Memento mori… šapuće prelijepi veliki anđeo smiren u kamenu… memento mori.
Oduvijek mi je bilo blisko razmišljanje o vremenu, o njegovu protoku, i čovjekovu trajanju, bolje rečeno letu od jedne do druge obale.
Kada je teško i kad se čini da je muka koja nalegne na grudi tolika da se više ne može podnijeti, veliku utjehu donosi misao da je prolazno sve, pa i ta muka.
A u danima kad je život lijep sunčani vrt, opet se dobro podsjetiti toga da se i nad vrtom nakon sunca neumitno nadvijaju oblaci.
I da „vječna na tom svijetu samo mijena jest“.
Prolaze tuge, prolaze i ushiti, prolaze svečanosti i ispraćaji, ljeta i zime.
Prolaze prijateljstva pa čak i velike ljubavi, prolazi sve, pa i sam život.
Još kao vrlo mlada imala sam poticaj razmišljati o vremenu i prolaznosti.
Naime, u Zagrebu smo bili dotepenci (kako bi to rekli pravi zagrepčanci) i za blagdan Svih svetih palili smo svijeće našim dragima na zajedničkim grobnicama na gradskim grobljima Miroševac ili Mirogoj.
Bila sam curetak kad me mama naučila jednu dragocjenu lekciju.
Postoji određeni dug koji treba poravnati, barem na taj jedan dan u godini.
To je dug prema onima čija je široka duša utkana u tlo s kojeg sam nikla, a to su pjesnici, književnici, slikari, kompozitori, oni koji su duh ove zemlje stvorili od boja, nota, stihova i snova i bez kojih ona jednostavno ne bi bila tako lijepa kako jest.
Pa smo tako obilazile grobove Nikole Mašića, Vladimira Filakovca, Augusta Šenoe, Ive Tijardovića, Vladimira Becića, Zlatka Balokovića i u znak sjećanja na ljepotu koja je iza njih ostala, palili svijeće.
Ja bih redovno dodala po koju za Josipa Račića (u oči koje gledaju iz mraka onog crnog autoportreta sam bila zaljubljena) a koji počiva zaboravljen, na jednom pariškom groblju, i tko zna sjeti li ga se uopće još tko, osim kakvog romantičnog studenta umjetnosti?
Kako god čovjek živio, bio grešnik ili svetac, umjetnik ili bludnik, bogataš ili skitnica, zadnja stanica je svakomu ista. Na njoj završavaju sve nade, snovi i planovi, sve nerazriješene svađe i bezvezna, sitna zamjeranja.
Toga bi se bilo dobro prisjetiti kad se uzrujavamo zbog opterećenja na poslu, sukoba s prijateljem, nerazumijevanja najdražih i najbližih, nedostatka novca, potreba koje su uvijek veće od mogućnosti.
Jer sve je to potpuno nevažno. Baš sve.
Važna je samo veličina i čistoća duše, i to je jedino pitanje na koje će svatko od nas morati odgovoriti kad za to dođe vrijeme, i kad stane pred lice Stvoritelja.
Kad kucne trenutak neće biti bitno koliko sam posjedovala, nego koliko sam voljela.
Jesam li živjela samo za sebe, ili je još netko bio sretan pri pomisli da postojim?
Jesam li grabila samo sebi, ili sam dijelila i uzimala tako da i drugome nešto dopadne?
Je li netko zbog mene bio tužan, zabrinut, ili me je možda blagoslovio?
Najdublje vjerujem u taj blagoslov kao nešto istinski vrijedno i sveto, nešto što mi daje uvijek novu priliku, što me povezuje s drugima, a život čini vrijednim življenja.
„Bol će minut,sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše breme skinut.
Kuda će se duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut, sve će minut,
moja draga."
Vjekoslav Majer. Iz pjesme Snijeg
