Čemu me sve naučilo vrtlarenje? Možda bih mogla započeti jednom pjesničkom figurom o trenutku u kojem dodirnem zemlju, a sve se unutar mene i oko mene izmijeni; o kapima kiše koje žedna zemlja pije ili o neprekidnoj životnoj mijeni koju samo otkrila tek vrtlareći. Možda bih mogla malo i o čudu života, ali to zaista nije ono što sam naučila. Ako bih ovaj tekstić započela s otkrićem žene-hraniteljice-sadilice-brinilice u sebi – i to bi bilo pretenciozno, možda jednako pretenciozno kao i praiskonska priča o krugu života koja ti se odvija pred očima.
Ma je, sve je to zgodno i mogla bih možda ja i o tome, ali ako stvarno malo dublje zaorem ili zapiknem tu svoju motiku – vrtlarenje me uopće tim stvarima nije naučilo. Ustvari, naučilo me da:
1. Budem zahvalna na svemu što ti stiže jer…
Nikad ne znaš iz kojeg ti izvora sreća stiže. Prva priznam.
Ako je netko znao jezikom opaliti po našem gradonačelniku Milanu, ja sam ta. Nije mi bio prav po pitanjima mnogim, a isti taj Milan mi dao zemlju. Niti babo, niti džedo, nit teta Fana iz Kumrovca pa niti suprugov strikan Jozo iz Ciste Provo. Baš Milan, i to ni manje niti više nego parcelu od 50 kvadrata. Pet puta deset. Kaže kćer: „Da se nisi usudila slučajno na idućim izborima glasati protiv Milana. Dao nam čovjek zemlju“, pa si mislim, ima mala pravo. Šuti, Andrea, i kopaj ti po svom. Barem dvije godine koliko ti ugovor traje. Hvala Milane!
2. Poklonjenom konju da nisi više nikad gledala u zube
Na početku mi se ovih naših pet puta deset učinilo kao nogometno igralište dok nisam krenula sijati i saditi. Pa mi ubrzo postalo premalo. „Aman taman bi bilo dva puta toliko“, ne znam koliko sam puta ponovila mužu. „Onda bi mogli i više paradajza i više paprika, mahuna, znaš, to je super za škrinju. Mogla bi i jagoda više, i krumpira, boba, patlidžane još uopće nisam. 100 kvadrata bi nam bilo onako baš dovoljno za nas.“ I skužim: 100 kvadrata puta 30 eura za poljoprivredno zemljište. Pa nije baš da me tri soma eura u ovom trenutku svrbi. I postanem opet ekspresno skromna. Dobro nam je i ovih naših pedeset. Hvala Milane!
3. Budem manje živčana
Ne diram te, ne diraj me. Pusti me da zaronim prste u zemlju, čupam svoj korov i nemoj me, majke ti, ako me vidiš u tom stanju, pitati di sam kupila flance za paradajz ili je li se i nama pojavila krtica. Pusti me da meditiram. Kad završim, možemo pričati. Od diranja zemlje sam manje živčana, znaš.
4. Kad sadim – ne zezam se
U životu mi je i inače moto – kad radim, radim. Ne zezam se uopće. Poslu pristupam ozbiljno. Podijeli aktivnosti u danu također pristupam ozbiljno. Pa tak to nekako ispalo i kod vrtlarenja. Veli mi jedan susjed: „Posadio sam jedan paradajz, tak da se malo poigram, da vidim kak raste.“ Ma, kaj se imaš igrat s paradajzom, kaj ga gledaš i nagledavaš? Ili ga uzgajaš da se namlatiš na večer domaćeg paradajza, mozarelle i bosiljka uz neku buteljku vina il’ se bolje igraj s Lego kockicama, a ne s paradajzom. S paradajzima se ne igra.
5. Volim se natjecati
Nikad to za sebe ne bih rekla, ali kad oko tebe 300 ljudi sadi svoje biljke pa nije ti baš svejedno ako je baš tvoj vrt najjadniji. Kaj najjadniji, ima bit super. Možda ne najbolji, ali barem u top deset. I onda se mi Šitumi, i naš najdraži susjed (kojemu u uzgoju gigantskog povrća svesrdno pomažu zečevi), natječemo koliko je velika njegova džinovska tikvica, a kolika je naša. I baš nam je to zgodno. Šije nas susjed zasad, ali ne damo se.
6. Po izgledu vrta lako odredim kakav si
Uh, ovo je posebna priča i mogao se o njoj jedan cijeli post napisati. Tek kad tristotinjak ljudi vrtlari na istom mjestu, skužiš da bi po samom izgledu vrta mogao birati prijatelje. Ili pak prekrižiti one koji ti nikad ne bi mogli biti prijatelji.
U neposrednom susjedstvu Gospodin i gospođa Kontrol Frikovi – nema majci da im se korov dogodi. Odma na njega svim raspoloživim sredstvima. Gredice u savršenim omjerima, na centimetar. Sjemenki posijano točno prema planu i programu. Nema da nešto ne uspije jer neuspjeh se ne priznaje. Sve savršeno. I sve umjetno. I pomalo iritantno. I sve mi je to pomalo bljak baš zato što je sve unaprijed određeno. Takvi mi ljudi ne nikada bi mogli biti prijatelji.
Onda imaš one koji na pol vrta uzgajaju krumpir, a na pol korov. I pitaš se wtf? Čemu? Mogli ste možda parcelu prepustiti nekome tko bi u vrtlarenju uživao kad vas ionako tu nikada nema. Imaš i one koji na pedeset kvadrata posade tri paradajza i dvije paprike i uporno ih gnoje gnojnicom od koprive i špricaju koprivinim pripravkom protiv nametnika. Smrdi ko vrag ta koprivina gnojnica, a oni imaju tri biljčice – neće gnoj potrošiti iduće tri godine. I pitaš se opet wtf?
A ima bogme i par oglednih, par vrtova kojima se diviš jer su bujni i divni i prekrasni, a ima i njih kojima se potiho nasmiješ. Ima i onih koje kad pogledaš kažeš: „Ovaj bi mi mogao biti frend“ ili „Ovo je neki idiot.“ Nevjerojatno koliko možeš o drugima naučiti samo temeljem toga kako im izgleda vrt.
7. Tako je lako prebaciti se iz štikle na njivu i obratno
Tata mi je uvijek govorio kako je kao klinac želio biti poljar. Našim je klincima ovo zanimanje nepoznato, ali to su nekad bili ljudi koji su čuvali polja – kako od životinjskih, tako i od ljudskih predatora. Nažalost, nije postao poljar, postao je ekonomist, radio je na poslovima vanjske trgovine i žeđ za prirodom gasio gljivarenjem i vrtlarenjem na Kupi. Mama je pak uvijek voljela naglasiti kako je „dijete s asfalta“. Njoj su uvijek više ležale gradske teme, kina i kazališta.
A ja? Kao da je netko u blender stavio njih dvoje i dobro izmiješao – iz visokih je peta toliko lako ući u blatnjavu čizmu i obrnuto. Toliko prirodno. I toliko me čine sretnom i ta moja štikla i ta moja blatnjava čizma.
I još jednom: „Hvala Milanu!“ Usprkos kćerinom naputku, na idućim izborima ipak neću glasati za tebe, ali što jest-jest. Naučio si me dosta toga ove godine.
