Poplave u svibnju polako padaju u zaborav; tek tu i tamo pojavi se u medijima vijest o ponekoj donaciji, uvjetima života u kontejnerima u kojima će izbjeglice iz poplavljenih krajeva provesti zimu ili pak nešto slično na tu temu. No, sve su to jedva zapažene i doživljene vijesti, očekivane posljedice velike tragedije koja se dogodila "nekom drugom" i koje je tako lako zaboraviti u veselom vremenu komercijaliziranog došašća punog blagdanskog blještavila.
Ipak, postoje ljudi koji od samog početka čine sve kako bi pomogli stradalima u Slavoniji, koji dan danas redovito napuštaju toplinu svog doma i svoje obitelji te odlaze u poplavljena područja pružiti podršku onima čiji se glas gotovo uopće više i ne čuje u javnosti. Ne, ovoga puta nije riječ o Martini Čuljak iz Gunje koja je nedavno proglašena građankom Europe zahvaljujući projektu HelpBalkans, a koji svakako zaslužuje pohvalu. Riječ je o onima koje su mediji zaobišli, a koje bismo mogli s pravom nazvati pravim dobrim duhovima Slavonije – gotovo nitko ih ne vidi i ne čuje, ali se ipak nesebično, ne tražeći ništa zauzvrat, već dugih šest mjeseci daju drugima.
Iskoristit ćemo današnji Međunarodni dan volontera te vam predstaviti članove varaždinske ekipe tima za psihosocijalnu podršku Hrvatskog Crvenog križa. Malo je poznato da je upravo varaždinska ekipa Tima za krizna stanja HCK (a kojem volonteri pripadaju) najdulje prisutna u Slavoniji. Dosad su spasili mnogobrojne živote onih kojima su trebali utjeha i podrška, topla riječ i prisutnost kako ne bi podigli ruku na sebe nakon što su im sve nade i snovi nestali u vodenim bujicama.
Najbolji među najboljima
– Čak i da ostavimo po strani sve što su naši ljudi učinili na području Gunje, Rajevog Sela i Račinovaca, brojevi već dovoljno govore sami za sebe. Naših 14 volontera, od kojih je šest odradilo najveći posao, ondje su proveli ukupno 350 radnih dana te su odradili 3 500 sati u koje je uključeno, otprilike, 2 000 razgovora sa 4 000 ljudi. – rekao nam je Nebojša Buđanovac, voditelj varaždinskog Tima za krizna stanja.
Iako se ne može i ne smije umanjiti doprinos onih koji su iz svojih gradova pomagali stradalima, pa tako i ekipama na terenu, ovom prilikom spomenut ćemo imenom i prezimenom Varaždince kojima je poplavljena i opustošena Slavonija u proteklih pola godine bila drugi dom, a to su: Tihana Đumić, Snježana Rusman, Marko Vrus, Predrag Makaj, Lana Bunčić i Tajana Mesarić. Svi ti ljudi prošli su po nekoliko edukacija održanih u organizaciji Crvenog križa te su se već ranije pokazali kvalificiranima i sposobnima da se suoče i s najtežim izazovima. Posebice im je pomoglo iskustvo volonterskog rada u već spomenutom Timu za krizna stanja koji već više od godinu dana na svom području djelovanja pruža kriznu psihološku pomoć, sprečavajući obiteljsko nasilje, suicide i slične krizne situacije kroz intervencije od kojih se najviše odnosilo na psihičko zlostavljanje i prijetnje, obiteljske probleme, probleme s depresijom i alkoholom te one vezane uz djecu. Drugim riječima, u Slavoniju su doista poslani najbolji ljudi koje, nažalost, ništa više nije moglo iznenaditi te koji su jako dobro znali kako doprijeti do očajnih, prestrašenih i ogorčenih stradalnika.
Prvi tim otišao je čim su stvoreni uvjeti, četiri dana nakon tragedije, odnosno 22. svibnja. – Krizni stožer u Županji bio je mjesto u kojem je vladao "organizirani kaos", tamo su bile sve službe koje su tih prvih mjesec dana djelovale na poplavljenim područjima. Ondje je započinjao i završavao svaki naš dan. U početku nismo mogli ući na sva poplavljena područja pa smo uglavnom pomagali u centrima za podjelu humanitarne pomoći, a razgovarali smo s ljudima koji su evakuirani. No, svaki sljedeći odlazak bio je drugačiji, počelo se volontirati u Gunji, Rajevu Selu, Račinovcima, obilazili smo i mještane Posavskih Podgajaca koji su bili samo djelomično poplavljeni… – prisjeća se prvih dana Snježana Rusman koji je u Slavoniju stigla po prvi put kao članica druge grupe, poslane iz Varaždina 26. svibnja.
