kratkotrajno zadržava podatke u nepromijenjenom obliku, a traje 1/2 sekunde za vid i 2 sekunde za sluh, što znači da duže pamtimo zadnju riječ koju smo čuli nego zadnju sliku koju smo vidjeli. Podaci kojima je iz nekog razloga poklonjena veća pažnja kodiraju se u kratkoročnom pamćenju i ponavljanjem ih zadržavamo koliko nam treba. Ako informaciju ne trebamo za kasnije, zadržavamo je ponavljanjem u nepromijenjenom obliku samo dok nam je potrebna (npr. ponavljamo na glas telefonski broj sve dok ga ne zapišemo), a ako informaciju trebamo na duže vrijeme nastojimo je tako kodirati da je što uspješnije pohranimo u dugoročno pamćenje. Dugoročno pamćenje je pak dobro organizirano, kako bismo iz njega mogli izvući podatke kad su nam potrebni.
Pamćenje također možemo podijeliti prema vrsti informacija koju želimo zapamtiti na verbalno pamćenje i pamćenje govora te neverbalno pamćenje i pamćenje negovornih podražaja (npr. glazbe), a prema senzornom modalitetu na vidno, slušno, dodirno, njušno i okusno. Pamćenje se također dijeli na implicitno ili nenamjerno te eksplicitno ili namjerno, prospektivno (pamćenje onog što tek treba napraviti, npr. kada trebam popiti lijek) i retrospektivno (pamćenje prošlih događaja), deklarativno (znanje činjenica) i proceduralno (kako nešto treba učiniti, npr. učenje vještina – vožnja bicikla) te automatsko (npr. pamćenje vremensko-prostornih aspekata nekog događaja) i ono koje zahtijeva napor (npr. učenje anatomije).
Veoma je važno napomenuti da je glavna odrednica sjećanja konkretnost jer se u mozgu stvara veći broj tragova za konkretno, pa ćemo se zato najlakše sjetiti stvarnog objekta, a nakon toga slike objekta i imena objekta i, na kraju, najteži za dosjećanje je apstraktni pojam.
Zašto zaboravljamo?
Zaboravljanje je normalan proces, a tipična krivulja zaboravljanja je krivulja negativne akceleracije – tijekom vremena broj upamćenih podataka se smanjuje, prvo naglo pa sve sporije. Zašto zaboravljamo? Postoji više različitih teorija, od kojih neke govore o postupnom osipanju tragova pamćenja, druge o nemogućnosti pronalaženja podataka, treće o potiskivanju ili represiji posebice onih podataka koji su za nas neugodni, dok neke govore o interferenciji različitih podataka, kada novo učenje potire staro ili obrnuto, kada ono što je prije naučeno ometa učenje novih sadržaja.
Smetnje ili poremećaji pamćenja uglavnom se dijele na hipomneziju ili smanjenu mogućnost pamćenja i hipermneziju ili povećanu mogućnost pamćenja, dok su paramnezije lažna sjećanja koja popunjavaju nastale praznine u pamćenju. Amnezija je gubitak pamćenja za određeno vremensko razdoblje ili određene događaje. Razlikujemo psihogeno uvjetovane amnezije (nakon jako stresnog događaja ili doživljaja) od organski uvjetovanih, koje se javljaju nakon mozgovnih oštećenja.
Retrogradna amnezija je po definiciji gubitak dosjećanja događaja prije oštećenja mozga (npr. prije saobraćajne nesreće), obično je kratka (do 30 minuta), ali se može odnositi i na vremenski period od nekoliko godina unazad. Anterogradna amnezija je nemogućnost dosjećanja događaja koji slijede nakon ozljede mozga, a nastaje zbog nemogućnosti učenja i deficita recentnog pamćenja. Amnestički pak sindrom karakterizira djelomični gubitak starog pamćenja i gotovo potpuna nemogućnost upamćivanja novih informacija, a pojavljuje se nakon teškog oštećenja mozga.
Postoji još i posttraumatska amnezija, koja uključuje razdoblje kome i nastavlja se sve dok pamćenje ne postane pouzdano, konzistentno i točno. Naime, takvi pacijenti navode određene poteškoća pamćenja poput „Pričali su mi da su mi dolazili u posjete u bolnici i da sam s njima razgovarao, ali ja se toga uopće ne sjećam. Djelomično se sjećam prvih tjedan dana boravka u toplicama, a od tada sjećanje postaje sve jasnije….“ Trajanje posttraumatske amnezije povezano je s trajnim fizičkim i kognitivnim smetnjama kao i s razinom samostalnosti i povratkom na posao, tj. što je trajanje posttraumatske amnezije duže veća je vjerojatnost da će oporavak biti sporiji i trajati duže.
Testiranje pamćenja
Da bismo ispitali sposobnost pamćenja, ali i proces zaboravljanja, provodi se opsežna neuropsihologijska procjena i testiranje. Ona uobičajeno sadrži ispitivanje i procjenu različitih spoznajnih funkcija (inteligencija, mišljenje, učenje i pamćenje, percepcija, konstruktivne funkcije, jezik i govor), izvršnih funkcija i procjenu ličnosti. Ispitivanje pamćenja uključuje sve gore navedene vrste pamćenja jer oštećenje može biti u svim vrstama pamćenja, ali i samo u nekima od njih. Tako se ispituju različite vrste pamćenja prema sadržaju, i to verbalno (brojevi, priče, liste riječi, rečenice), vizualno (jednostavni i složeni likovi) i prostorno (prostorni odnosi).Također se i ispituje i sve ostale vrste pamćenja npr. deklarativno, radno pamćenje itd.. Prema trajanju ispituje se neposredno, kratkoročno i dugoročno pamćenje.
