Ne znam je li nam ijedan dan prošao, a da barem dio njega nismo proveli brinući se o nečemu, zbog nečega, za nešto …što niti ne znamo kako će završiti ni početi. Kako ću platiti ovaj račun, šta ću ako mi jad od ovog radnog ugovora ne produže, šta ako mi dijete ne prođe s pet (i svi u mene prstom budu upirali, ne bi da je roba s greškom), hoću li naći druge balerinke za sto kuna, ako su mi one snižene uspjeli prodati danas..
Ljeto došlo, prišuljalo se s leđa, nasmiješilo se iza onog teškog kišnog zastora, a mi konzervirani kao mesni narezak, nismo se ni pomakli iz ove naše limenke od raspoloženja, još nam je osmijeh krut od zime.
Na jednom stranom tv-kanalu ima dokumentarna emisija o američkom pokretu Doomsday Preppers, 300 milijuna ljudi koji posvećuju život tome da se pripreme za Sudnji dan, u kakvom god obliku se on pojavio. Ti su stvarno pomaknuti – neki su pripremili desetogodišnje zalihe toalet papira, niti ne znajući hoće li dočekati iti dana te svoje apokaliptične dizenterije. Osim onog zimskog nakuhavanja sarme , mi nemamo baš tolike sličnosti s njima jer bi nam i u praksi bilo potpuno neizvedivo posvetiti život tome, kada smo stalno između vegetiranja, lobotomiranja i rezigniranja – ministri nam se mijenjaju kao sezonske boje, budget izdrži potrebe otprilike jedne i pol osobe umjesto njih pet, a izgledi da se to promijeni su ravni mogućnosti da se Sjeverni i Južni pol zamjene.
Možemo li utjecati na to, vrijedi li se brinuti ?
A što nam je pomoglo sve ono o čemu smo se brinuli unatrag godine dana, od početka prošlog ljeta, od onog prvog histeričnog mazanja anticelulitnom kremom? Ha ? Ništa, ama baš ništa. Niti nam je pomogla krema, niti su te brige bile konstruktivne, osim što su rezultirale solidnim produljenjem okomite bore posred čela, pa nam i za to treba nova krema.
Proleti godina, a mi stisnuti, tjeskobni u ovim nesigurnim vremenima, nismo je ni doživjeli, samo smo nešto tako usput pre-/proživjeli, gotovo pa sretni da je iza nas. A toliko loše nam ipak nije, ruku na srce – ima tu i onih suvišnih isproduciranih briganja koja dolaze od vožnje u krug u predzadnjem vagonu konzumerističkog društva, iz kojeg nikako da izađemo. Pritisci i očekivanja društva danas su nadnaravna, bez obzira na socijalnu situaciju; moramo sve, biti informirani, imati , izgledati, sudjelovati – sve.
No to nam ne brani da osjetimo svježu travu pod rukom, spremimo miris jutra u torbu i ponesemo sa sobom na posao, osim ako si nismo amputirali taj dio senzora jer se mi prvenstveno, moramo brinuti, a godišnja doba neka se mijenjaju, mi smo uvijek u crnoj dolčeviti, kao oni šta uvijek lijevaju sto kuna goriva, bez obzira na cijenu.
Kako nam se život sveo na to, šta nismo opuštenije živjeli kada smo imali, da ne kažem, znali daleko manje? Čime se sve to zamaramo, anyway? Prekrasno godišnje doba čiste životne radosti pred nama, sunce izvlači sve boje na površinu a mi u depri jer je, eto , sve bezveze: nećemo imati za more ovo ljeto, oni koji su na moru neće imati za novi kostim, svaki dan čekamo da nam mahnu radnom knjižicom i tako dalje, i tako dalje…strašno, zbilja, jadni, ajmo se namrštiti i sažalijevati, sve dok ne krene lišće žutjeti i marljivo propuštati život, to nas tako dobro ide inače.
Da je bilo možda p(r)omisliti o nekome kome je stvarno teško, o nekome koga smo izgubili od prošle godine, o onima koje smo zapostavili brinući se i brinući za sve ono za što se život ionako sam pobrine, odnosno brinući se ponajviše samo za sebe.
