Sretan je čovjek koji na ovom planetu pronađe barem jedan kutak koji može nazvati svojim. Gdje je duša mirna, a sve je „po tvom“. Kutak, u kojemu si ti sam sebi „svoj“ i gdje god krenuo, osjećaš taj komadić Zemlje kao svoj izvor, iskonsko počelo koje je utjecalo na sve što jesi. Koje te stvaralo, modeliralo, oblikovalo baš kao što more valovima oblikuje stijenu. Mjesto na kojemu si ti – ti. Onaj pravi, ona prava, bez civilizacijskih maski, bez preglumljavanja i igranja nečega što nisi.
Za mene su to – Unije. Prema Italiji najistureniji sjevernojadranski otok, smješten u blizini Cresa, Lošinja i Suska za koji će mnogi čitatelji tek danas prvi put čuti.
Ružno vrijeme zimi zna potrajati danima, a u tom se slučaju prekidaju sve veze s kopnom
Kristalnomodro more, ljekovito bilje i tri traktora
Zaljubljenici u čisto more i nedirnutu prirodu lako će na Unijama pronaći svoje mjesto pod suncem, baš kako sam ga i ja pronašla. Čiste plaže, kristalnomodro more i mirisi ljekovitog bilja u zraku – apsolutni su raj za one koje traže odmak od civilizacije.
Sićušne Unije, ako ih gledate prema njihovih 16,77 km 2 površine i 36,6 km dužine obalne linije, a opet kao golemi magnet privlače sve nas vikendaše i turiste koji smo im godinama vjerni posjetitelji. I tako, zbog ljubavi prema Otoku nekima od nas nije teško potegnuti iz Amerike, Švicarske, Italije ili Finske i to svake godine u vrijeme godišnjih odmora. Jer, jednom kad se Unije uvuku pod kožu, nastane ljubav za cijeli život.
Nekada je na otoku živjelo 800 duša, danas tek 88
Povijest kaže kako su Unije naseljene još u antičko doba, iz kojega su arheološki ostaci svjedoci i unijskog juga i bure već dvije tisuće godina. Povijest nam isto tako kaže da su dvadesetih godina prošlog stoljeća Unije doživjele svoj gospodarski i demografski boom kada je na Otoku živjelo gotovo 800 stanovnika, a na sjevernom se dijelu Otoka tada nalazila i tvornica ribe kao i dva mlina za masline.
Prvi veći egzodus stanovništva s Otoka događa se za vrijeme Velike svjetske gospodarske krize, a drugi nakon završetka rata kada su stanovnici masovno iseljavali u Italiju i SAD. Danas na Unijama živi tek desetina stanovništva od brojke kada su Unije bile najrazvijenije – njih tek 88.
Ali, kako stvari stoje, brojka bi se ponovno mogla povećati. Naime, Unijama se, uz pomoć fondova EU, smiješi da postanu prvi samoodrživi otok na Mediteranu i svijetli primjer energetske i gospodarske samoodrživosti za cijelu Europu.
– Naš je cilj vratiti stanovnike na otok, i ovaj projekt može biti model i za druge male jadranske i mediteranske otoke – izjavio je u travnju ove godine Robert Nikolić, predsjednik Mjesnog odbora Unije.
Prošle je godine zima na Unijama pokazala svoje zube
I konačno dolazimo do pravog razloga pričanje ove priče – riječ je upravo o njih 88. O ljudima koji žive na Otoku. Ne onima, koji poput mene i moje obitelji, čekaju prvu priliku da zbrišu na Otok i udahnu malo „zraka, sunca i zrnce soli“ i odmaknu se iz užurbane gradske vreve na mjesto na koje nas duša vuče.
Jer kada biste sve nas, zaljubljenike u Otok Unije, priupitali kamo srce vuče – odgovor bi bio vrlo jednostavan. Nisu to niti Maldivi, niti Karipski otoci ili afrička pustinja – to su Unije. I Unije uistinu jesu raj.
Ali, neki od nas „furešta“ niti ne slute kako, ponekad, naš raj pravim stanovnicima Unija, može ponekad izgledati i malko drugačije.
Katarina Krsmanović živi na Unijama sa svojom obitelji već deset godina
Jedna od 88
Katarina Krsmanović, medicinska sestra, jedna je od 88 stanovnika ovog prekrasnog Otoka. Ova tridesetogodišnjakinja, majka tri preslatke djevojčice – Karle i blizanki Hane i Lare, zajedno sa suprugom Željkom i šogoricom Ivanom, radi u privatnoj trgovini, jedinoj na Otoku. Uz rad u trgovini Katarina volontira, pokušavajući i stanovnicima Unija, ali i malobrojnoj unijskoj djeci, učiniti živote što ispunjenijima. Folklor, zumba, priredbe, nastupi, dječje igraonice kojima djeca i odrasli krate hladne zimske otočke dane samo su neke od aktivnosti koje je Katarina pokrenula.
