Svaka je vrtlarska godina specifična. Osim što ju karakteriziraju vremenske prilike, pa tako pamtimo sušne, «normalnije» i kišne godine, svake godine se desi da ju zapamtimo po odličnom urodu i rastu neke biljke, ili totalnom promašaju neke druge. I nikad nije isto, i nikad ne uspije sve. Ali uvijek se dogodi da nas neke vrste jednostavno oduševe i dugo ostanu u sjećanju, doslovno obilježe godinu. Također, svake godine iskušavam neke nove ideje, a po putu se uvijek dese neke nove zanimljivosti koje potvrđuju neke postojeće teorije, ili me odvedu u neke nove smjerove i razmišljanja. S tog stajališta, ova godina mi je bila jako uzbudljiva. Izdvojiti ću neke od njih u slijedećem tekstu.
Voluharice
Ove sam godine pratila i bilježila iskustva uzgoja u 2 različita vrta – vrt na preoranoj i potanjuranoj parceli, i vrt koji nije bio preorani 6 godina (moj biovrt). Prva mi se je pretpostavka odmah na početku pokazala pogrešnom. Na preoranom vrtu očekivala sam manje voluharica nego u mom biovrtu, upravo zato jer moraju na preoranoj parceli iznova kopati tunele.
Ispalo je upravo suprotno; voluharice su jako vrijedne životinje i prekopale su tunele uzduž svake gredice sve od početka, dolje do kraja parcele u rekordnom roku. Rahla zemlja im je bila idealna za kopanje novih tunela. Bile su toliko proždrljive u vrtu br 2 da su mi uništile i dio graha i graška, na način da su mu pojele korijenje – nikad do sada nisu dirale korijenje mahunarki. Ove godine su srušile i jednu «općepoznatu» činjenicu – u mnogim literaturama piše da ih češnjak odbija i da se preporuča posvud saditi češnjak da otjerate voluharice. Ostala sam prilično zabezeknuta kad su voluharice pojele jedan veliki grm češnjaka, i zatim prešle na stogodišnji luk – gredicu koju nisu godinama taknule. Stoga, nadalje, što se voluharica tiče, očekujem neočekivano.
Dragoljub i puževi
Dragoljub slovi u svim literaturam kao biljka koja odbija puževe. Vjerovala sam i ja u to dok nisam na vrtu tokom ljeta pronašla da se puževi upravo najradije skrivaju ispod dragoljuba, pogotovo onih grmolikih. Nekoliko prijateljica vrtlarica mi se je čak žalilo da su im puževi potamanili mlade biljke dragoljuba. Toliko o odbijajućim svojstvima dragoljuba.
Luk i pepeo
Prvi sam se put okušala i u uzgoju luka i češnjaka u kombinaciji s drvenim pepelom.
Pepelom sam prekrila sve gredice s češnjakom i s lukom – navodno bi to trebalo pomoći u odbijanju lukove muhe, mada iskreno nisam nikad imala neku strašnu najezdu te muhe.
Prekrivanje gredica luka pepelom ispala je odlična ideja, jer je urod luka bio odličan. Plodovi su odlično narasli i nisu se mučili u tvrdoj suhoj ilovači – u pepelu sve je ostalo rahlo i luk je mogao neometano narasti. A naučila sam i kako se plete vijenac od luka – naučila me je moja baka.
Suša i malč
Već početkom lipnja osjećale su se posljedice suše u vrtu. Ali, kako sam ove godine radila u 2 vrta, biovrt koji je tokom cijele godine «zarašten» i prekriven svakojakim malčem, i vrt br 2 koji je bio ove godine preoran i potanjuran, a kako nije bilo malča za sve, ovaj vrt je bio malčiran samo na proljeće, ljeti ne. Kad je suša uzela maha, razlike su bile velike.
Ovako je izgledalo na vrtu br 2 sredinom srpnja: najraniji grah je prvi dozorio i požutio, a niže je i ostatak počeo žutiti malo kasnije. Do kraja srpnja, većinu sam pobrala.
Istodobno, na biovrtu je situacija bila ipak malo bolja – radi malčiranja i “džungle”, suša ipak nije imala tako veliki utjecaj kao u vrtu br 2 -u takvom okruženju vlaga se duže zadržava. To se najbolje vidi na grahu koji nije požutio:
Malčiranje je tehnika koja se je pokazala posebno učinkovitom za vrijeme sušnih razdoblja.
Rajčice
Baka mi je rekla jednu staru poslovicu: jedna sušna godina rodi toliko koliko 3 močvarne godine skupa. I zaista, iako je cijele ove vrtlarske sezone stalno falilo kiše, i iako je u prosjeku pala samo jedna kiša na mjesec i baš je bila suša, u usporedbi s prijašnjim previše kišnim godinama, puno mi je toga više rodilo. Najviše sam ponosna na rajčicu, koje je ove godine stvarno u izobilju, i krajem rujna još je mnogo stabljika bilo živo i još cvalo na vrhovima.
Svake godine isprobavam neke nove ideje. Ove sam godine odlučila isprobati kako uspijeva rajčica sijana direktno početkom svibnja na otvoreno. U jamice sam stavila po 2-3 sjemenke rajčice, odmah pokraj zabola kolac i čekala. Ova se je ideja pokazala odličnom, rajčica je brzo niknula i narasla. Iako je dakle bila sijana najmanje 1,5 mjeseca razmaka, rodila je tek možda tjedan dana kasnije. Osim toga, nije bilo problema s prilagodbom na vanjske uvjete kako to biva s presadnicama, sadnice rajčice sijane direktno na otvoreno bile su vrlo otporne i odličnog rasta
Trajnice uzgojene iz sjemenja
Pisala sam prošle godine na svojim stranicama o uzgoju noćurka (oenothera biennis) i echinacee prema svojim dotadašnjim iskustvima. Te biljke su mi prilikom prvog uzgoja prvi put cvale tek godinu dana nakon sijanja, i stoga sam bila uvjerena da je to apsolutna istina, odnosno da uvijek cvatu tek godinu dana nakon sijanja. Međutim, ove godine su mi procvale echinacee koje sam sijala ovog proljeća, isto kao i noćurak. Ispada da nije ipak tako jednostavno, i da ovisi o više faktora. Stoga, mislim da je pametnije donositi zaključke kad se nešto u vrtu ponovi minimalno 2 godine zaredom
Što reći za kraj? Ne vjerujte svemu što piše u knjigama i ne prihvaćajte ništa kao apsolutnu istinu. Otvorite um, očekujte svašta, a tokom cijelog tog procesa učenja – uživajte. Jer, na kraju…citirati ću rečenicu Ruth Stout u knjizi “Vrt bez motike” – Kad pomisliš kako si našao rješenje nekog problema, ma koliko siguran bio u to – najvjerojatnije si u krivu . Tokom godina promatranja u vrtu shvatila sam koliko je ovo istinito:)) Ili mi se dogodi da dođem do nekog fenomenalnog “otkrića” i oduševljena sam time, i onda shvatim da sam do tog otkrića došla već pred nekoliko godina…samo sam to zaboravila. Ili mi se čini da točno znam razlog nečemu i kako uspostaviti mehanizme da bi to klapalo na vrtu…a za nekoliko godina shvatim da sam donijela potpuno “krive” zaključke, jer za tih nekoliko godina mislim upravo suprotno. E da, to je ona prava ljepota u biovrtlarstvu – uvijek neko novo iznenađenje 🙂
