Opće je poznata stvar da naši susjedi Slovenci imaju zemlju prepunu prirodnih ljepota, odličnih vinara i vrhunske gastronomije, ali i jako dobrih biciklističkih staza koje vijugaju unedogled uz šume, rijeke i obrađena polja. Tim povodom krenuli smo na četverodnevno dnevno putovanje po tri vrlo zanimljive regije u Sloveniji, gdje smo osobno iskusili sve ove atribute koje privlače goste, zaljubljenike u prirodu i njene ljepote.
Biciklom po Beloj Krajini
Prva na našem putu bila je regija Bela Krajina, udaljena samo 60-ak kilometara od Zagreba, tik uz granicu s Hrvatskom kojom dominira rijeka Kupa, mirna i bistra, kao da i ne mari što se sa svake strane nalazi druga država.
Bungalovi u kampu Podzemlj, Foto: Naturala.hr
Stigavši u kamp Podzemlj uživali smo u mirnoći prirode i finoj, netom ispečenoj domaćoj belokranjskoj pogači, ovdašnjem specijalitetu, posutom kimom i sjemenkama sezama, a koju nam je servirao vlasnik kampa i naš domaćin Matjaž. Kava i domaći sok od borovnice odlično su se uklopili u ovaj početak naše ture po Beloj Krajini.
Belokranjska pogača u kampu Podzemlj na Kupi, Foto: Naturala.hr
Jedva smo dočekali da se svatko primi svojeg bajka i krene u našu planiranu avanturu za prvi dan. Sunce je već dobrano pržilo. Vijugavom stazom kroz polja vozili smo 10-ak kilometara do prve točke, tzv. Kovačnice sreće – kuće naše domaćice Darinke gdje raznim radionicama pomaže ljudima da budu sami kovači svoje sreće. Darinka se pobrinula da nam servira odličnu domaću gibanicu i fino toplo varivo od junetine i povrća. Punih trbuščića i s osmjehom na licima krenuli smo dalje. Oko nas nizala su se nepregledna polja, šume i brežuljci, dok su nam nosnice ispunjene mirisima tek procvale bazge.
Sljedeća postaja na kojoj smo odmarali umorne noge bila je Šokčova hiža, stara više od 150 godina gdje su nas ukratko upoznali sa životom belokrajinskih stanovnika prije 100-tinjak godina.
Osvježenje na rijeci Kupi
Nakon vrućeg bicikliranja na 26 stupnjeva čekao nas je rafting rijekom Kupom od nekih 12 km. Hladna laška piva, domaći špek, pršut i sir s hrenom bili su dobra zaliha za trošenje kalorija veslajući nizvodno Kupom prema Metliki.
Kupa, Foto: Naturala.hr
Kao iskusni riječni mornari naoružani veslima i pojasevima za spašavanje, krenuli smo se spuštati mirnom rijekom s tek ponekim slapom koji nas je trgnuo iz potpune nirvane. Vožnja živopisnom i bistom Kupom uz hladno osvježenje bio je pravi melem za tijelo i dušu, a nismo odoljeli da se nakon vožnje okupamo i zahvalimo rijeci na ovako prekrasnom iskustvu.
Rafting na rijeci Kupi, Foto: Naturala.hr
Večer je počela degustacijom belokrajinskih vina u Metliki, a sve to uoči trodnevnog sajma i fešte vinara koja se održava svake godine i koja privuče više od 30 tisuća gostiju i prijatelja dobre kapljice i zabave. Neka vina koja smo kušali bili su pravi predikatni biseri najboljih vinara iz regije. Nakon dugog dana punog doživljaja te dobre hrane i vina, odmor je bio i više nego poželjan, i to u hotelu Metlika u samom centru grada. I tu je naš domaćin Matjaž bio na visini zadatka – njegova obitelj je osim kampa vlasnik i jedinog hotela u Metliki.
Vipavska dolina – komadić raja za ljubitelje prirode i bicikliranja
Drugi dan započeo je opraštanjem od Bele krajine, njene gostoljubivosti i svih lijepih doživljaja iz prethodnog dana. Prije samog odlaska zastali smo pri Ankinoj hiži, tipičnoj slovenskoj hiži pokrivenoj slamom u kojoj se čuvalo vino i gdje su se družine sastajale uz kupicu domaćeg vina.
