Još jedan ponedjeljak. Kažu da je to najteži dan u tjednu. Kada bi barem vikend trajao dulje… Ili kad bi se uveo mali "međuvikend", naprimjer u srijedu! A ovako subota i nedjelja strašno brzo prođu… Ma zapravo, već u drugom dijelu nedjelje mračna se težina krene spuštati na um od pomisli na sutrašnji dan, na posao. Ne znam zašto ta pomisao podsjeća na zatvorske rešetke, a i na rano uređenje povijesti čovječanstva koje smo u školi obrađivali pod pojmom – "robovlasništvo". Mislim, prošla su tisućljeća, ali osjećaj je… pa gotovo identičan!
Čini se da je ideju o radu netko gadno zatrovao. No čini se da to uopće ne bi trebalo biti tako! Na posao nam odlazi velik dio života. Baš kao i na školovanje prije toga. Većinu svojih budnih sati provedemo upravo u rješavanju tih obveza. Pa nije li onda kvaliteta toga vremena jednaka kvaliteti našega života? Ili životom zapravo smatramo one kratke pauze, koje na razne načine pokušavamo rastegnuti, između radnih sati?
Ako smo potpuno iskreni, priznat ćemo da u to što radimo najčešće ne ulažemo sve svoje kreativne snage, nego zadatke obavljamo s otprilike 50% svojih mogućnosti, katkad i manje. Negdje u dubini čekamo da to vrijeme prođe, da ga "skinemo s dnevnog reda". Ali zaista, kako bismo i mogli uložiti više u nešto što nije pokrenuto istinskom motivacijom? Zar samo financijska nagrada na kraju mjeseca (ako imamo sreće!) može nahraniti dovoljno entuzijazma za kvalitetan i predan rad? S druge strane, želja da impresioniramo šefa ili ostvarimo napredovanje u poslu, ako je to moguće, dat će sigurno više goriva. Štoviše, to nas može u tolikoj mjeri motivirati da radoholičarstvo prekrije sve sfere naše svakodnevice pa možemo u kratkom vremenu pregorjeti. No to je sad već nova tema za neku od sljedećih kolumni.
Ništa se od toga ne čini zdravom i ispravnom motivacijom za rad koji bi mogao biti plodonosan i koji bi iz dana u dan činio dobro nama i ljudima oko nas. Također, ne možemo ne uočiti koliko smo svi iscrpljeni i bez energije. Bilo bi divno kad bismo svi prvo otišli na jedan dugi kolektivni odmor, da se očistimo od svih tih pogrešnih postavki kojima je svijet uređen. A onda bismo, odmoreni, mogli razmisliti na koji način zaista možemo doprinijeti njegovu (i svojem) boljitku, i kakva bi nas to vrsta rada svakodnevno ispunjavala i motivirala na pravi način.
Stvaranje i rad zapravo su u ljudskoj prirodi. Nije istina da bismo bili sretniji kad ništa ne bismo radili. Tada se ne bismo osjećali ni ispunjeno ni ostvareno. Pa sjetimo se samo djetinjstva! Zar nas je išta moglo držati pasivnima? Voljeli smo istraživati, igrati se, biti aktivni na svaki mogući način. Prštali smo od energije i ideja. Svako dijete pokazuje neku sklonost, neki talent, i kada bi se to njegovalo, razvijalo i štitilo od grubih utjecaja sustava, ne bismo bili ovakvi, poluživi ljudi koji su izgubili doticaj sa svojom životnom strašću.
Životarenje potaknuto raznoraznim strahovima zamijenilo je potencijalno ispunjen život. No dobra je vijest da smisao, zdrava motivacija i životna energija nisu nestali zauvijek. Oni su samo prekriveni pogrešnim idejama o životu i radu. Ne samo da se ne usuđujemo vjerovati da su snovi ostvarivi – već smo i prestali sanjati. Čini se da je novac na prvome mjestu kao i svi ti silni materijalni ciljevi za koje vjerujemo da će nas jednoga dana učiniti sretnima. I ne slutimo da bismo mogli biti učinkovitiji, puno više zarađivati, lakše ostvarivati ciljeve i biti već danas sretni kad bismo strasno radili posao koji nas ispunjava. I kad bismo sami sebi odgovorili na samo neka od pitanja:
Što ja zaista mogu ponuditi drugim ljudima? Što je to za što sam ja talentiran, a drugima treba? U koju bih vrstu aktivnosti mogao zaroniti tako da za mene nestanu i vrijeme i prostor? Što bih zapravo radio kada bih imao sav novac i sve vrijeme svijeta?
U odgovorima na ta pitanja krije se put prema našoj istinskoj prirodi i sretnom životu bez odgađanja.
S ljubavlju,
Mela
>> potraži Ponedjeljkom ujutro na Facebooku