Najveći uspjeh – osmijeh
Njihov je boravak bio u kući u Županji, a s obzirom na to da su u početku bile velike grupe volontera, znalo se dogoditi da i po petnaest njih spava u jednoj prostoriji na vojničkim krevetima. No, ondje bi ionako samo prespavali jer su od ranih jutarnjih sati pa do kasno navečer provodili vrijeme na terenu. Ručak bi bio jedini "pošteni" dnevni obrok, no za njega često nisu imali vremena. Ni danas nije bitno drugačije.
– Budimo se oko sedam, u devet krećemo na teren i ne vraćamo se barem do deset navečer. Obilazimo ljude i radimo sve što možemo da im pomognemo, da najbolje iskoristimo vrijeme koje provodimo ondje. I dalje smo im potrebni, treba im pažnja, ali i "ventiliranje"; obećanja nisu ispunjena, pa su tužni i razočarani, puni boli i sumnje, osjećaju se napušteno. Može se očekivati da će se situacija dodatno pogoršati u ovo vrijeme blagdana za koje im je tada bilo obećano da će ga dočekati u svojim obnovljenim domovima. – kaže Tihana Đumić koja je po struci psiholog i pedagog.
Volonteri najviše vole pričati o radosnim događajima koji za njih predstavljaju i najveći uspjeh. Vratiti osmijeh na lice u ovim je uvjetima gotovo nemoguća misija. – Jednom smo prilikom organizirali proslavu prvog rođendana djevojčice iz kontejnerskog naselja, a rado se sjećam i dječaka Tea koji iskazuje veliko zanimanje za kemijske pokuse. Uz pomoć kolega iz druge organizacije posudili smo mikroskop na nekoliko dana. – ispričala nam je Snježana kojoj je rad s Teom bio posebno drag jer je i sama dipl. ing. kemije. U Račinovcima pak rado posjećuju baku Zorku i djeda Iliju koji su puni pozitivne energije, pozitivnih misli i vjere u bolju budućnost, a Snježana sa smijehom kaže da im baka Zorka rado daje i savjete u stilu Žuži Jelinek. Njihova se kuća gradi na obostrano veselje – i bračnog para i volontera.
Što nakon 19. prosinca?
Naravno, ima i teških situacija od kojih su volonterima najteži slučajevi obitelji smrtno stradalih tijekom poplave, ali i nakon tragedije. I dok su nama ostale tek u dalekom sjećanju vijesti o muškarcu koji je poginuo u Rajevu Selu prilikom puknuća brane, mještaninu Gunje koji je počinio suicid samozapaljenjem i četrnaestogodišnjem dječaku koji je smrtno stradao za vrijeme isušivanja kuće, Varaždinci i danas rade s onima koji nisu preboljeli gubitak svojih voljenih. Kao što s bračnim parom iz Račinovaca dijele radost, tako i s obiteljima stradalih dijele njihovu bol.
– Majka poginulog dječaka pričala nam je o njegovoj dobroti, brizi za obitelj, za prijatelje… Plakala je… I ja sam… – Snježana teško suzdržava suze pri uspomeni na taj potresan susret, a s obitelji su i dalje u kontaktu. Ono što najviše zabrinjava volontere jest činjenica da njihovi odlasci u Slavoniju prestaju 19. prosinca nakon čega će se pomoć pružati na lokalnoj razini. Potreba za psihološkom stručnom podrškom i dalje je više nego potrebna, no organizacija rada bit će drugačija. Često im ljudi govore: samo dođite, treba nam netko za razgovor, netko ‘izvana’ tko može čitav dan biti s nama, tko ne gleda na sat…, ali toj njihovoj želji od druge polovice prosinca neće se moći udovoljiti. Ipak, varaždinski su volonteri spremni otići u Slavoniju u svakom trenutku, čim ih se pošalje. Svatko od njih ostavio je dio srca u selima koja su gotovo izbrisana s karte Hrvatske.
Zahvala u stihu
– Naši su ljudi pokazali iznimnu požrtvovnost, dali su sve od sebe, odradili su vrhunski posao. I osobno sam se osvjedočio kako je sve izgledalo na terenu, u kakvim se teškim uvjetima radilo. Doista zaslužuju da im društvo oda priznanje jer su svoje privatne živote tijekom proteklih pola godine doslovno stavili "na čekanje" dajući sve od sebe da pomognu drugima. – zaključuje Nebojša Buđanovac.
I za kraj, objavit ćemo dirljive stihove koje je "lokalni pjesnik" posvetio članovima tima uz prikladnu posvetu: "Snješki, Tihani i svim volonterima iz Varaždina":
Ako nekad gorko zaplače oko, ako te
neko povrijedi duboko, ako ti ikad,
ako ti ikada zadrhti duša, ako nema tko da te
sluša, ako, ako ikada vrisneš u snu…
samo me nazovi, ja bit ću TU.
(Stradalnik poplavnog područja Mersad Č., Dolar
Padež, 8.10.2014.)