Šokčova hiža stara gotovo 200 godina, Foto: Naturala.hr
Ljubazna domaćica Bernarda počastila nas je pričom o ovoj kući staroj gotovo 200 godina u kojoj se još čuvaju predmeti iz nekog drugog vremena, ali i domaćim špekom, kruhom i lukom ispod nagnute krošnje starog oraha.
Pogled u daljinu na Vipavskoj cesti, Foto: Naturala.hr
Nakon pogleda na najljepši osmijeh Kupe s predivnog mjesta kojeg zovu Sodevska stena, krenuli smo, kako kažu, prema jednoj od najljepših dijelova Slovenije, i vjerujte mi da to i jest. Vipavska dolina, bogomdani komadić zemlje. Okružena strmim planinama i šumom, prošarana vinogradima, maslinicima i poljima makova, kao da je niknula iz neke nadnaravne priče.
Najljepši osmijeh kupe s vrha Sodevske stijene, Foto: Naturala.hr
Vipavsku dolinu prožimaju tri različite klime (mediteranska, planinska i kontinentalna). Taj spoj daje joj mogućnost da istovremeno uživate u predivnom pogledu s okolnih planina, mirisima rascvalog cvijeća i ponajboljim kapljicama vina koje ste ikada kušali, ali i mirisu soli s obližnje obale Jadranskog mora udaljenog svega 10-ak kilometara.
Makovi u Vipavskoj dolini, Foto: Naturala.hr
Kulinarsko carstvo chefa Tomaža
Vipava, malo mjesto i centar regije, podsjeća na mala toskanska mjesta iz ranih 1960-tih. Nakon degustacije vina najpoznatijih vipavskih vinara, dočekao nas je naš vodič i vlasnik bike kluba Črntrn, zaljubljenik u prirodu i bicikliranje. Nakon kratkog plana što nas sve čeka..krenuli smo na
Degustacija najboljih vina iz Vipavske doline, Foto: TZ Vipava
jednu malo drugačiju vožnju, starim oldtimerima, svatko sa svojim vozačem. Pogled koji se pružao iz malih jurećih oldtimera ostavio nas je bez daha.
Oldtimeri, Foto: Naturala.hr
Na samom vrhu planine zastali smo i prošetali do stijene s koje se spuštaju paraglajderi i odakle se pruža nezaboravan pogled, gdje se za savršenog vremena vide kanali Benetke, kako Slovenci zovu Veneciju.
Pogled s vrha brda iznad Vipave – prema Veneciji, Foto: Naturala.hr
Nakon vožnje i šetnje čekali smo s nestrpljenjem večeru u prekrasnom dvorcu Zemono gdje nas je ugostio jedan od najpoznatijih slovenskih chefova, Tomaž Kavčić, mnogima poznat kao akter Lidlovih reklama.
Sa chefom Tomažem Kavčićem ispred dvorca Zenono, Foto: Naturala.hr
Mjesto koje je Tomaž pretvorio u svoje malo carstvo vrhunskog kulinarskog događaja nalazi se na jednom brežuljku ponad Vipave, a doček na terasi u suton s pogledom na Vipavsku dolinu i čašom pjenušca uz hrskavi kreker s guščjom jetrom bili su samo uvertira u delicije koje su nas čekale u predivno uređenom restoranu.
Sve je spremno za večeru od 7 sljedova, Foto: Naturala.hr
Večera od sedam sljedova, s četiri vrste vrhunskih vina, bila je pravi gastro doživljaj… Nije ni čudo da smo nakon svega, shrvani umorom i posebnom večerom, utonuli u san. Dizajnerski moderan hostel za mlade odlično se uklopio u ovaj ambijent i završetak ovog dana.
Večera kod Tomaža, Foto: Naturala.hr
Što je malo kiše i blata?
Ni kiša koja je počela padati rano ujutro trećeg dana nije nas omela u naumu da provedemo prijepodne na jednoj od najljepših vožnji biciklom koje možete poželjeti. Već oko 9 sati ujutro dočekao nas je naš domaćin Aljmaž, i zajedno s vlasnikom agencije za organizaciju tura po Sloveniji Maticom, naoružao kacigama i najboljim mountain bikeovima crno-zelene boje. Nakon 30 minuta vožnje po mirnom krajoliku stigli smo u poseban mali gradić Sv. Križ, smješten na brežuljku s kojeg puca zaista impresivan pogled na dolinu. Grad je to koji je nastao u 15. stoljeću kao kula za obranu od Turaka.
