Problemi s dvanaestogodišnjakom

    Total
    0
    Shares
    0
    0
    0

    Poštovana, 

    lijepo bih Vas molio za savjet gdje i kako pomoći sinu, a i nama roditeljima uz njega. Imamo sina od 12 godina koji je bio divno, nježno poslušno dijete do kraja 5. razreda i prolazio je sa odličnim uspjehom.

    Početkom 6. razreda počeo je popuštati u učenju, a i ponašanje mu je bilo sve lošije, ali smo to pripisivali početku puberteta. U ožujku ove godine napunio je 12 godina i problemi u ponašanju su postajali sve gori, npr. radi slabog učenja kojem je razlog između ostalog i ˝visenje˝ na laptopu, na igricama ili facebooku. Zabranim mu laptop – kaže bacit ću se kroz prozor, zabranim mu trening radi lošijih ocjena (radi treninga potroši 2 sata koja bi mogao potrošiti na učenje) kaže nema treninga nema ni dobrih ocjena pa nam u 2 dana donese 3 jedinice….

    Kad mu pokušamo objasniti neke stvari, ne želi nas slušati jer mora biti onako kako si je on to zacrtao…. Zatražili smo stručnu pomoć socijalnog pedagoga, dječjeg psihologa i nije bilo rezultata, već je psihologica rekla da mu treba psihoterapija.

    Nakon jednog nedjeljnog ručka kad mu supruga nije dozvolila da gleda TV za vrijeme ručka, otišao je u svoju sobu i doslovce je demolirao, a kad sam ušao u sobu da ga smirim, sa svojih 12 g fizički me napao (svog oca).

    Sljedeći dan je bio zaprimljen na dječjoj psihijatriji na kojoj je proveo 4 dana nakon čega sam ga vratio kući. Ne moram vam reći da je on uvijek u pravu, a za sve smo krivi supruga i ja pa tako i za to što je završio u bolnici.

    Jesenas je krenuo u 7. razred, ali poboljšanja nema, naprotiv, sam je svoj gazda, ide van kad i koliko hoće jer u suprotnom će se potući sa mnom Ako mu uzmemo laptop jer uopće ne uči,  već se stalno igra na mobitelu ili laptopu – radi nam štetu po stanu skriva ili baca stvari van (mobitel, sat, punjač i sl.)

    Psihijatrica kaže da nije psihički bolestan već je to poremećaj ponašanja u pubertetu. Kaže da funkcionira po principu ugode i da kad si nešto zacrta u glavi ide glavom kroz zid bez obzira na posljedice…

    Potražili smo pomoć i kod bioenergičara kao i kod fra Zvjezdana Linića, međutim poboljšanja nema, ne pomažu ni psihoterapije. U međuvremenu je počeo paliti papire po radnom stolu pa je ponovno završio u bolnici…. Supruzi su od silnog stresa i tuge otišli živci, ja pucam po šavovima, a sin nas u bolnici žive ne može vidjeti jer smo mi opet za sve krivi….

    Obiteljska situacija nam je razorena i kako ponovno povezati te popucale konce,  vratiti međusobno povjerenje i dobiti od sina da sluša i uči poput normalnog prosječnog djeteta…

    Imamo i kćer od 8 godina koji je pravi mali anđeo koji vidi sve što se dešava i pati skupa sa nama…. Ima li nade za sina i sve nas skupa…?

    Unaprijed hvala od ogorčenog oca

     

     

    Poštovani,
     
    Hvala Vam na tako iskrenom i otvorenom upitu. Najprije, naravno da za Vašeg sina i za Vas itekako ima nade. Nakon sveg tog stresa i problema koje je proživio Vaš sin, a s njime i Vi, možda budete spremni otvoriti cijelo novo poglavlje u životu Vaše obitelji. 
     
    Ukratko, fizički ispadi su uvijek znak iznimne ugroženosti (stvarne ili emocionalne) te predstavljaju alarmantan poziv za pronalaženjem sigurnosti (uglavnom emocionalne i u odnosu s drugima).
     
