Ja sam totalna zaljubljenica u rabarbaru. Kad biste me pitali kako je do te ljubavi došlo, odgovorila bih vam da nemam pojma. Rabarbara, zasigurno, nije jedan od okusa mog djetinjstva ili mojih putovanja. Vjerujem da je do te ljubavi došlo isključivo u mojoj glavi.
U glavi sam se, bez da sam ikad probala, zaljubila u rabarbaru na prvu, a na drugu me osvojila do kraja života kad sam je napokon probala u piti, pa kasnije i u džemu, i u mnogim drugim kombinacijama. Toliko me osvojila da s proljećem, čim se pojave prve stapke na tržnicama ili u trgovinama europskih gradova (kod nas u Zagrebu se poprilično teško nađe, ali javljaju se pomaci – bude je na Dolcu, bude je u nekim veletrgovinama), ja bez zadrške krećem u potragu za rabarbarom. Tako je bilo i tijekom mog nedavnog poslovnog putovanja u pokrajinu Baden-Württemberg. Krenula sam na put, između ostalog, mantrajući i o rabarbari. Tja, gdje će je biti, ako neće u Njemačkoj!?
I tako, nakon obavljenih poslova i sastanaka, sjedim na ručku kojim je cijelu našu delegaciju ugostio naš generalni konzul, ali totalno nemirna. Približava se vrijeme polaska na aerodrom (busom 4 sata kroz Švicarsku, dio Austrije, pa opet kroz Njemačku), a ja nisam kupila namirnicu mog obožavanja. Ručak traje i traje. I ugodno je na tom ručku, nema se što dodati. Fino pričamo o svemu, od vremena do politike. Ali ja postajem sve nervoznija. U jednom trenutku, vidim da je vrag odnio šalu, pristojno se zahvaljujem na ručku i pozdravljam se s konzulom ne dočekavši desert (!?) i govorim kako prije samog polaska moram još nešto važno obaviti. Klimnemo si srdačno glavama i ja izjurim k’o šilom ubodena. Ravno na cestu, preko četiri prometne trake (tko je vidio tražiti zebru!) pretrčim u trgovinu preko puta.
Mahnito ulijećem i ugledam je ravno s ulaza, pa se zatrčim unutra bez da sam uzela košaricu (seljo pravi). Trpam u vrećicu sve što je ostalo, vagnem, nalijepim etiketu s cijenom pa punih ruku krenem tražiti mljevene blanširane bademe (trebat će za macaronse i za svašta nešto). Pa se zalijepim za policu s džemovima. Pa za drugu s bio-proizvodima. Pa skužim da kasnim. I odjurim na blagajnu. Opet pretrčim preko četiri trake natrag. Uletim po kofer i pred svima (baš me briga) guram u poluprazni kofer svoje upravo kupljeno blago. Inače, kad god mogu na put idem s polupraznim koferom, da ga mogu napuniti divotama kojih kod nas nema za kupiti ili koštaju k’o svetogpetrakajgana. Uglavnom, sve su to jestive divote ili one koje će postati jestive termičkim obrađivanjem (ju nou vot aj min, nou).
Nakon ovoliko priče, znam, znam, red je da više pređem na recept. I zato više ne bacam niti jedno nepotrebno slovce, već vam pišem što i kako s ovom pitom od rabarbare i jagoda.
Sastojci
Za tijesto:
– 250 g brašna (pomiješajte u istim omjerima glatko i oštro / ili ako možete do manitoba brašna, koristite njega)
– 150 g maslaca (finog, pravog maslaca – nemojte stavljati margarin, pliz)
– 50 g šećera u prahu
– 2 žumanjka (ja sam imala domaća jaja, tijesto je razbijalo divnom žutom bojom)
– sitno ribana korica pola domaćeg, nešpricanog limuna (znam, teško je do njih doći, ako ne možete do njih, uzmite kupovne – znate što vam je činiti – izribati ih nakon što ste ih potopili u vodu s malo sode bikarbone)
Za nadjev:
– 250 g rabarbare
– 250 g jagoda
– 1 žličica paste od vanilije (ako nemate, stavite malo arome vanilije ili 1 vanilin šećer)
– 2 žlice brašna od tapioke (ili 2 žlice Gustina)
– 50 ml agavinog sirupa (ili stavite par žlica smeđeg šećera)
– 50 g maslaca
– sitno ribana korica pola domaćeg, nešpricanog limuna (polovica koja vam je ostala od tijesta)
Postupak
1. Od svih za tijesto navedenih sastojaka umijesite prhko tijesto i stavite ga u hladnjak da se odmori i malo stisne između 30-45 minuta. (Ja ga znam pustiti i duže, a znam ga i umijesiti navečer pa pustiti da prenoći u hladnjaku).
2. Dok tijesto odmara, napravite nadjev: operite rabarabaru, osušite je ubrusom i narežite na tanje (ali ne pretanke) trakice. Istu stvar napravite s jagodama. Stavite jagode i rabarbaru u zdjelu, dodajte im vaniliju, koricu limuna, agavin sirup i brašno tapioke/gustin i dobro izmiješajte. Pustite da vam nadjev malo odstoji kako bi voće otpustilo tekućinu (koja vam ne treba u velikoj količini za pitu, da tijesto ne bude gnjecavo).
3. Izvadite tijesto iz hladnjaka, odrežite 1/3 tijesta kojeg ćete valjati za trakice, ostatak stavite između dva komada papira za pečenje i izvaljajte ga na veličinu kalupa koji ćete koristiti. Ja sam koristila ovaj kvadratni kalup s odvojivim dnom, ali također znam koristiti i okrugli kalup (24 cm ili 26 cm promjera). Ova količina tijesta vam je dovoljna za ove veličine kalupa.
4. Razvaljano tijesto premjestite u kalup (ja ne mažem kalup maslacem, niti brašnim jer je ovo tijesto poprilično masno i nikad se ne lijepi za stranice), fino ga utisnite u kalup, izbockajte vilicom i vratite natrag u hladnjak.
5. Razvaljajte ostatak tijesta (također između dva papira) pa ga izrežite na trakice koje ćete staviti preko nadjeva.
6. Ocijedite voće pa njime napunite pripremljeni kalup s tijestom. Kad ste rasporedili nadjev, dodajte preko njega par žlica tekućine koju ste ocijedili (pazite da ne pretjerate jer previše tekućine nakvasi tijesto i donji se dio ne ispeče lijepo), na sitne kockice rezani maslac, te nakon toga preko nadjeva rasporedite trakice tijesta. Možete ih premazati razmućenim žutanjkom, ali ne morate. Ja u pravilu ne mažem.
7. Stavite pitu peći u prethodno zagrijanu pećnicu na 180°C (ja stavim na ventilaciju) i pecite jedno 45 minuta. U nekom trenutku možete smanjiti temperaturu pećnice na 160°C ako vam tijesto počne prebrzo dobivati zlatnu boju.
8. Kad je pita pečena, posipajte je šećerom u prahu i služite. Možete je služiti samu samcatu (divna je!) ili uz malo chantilly kreme ili običnog tučenog vrhnja.
Piše: Sandra Rončević
www.oslanomislatkom.wordpress.com