Predah u planinarskom domu, Foto: Naturala.hr
Nakon prvog uspona uslijedio je još jedan, gdje su nas na vrhu dočekali naši domaćini i servirali zasluženi tipični vipavski objed. Ana i Danijel u svojem vinskom baru B’tega ispričali su nam svoju priču o poslu kojim su se počeli baviti i servirali nam domaću salamu i svježi raženi kruh, domaću jotu (jelo od finog mesa, kiselog zelja i povrća) te finu panna cottu od borovnica.
Danijel i Ana s kćerkom, vlasnici wine bara B’tega povrh Vipavske doline, Foto: Naturala.hr
U međuvremenu se nebo otvorilo, kiša je pljuštala, a naša vožnja downhill stazom je odgođena. Ma nema šanse, nismo se dali – svi smo složno odbili tu mogućnost i nagovorili Aljmaža da nas ipak poveze stazom, koju je nedavno svečano otvorio slovenski predsjednik Borut Pahor.
Nitko od nas nije imao pojma niti bilo kakvo iskustvo u ovom adrenalinskom spust kroz šumu, stazom punom blata, lišća i grančica, strmom i uskom. 1,5 km nije malo, pogotovo kad idete prvi put stazom koja je napravljena za ozbiljne poznavatelje ove discipline. Spuštanje je bilo kao u nekom akcijskom filmu, nitko nije razmišljao o mogućim posljedicama. Kiša odozgo, blato odozdo, a na sve strane lete grančice, lišće i korijenje.
Kad smo se spustili, uzvik ushićenja bio je fantastičan, a mi ponosni i blatni krenuli smo dalje šumom uz potok. Kiša je padala, blato je frcalo po nama, ali ovo je za prave bicikliste, baš kakvi smo i mi, zar ne? Taj smo dan prešli biciklom nekih 30-ak kilometara i pomalo iscrpljeni stigli u popodnevnim satima natrag na parking. Brzinsko tuširanje, presvlačenje u suhu i toplu odjeći i mi avanturisti spremni smo za dalje.
Vrijeme je za oporavak – u Termama Snovik
Nastavak prema Termama Snovik prekinuli smo jednim kratkim posjetom vrlo simpatičnom kampu Vrhpolje, gdje nas je najsrdačnije primila vlasnica Karolina. Opet domaća rakija i upoznavanje, a onda silazak u stari podrum gdje nas je dočekala fantastična plata domaćeg pršuta i sira te najfinije domaće mozzarelle kakvu još nisam jeo. Druženje, ispijanje vina i odlična hrana bile su posljednje za oproštaj od ove doline, divnih ljudi, jedinstvene prirode, fine hrane i naravno – jedne lude vožnje biciklom.
Opet digustiramo, Foto: Naturala.hr
Nakon sat vremena vožnje stigli smo u Terme Snovik, gdje smo nakon večere uživali u čarima saune i brčkanja u bazenu. Terme Snovik, samoodrživi kompleks, smjestio se 30-ak kilometara od Ljubljane. Ponosna direktorica gđa. Petra Zlatoper ispričala nam je kako su jako sretni jer imaju puno toga za ponuditi – gosti su im jako zadovoljni i ponovno se vraćaju kako bi uživali u vrhunskoj usluzi i ponudi.
Pogled na Terme Snovik, Foto: Naturala.hr
Ranojutarnja kava i doručak bili su nam dobra podloga za našu šetnju prema crkvi i obližnjem brdu na koje nas je poveo simpatični Jože, 50-godišnji vlasnik seoskog gospodarstva u mjestu Hruškovo. Na vrhu brda pored crkve napravljen je mali dom za putnike namjernike koji je otvoren svaku nedjelju, a pogled vrijedi svake sekunde uspona. Obližnji Krvavec kao na dlanu, dok se u daljini ljeskaju bijele kape još usnulog najvišeg vrha Slovenije i bivše države, Triglava.
Nakon druženja na svježem zraku i ručka u Termama Snovik, uputili smo se put naše granice. U mislima su nam se slijegali svi doživljaji u ova četiri prethodna dana, i činilo se kao da smo bili na putu dva tjedna – toliko lijepih destinacija, doživljaja, dobrih i ljubaznih ljudi…
Tura za pamćenje, govorili smo tijekom vožnje i razmjenjivali iskustva i emocije dok smo vrlo brzo prošli granicu i stigli u Zagreb.
Put koji ću još dugo pamtiti…