    Okidači takvih ispada i stanja mogu biti vrlo različiti, počevši od vrlo jednostavne činjenice da na ovom djetetu još nitko do sada nije uočio ekstremnu ranjivost i osjetljivost zbog svog ˝odraslog pogleda na svijet˝ i uvjerenosti da se ne treba zabrinjavati zbog mogućnosti da je Vaš sin u prijelazu iz petog u šesti razred možda iskusio teške traume; nasilje (maltretiranje), zlostavljanje (seksualno, fizičko, emocionalno), neprimjerena seksualna iskustva, svjedočenje maltretiranju (biti zlostavljan, ucijenjen…). Međutim, o tome do sada nije bio u stanju ili se pak nije usudio govoriti. 
     
    Morate shvatiti da svaka promjena; emocionalna, promjena u obitelji, eventualni konflikti među odraslima (uključujući smrtne slučajeve, razvod, preseljenje, otuđenost, izvanbračne veze), odrastanje uz mlađu braću i sestre (njegova sestrica je možda u školi bolja i uspješnija od njega, ili ima osjećaj da zauzima njegovo mjesto) – sve to snažno utječe na ponašanje djece pogotovo u tom razdoblju brzog razvitka mozga u kojem se nalazi Vaš sin. 
     
    U svakom slučaju, prva stvar koju treba otkriti je temeljni uzrok problema i zatim se njime pozabaviti jer samo uklanjanje posljedica neće uroditi plodom. Takvi emocionalni i fizički ispadi u ranjivom razdoblju svog moždanog razvoja (između 12 i 18 godina) Vašeg sina pokazatelj je nezrelosti i nerazvijene sposobnosti da regulira svoje emocije, da planira i prognozira te istovremeno pokazuju veliku osjetljivost i spremno reagiranje na svaki najmanji emocionalni podražaj i pritisak. Takve se osobine formiraju od rođenja, ali se značajno jačaju u pubertetu. 
     
    Kad se Vaš sin vrati kući, bilo bi dobro da ga malo pustite na miru te da prijateljski uđete u njegovu sobu, sjednete na krevet i kažete mu da vam je stalo do njega i da ga volite. Potom polako pokušajte saznati što on proživljava i boji li se neizvjesnosti što ne zna hoće li opet ˝puknuti˝ ili ne. Istovremeno proučavajte njegove osjećaje, što se događa oko njega, kakav čovjek postaje i kako se nosi sa svojom ˝muškosti˝, kako gleda na Vas. 
     
    Pri tom će biti vrlo korisno da se prisjetite vlastitog odrastanja i nedaća koje ste doživjeli sa svojim roditeljima, kolegama, djevojkama…oživljavanje tih događaja pomoći će Vam da shvatite mnoge stvari. 
     
    Prije svega treba razumjeti kako je biti dvanaestogodišnjak, i kako je bilo Vama kad ste navršili te godine. Možda se čak u ovim memoarima sjetite ključa koji će otvoriti vrata Vašeg sina. Možda ste u ovoj dobi ostali bez oca ili majke, emocionalno ili fizički. Takvi nagli ispadi i ponašanje ponekad mogu biti znak buđenja nekog traumatskog sadržaja koji dolazi iz starije generacije i djeca ih nehotice ponavljaju iako sama ne znaju za njih. 
     
     
    Dr. Kompan Erzar

     

    Total
    0
    Shares
    0
    0
    0

    Katarina ti odgovara na pitanja o odgoju djece i roditeljstvu&nbspDr. Katarina Kompan Erzar je docentica bračne i obiteljske terapije na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, terapeut, supervizor i stručni voditelj Frančiškanskega družinskega inštituta u Ljubljani. Autorica je brojnih znanstvenih, stručnih i popularnih članaka te knjiga (Odkritje odnosa, 2001; Ljubezen umije spomin, 2006; Rahločutnost do otrok, 2009). Od 2008. godine vodi grupu za mlade majke s djecom između 6 i 12 mjeseci starosti.    Svoj terapeutski rad predstavila je na brojnim međunarodnim susretima i konferencijama (Berlin, Tev Aviv, Atene, Montreal, Baltimore, Glasgow).    

    Pročitaj i ovo