Sedamdesetpetogodišnje istraživanje o sreći pokazalo je da mladi i danas žude i jure za materijalnim bogatstvom i slavom. Isto istraživanje pokazalo je i da nas usrećuje kvaliteta odnosa koje održavamo s drugim ljudima – dakle, obitelj, prijatelji i komunikacija s drugima. Na samrti najčešće žalimo za time da nismo provodili više vremena s ljudima koje volimo.
Neki je dan objavljena vijest da je Velika Britanija osnovala Ministarstvo usamljenosti. Velik broj ljudi pati od depresije i osjećaja usamljenosti. Dakle, neovisno o statusima naših veza, mnogi se osjećaju samima, osamljenima, izoliranima od drugih, od prirode i života.
Tko vam krade vrijeme?
S kim liježemo u krevet? S mobitelom? Što je zadnje navečer, a prvo ujutro što napravimo? Pogledamo u mobitel? Društvene mreže?
Uz jutarnju kavu s nekim u kafiću, ručak s voljenom osobom ili poslovnim partnerom, koliko smo prisutni duhom? Da, tijelo je tu, no koliko smo prisutni, a koliko tipkamo poruke, provjeravamo e-mailove i jednostavno moramo rješavati operativu na poslu jer će se naša firma raspasti ako ručamo pola sata (zapravo i nismo napravili neki dobar posao ako nam je biznis posložen na taj način).
Kad jedemo obrok – koliko to činimo po inerciji i navici, koliko trpamo u sebe, a koliko svjesno biramo što jedemo, svjesno i polako jedemo i uživamo? Kad se igramo s djecom, koliko smo prisutni duhom, gledamo li ih u oči, slušamo li ih, čujemo li ih? Ili im damo da gledaju crtiće ili mobitel i tablet pa da se sami „zabave“?
Koliko se vremena spajamo s prirodom, provodimo u šetnji uz jezera, šume, more?
Kada nas prijatelj nazove, koliko mu puta poklopimo slušalicu jer imamo drugi poziv i kažemo da ćemo nazvati?
Restart kad zapne
Na poslovnim seminarima i individualnim savjetovanjima ljudi mi često govore da nemaju dovoljno vremena, da bi voljeli više vremena provoditi s obitelji, djecom i prijateljima, a manje raditi.
Svi ti podaci, moja i tuđa iskustva te promatranja trendova naveli su me na razmišljanje da je danas najveći luksuz isključiti se i uključiti. Čini se da smo postali kao naši mobiteli i kompjutori. A to znači da ponekad kad zapnemo i zaglavimo, trebamo restart, upaliti se i ugasiti… I nastaviti dalje, zar ne?
Pitanje s kojim vas ostavljam da sami pronađete svoje izbalansirano rješenje jest: možete li se isključiti od svakodnevnih poslovnih i privatnih briga i uključiti u sadašnji trenutak? Jer, kakav god on bio, sadašnji je trenutak jedino što u životu imamo.