Pamćenje se može ispitivati metodom dosjećanja ili reprodukcije, a ako je ono bitno oštećeno tada se koristi metoda prepoznavanja. Tijekom ispitivanja pamćenja zanima nas više različitih karakteristika pamćenja, npr. raspon pamćenja odnosno količina podataka koju netko može zapamtiti, postotak zapamćenog materijala nakon nekog vremena zadržavanja odnosno krivulja zaboravljanja, vrijeme zadržavanja nekog materijala nakon kojeg počinje zaboravljanje ili pak vrijeme reakcije potrebno za prepoznavanja ili dosjećanje.
Osim rezultata na testovima pamćenja, jako je važno procijeniti utjecaj deficita pamćenja na aktivnosti svakodnevnog života, npr. korištenje telefona i novca, praćenje razgovora, traženje puta i slično. Važno je također utvrditi postoje li deficiti nekih drugih funkcija koji isto mogu utjecati na pamćenje. To su npr. smetnje pažnje i koncentracije, poteškoće razumijevanja govora (senzorna disfazija), smetnje vizualne percepcije koje mogu utjecati na vizualno pamćenje, ali i promjene ličnosti npr. anksioznost, depresija i neke druge promjene koje također mogu utjecati na funkcije učenja i pamćenja.
Kao što je već navedeno, važno je isto tako utvrditi je li proces zaboravljanja u granicama normale za životnu dob. Ako zaboravljanje promatramo kao kontinuirani proces, koji uključuje gubitak ili smanjen pristup informacijama koje su ranije bile naučene i pohranjene, možemo utvrditi je li taj gubitak informacija veći i/ili brži u usporedbi s drugim ljudima slične životne dobi koji nemaju mozgovna oštećenja.
Važnost neuropsihologijske rehabilitacije
Osim dijagnostike deficita jako je važna i neuropsihologijska rehabilitacija koja uključuje individualizirani sveobuhvatni pristup pojedincu s mozgovnim oštećenjem. Rehabilitacija uključuje niz postupaka za postizanje poboljšanja u oštećenim funkcijama putem poticanja, jačanja ili ponovnog uspostavljanja ranije naučenih oblika kognitivne aktivnosti ili uspostavljanje novih oblika kognitivne aktivnosti kroz kompenzacijske mehanizme.
Kroz takav terapijski proces dolazi do poboljšanja kapaciteta za procesiranje i upotrebu informacija kako bi se postiglo bolje funkcioniranje u svakodnevnom životu. On uključuje intenzivni individualni rad, ali i grupne terapije te po potrebi različite psihosocijalne/psihoterapeutske tretmane i profesionalne intervencije (profesionalni trening). Na žalost, takva je rehabilitacija dugotrajna (traje mjesecima pa i godinama), a time i skupa.
Uglavnom razlikujemo više faza rehabilitacije, od kojih bismo istaknuli rehabilitaciju unutar ustanove npr. specijalne ustanove za medicinsku rehabilitaciju te fazu rehabilitacije izvan ustanove, koja može na početku biti organizirana kao dnevni, a kasnije i tjedni (obično 2-3 puta tjedno) program te fazu praćenja koja može trajati i tri godine nakon mozgovnog oštećenja (naravno, ovisno o više čimbenika: težini ozljede mozga, jačini deficita, životnoj dobi, trajanju posttraumatske amnezije i drugim čimbenicima). Neuropsihologijska rehabilitacija uključuje timski rad psihologa, radnog terapeuta, logopeda, psihijatra, fizijatra i drugih stručnjaka po potrebi.
Kad govorimo o rehabilitaciji pamćenja ciljevi takve specifične rehabilitacije su: oporavak, poboljšanje ili zadržavanje sposobnosti pamćenja uporabom remedijacijskih i kompenzacijskih pristupa i različitih tehnika, ali isto tako i rad na osvješćivanju deficita pamćenja (nemaju svi pacijenti uvid u svoje stanje pa stoga neki nisu ni svjesni toga da imaju smetnje pamćenja). Najčešće tehnike koje se koriste su: vježbanje pamćenja, prošireno ponavljanje, učenje bez pogrešaka, trening prospektivnog pamćenja, učenje specifičnog znanja na nekom području, učenje strategija upamćivanja, metoda znakova za dosjećanje, upotreba vanjskih pomagala (razni podsjetnici), metamemorijski trening (znanje ili svjesnost o vlastitom pamćenju), oblikovanje osobne povijesti (kod retrogradne amnezije) itd. U veliki dio tih postupaka mogu se aktivno uključiti i članovi obitelji što također olakšava rad i ubrzava oporavak.
Ako ste primijetili da vi ili član vaše obitelji imate neke od gore navedenih poteškoća pamćenja ili poteškoće u nekim drugim svakodnevnim aktivnostima, možete se s punim povjerenjem javiti u Psihološki centar Maya. On okuplja multidisciplinarni tim stručnjaka različitih profila u cilju neuropsihologijske dijagnostike i rehabilitacije kroz sveobuhvatni individualizirani pristup. Nalazi se na adresi Kaptol 25 Zagreb, možete se najaviti telefonski na broj 091 4242182 ili e-mailom psiholoskicentarmaya@gmail.com te naći detaljnije informacije na www. psiholoskicentarmaya.hr.
