Često se pitam, zašto uz toliko „ekološki uzgojenih“ namirnica, svakim danom sve više susrećem ljude s crijevnim tegobama? Je li i „zdrava hrana“ postala nezdravom? No, to je tema neke druge priče. Danas se želim osvrnuti na dva entiteta koja bilježe izrazit porast u prethodnom periodu. Jedan je sindrom nadražajnog crijeva, ne tako nepoznat entitet u gastroenterologiji, dok je drugi entitet nešto „mlađe“ generacije i često dosta ljudi ne zna o čemu se radi, a to je SIBO, odnosno sindrom bakterijskog prerastanja tankog crijeva (engl. „small intestine bacterial overgrowth“).
Sindrom nadražajnog crijeva, ili kako u narodu vole reći „nervozna crijeva“, obično se „prišivao“ osobama kod kojih gastroenterološka obrada nije potvrdila neku „ozbiljniju“ bolest crijeva, tipa upalna bolest crijeva, divertikuloza i sl. Karakteristika ovog stanja je da oboljeli nastavlja zamjećivati tegobe (nadutost, poremećaj dinamike stolice, intenzivni vjetrovi…) bez obzira na to što je isključena crijevna bolest.
U Americi je ova dijagnoza jedna od učestalijih, a ono što se do sada znalo je da nema nekog posebnog lijeka koji bi smanjio tegobe oboljelih, osim pridržavanja FODMAP dijetoterapijskog pristupa.
SIBO, s druge strane, ima slične tegobe kao i sindrom nadražajnog crijeva, najčešće se radi o nadutosti (poglavito nakon korištenja namirnica s većim udjelom ugljikohidrata, posebice fruktoze, pa i nekih drugih FOS-ova) i promjeni dinamike stolice.
SIBO se dokazuje izdisajnim testom, a liječenje se sprovodi klasičnim antibioticima (koji su, nažalost, uspješni samo u 30 % slučajeva), prirodnim antibioticima tipa ekstrakt češnjaka te modifikacijom prehrane, odnosno dijetoterapijom. Najbitnija stavka u liječenju SIBO-a je zapravo otkrivanje uzroka istog, s obzirom na to da je SIBO samo posljedica određenih promjena (smanjena količina kiseline u želucu, disfunkcija ileocekalne valvule…) što ponekad predstavlja pravi izazov.
Znanstvenici sve češće povlače paralelu između ova dva stanja, odnosno sve su skloniji mišljenju kako su sindrom nadražajnog crijeva i SIBO zapravo jedan te isti entitet, no još je dosta istraživanja potrebno učiniti da se znanstvenim dokazima potkrijepi ta teza. Ono što se zasigurno zna je da oba entiteta mogu izazvati sindrom propusnog crijeva, a poglavito SIBO.
Postavlja se pitanje koga (odnosno što) okriviti za ova stanja. Gluten? Prehrambene aditive (koji se utrpavaju gotovo u svaku namirnicu)? Stres? Činjenica je da, koliko god mi pričali o zdravim namirnicama i zdravoj hrani, danas je prisutno mnogo namirnica upitnog podrijetla, kontaminiranim različitim tvarima štetnim za organizam. Također treba razmotriti i prehrambene navike stanovništva, s kojima se Lijepa naša ne može baš pohvaliti (Hrvatska se nalazi pri samom vrhu piramide pretilosti).
Uvijek se izvlačimo na manjak vremena i nemogućnost pripremanja kvalitetnih obroka, pripremljenih od jednostavnih namirnica. Kada kažem da volim kuhati i da obavezno kod kuće pripremam kuhane obroke, većina me gleda kao da sam „vanzemaljac“. Zašto našim majkama, uz sve obaveze, nije bio problem pripremiti kuhani obrok? Zaista ne znam odgovor na to pitanje. No, zapamtite jedno, zdravlje počinje u crijevima, a zalog za zdravlje crijeva je pravilna prehrana.
I da, nemojte guglati dijetoterapijski pristup liječenja SIBO, problem je dosta kompleksan i zahtjeva individualizirani pristup.
