Je li vam poznat osjećaj nelagode dok pretpostavljate da netko nešto loše misli o vama? Trošite minute, sate i dane na »film« koji se temelji na pretpostavkama i vašim ishitrenim zaključcima. Možda ste neku situaciju protumačili na određeni način te u skladu s time počeli mijenjati svoje ponašanje prema osobi koja je u tu situaciju uključena…
I ni u jednome trenutku niste porazgovarali s tom osobom da provjerite je li vaše tumačenje ispravno. A u međuvremenu se vaš odnos radikalno promijenio i sada se vjerojatno i ta druga osoba pita što se događa te na temelju svojih zaključaka mijenja svoje ponašanje prema vama… Nema komunikacije i svatko je u svome »filmu«.
Takve situacije mogu biti poprilično bolne i za jednu i za drugu stranu. Loše misli i pretpostavke recikliraju se bez pokrića. Ne samo da njima zagađujemo određeni odnos nego i sami sebe. Nerijetko se događa da se zbog takve situacije ne možemo koncentrirati na stvari koje su bitne. Ne možemo trezveno rješavati zadatke koji su pred nama jer nas muči ono što je nerazriješeno. Kao da se sivi oblak nadvio nad nas te konstantno raste i buja. A ponekad nam se čini da ne možemo ni normalno disati.
Osjećala sam se ponekad tako i moram priznati da nije uopće jednostavno nositi takav teret. Ono što možemo stvoriti svojim mislima i pretpostavkama zaista nema granica. Radi se o kapacitetu ravnom snovima. Znate kako kažu: mašta može svašta! A kada (i ako) napokon dođe do komunikacije, kada zaista sjednemo i porazgovaramo s osobom koja je uključena u situaciju koja nas muči, najčešće spoznamo da smo bespotrebno nosili velik teret. S druge je strane također uplašeno biće koje je u svojoj glavi stvorilo pretpostavke i zagorčavalo si život. Čest je zaključak da je netko u određenom trenutku nešto pogrešno protumačio i krenula je lavina neugodnih osjećaja!
Stručnjaci tvrde da se osobnost čovjeka u najvećoj mjeri formira u prvim trima godinama života. Ono što se događa kasnije, najčešće je recikliranje misli i osjećaja iz najranije faze odrastanja. Skloni smo projiciranju. Lijepimo »etikete« na situacije i ljude pa tako npr. poslovnog suradnika možemo doživljavati kao strogoga roditelja. Na najdubljoj razini ne shvaćamo da smo zapravo odrasle osobe i da nam nitko nema pravo na taj način biti roditelj. Niti je u redu da smo mi nekome strog roditelj. Kao odrasle osobe možemo se na ispravan način brinuti o sebi te izražavati ono što nam ne odgovara. Odnosi bi trebali biti ravnopravni i dostojanstveni, a komunikacija što otvorenija.
No problem je u tome što mi nismo naučili otvoreno komunicirati (naravno, čast izuzetcima). Proučavajući godinama međuljudske odnose, zaključila sam da bi bilo vrlo korisno organizirati školicu komunikacije! Da ljudi nauče izraziti ono što misle i osjećaju u pojedinom trenutku te da si ne kompliciraju život. Vjerujem da je ključ svake dobre suradnje otvorena komunikacija.
Svatko od nas očekuje da nas drugi prihvate i poštuju, ali kako će to biti moguće ako ne dopustimo da nas drugi upoznaju, da budu svjesni naših iskrenih misli i osjećaja, naših namjera, želja i sklonosti? Glumimo li da smo ono što zapravo nismo, u odnose i »komunikaciju« postavljamo izmišljene likove, a to je plodno tlo za pretpostavke i nesporazume. Znam, nije lako izraziti ljutnju, zavist ili ljubomoru, strah i razočaranje, ali što prije izrazimo ono što nas muči, na dostojanstven način, to ćemo prije zaštititi sami sebe, a i druge, od eskalacije bijesa, patnje ili depresije. Spriječit ćemo bolne i »dugometražne filmove« zasnovane na pretpostavkama i zabludama, a otvoriti se ka zdravijoj komunikaciji i stvarnom upoznavanju s ljudima koji nas okružuju.