Osječanka, po struci medicinska sestra, Katarina je prije desetak godina preselila na Unije jer joj se dogodila – ljubav. – Mogli smo birati gdje ćemo živjeti, ali odabrali smo Unije, u koje sam se, priznajem, zaljubila na prvi pogled – započela je naš razgovor Katarina. – Na Unijama uživam u mirnom životu, bez brzine, auta, autobusa. Puno sunca, svježe arije i mirisa mora gdje god da kreneš, ali život ovdje nije lak, pogotovo zimi – rekla mi je Katarina i tom rečenicom odškrinula vrata mom idućem pitanju:
Katarina, ovih je dana u Zagrebu nastao kolaps zbog nekih tridesetak centimetara snijega koji je pao na grad. Zaleđene ulice, ralice koje nisu počistile ulice, tramvaji i autobusi su stali, grad se praktički paralizirao. Mediji su se raspisali o kolapsu u većim hrvatskim gradovima, međutim, ono što mene zanima jest kako je prošli vikend izgledao na Unijama?
– Uh, gadno. Bura je puhala stotinjak kilometara na sat, bili smo zatvoreni u kućama gotov cijeli vikend, bilo je vraški hladno. Ali, navikli smo. Ono što najviše smeta u takvim situacijama je gubitak struje koji ponekad zna potrajati i po nekoliko dana. Život na otoku donosi sa sobom brojne izazove.
Unijska djeca tijekom cijele godine uživaju u brojnim aktivnostima koje za njih organiziraju volonteri
U kolovozu prošle godine je premijer Milanović, posjetivši Hvar, izjavio kako je „život na otocima lakši nego u ostatku Hrvatske“. Naravno da su mi, budući sam i emotivno vezana za otok, prve na pamet pale Unije. Sjetila sam se unijskog juga, bure, ponekad darežljivog, a ponekad okrutnog mora, broda koji ne dolazi danima, otoka bez medicinske skrbi. Tada je na premijera Milanovića pala sva sila kritika i mnogi su mu poručili da dođe i nek isproba život na otoku. Zimi pogotovo. Što biste vi rekli i njemu i svima ostalima koji misle slično?
– Isto to. Nek dođe i isproba život na otoku zimi jer jedino bi tako mogao steći pravu sliku. Moram priznati, ponekad se zaista osjećamo izolirani od ostatka Hrvatske. Sjećam se kako se prošle godine puno pisalo o zaleđenom Splitu i tome kako gradske vlasti nisu očistile splitske ulice, a u isto to vrijeme otoci su bili potpuno odsječeni jer katamarani i brodovi nisu isplovili nekoliko dana zbog lošeg vremena. Ali nas se novinari nisu sjetili. To ponekad zaboli.
Spomenuli ste izazove života na otoku, koji su po vama najveći? Zanima me s kojim se problemima, pogotovo zimi, susreću otočani?
– Pa gledajte, mogao bi se tu napraviti poveći popis jer neke stvari koje su u gradu uobičajene na otoku postanu problematične. Primjerice, zbog lošeg vremena se ponekad zna dogoditi da nam po nekoliko dana se stigne brod iz Lošinja koji prenosi robu na otok. Ne vozi katamaran iz Rijeke. Ne stiže pošta. Sve stane. Nestane struje, ne rade telefonske linije, a signal mobitela je tada loš. Pokušajte zamisliti kako je strašno ako vam se još u toj situaciji dogodi da vi ili netko od vaše obitelji zatrebate liječnika.
Riva – zimi…
…i ljeti
Poznato mi je kako to izgleda ljeti jer je stvarno znalo biti situacija kada je liječnička pomoć bila hitno potrebna, a ljudi se tada snalaze na raznorazne načine kako bi došli do najbliže liječničke skrbi. Međutim, zimi se to dodatno komplicira kako ste i sami naveli. Majka ste tri djevojčice kojima zasigurno ponekad zatreba pedijatar – koliko jedna takva situacija može biti frustrirajuća?
– Jako. Na Unijama sam posljednjih deset godina, s tim da, a budući imam zvanje medicinske sestre i položen stručni ispit volontirala sam čak sedam godina kao medicinska sestra, ali tek posljednjih pet imam ugovor o radu s gradom Malim Lošinjom. Međutim, nisam u radnom odnosu kao medicinska sestra niti imam plaćeno mirovinsko i socijalno osiguranje. Silno nam nedostaje stalno zaposleni liječnik na Unijama. Uz to, i postojeća ambulanta je u jako lošem stanju.
Sjećam se kako su se svojedobno pisale peticije vezane uz liječničku skrb na otoku – njima se nije mnogo postiglo?
– Nažalost, nije. Pisano je puno dopisa i brojne peticije, međutim ništa se nije promijenilo. Ambulanta je još u istom stanju kao i prije, a stalnog liječnika nemamo.
Katarinu Krsmanović na otok je dovela ljubav prema suprugu Željku s kojim ima tri djevojčice
Da prijeđemo na ugodnije stvari. Recite nam kako na otoku kratite hladne zimske dane?
– Novost je na Unijama da smo organizirali igraonicu-radionicu za djecu svih uzrasta koju zajedno s kolegicom Milenom Zrnić vodim tri puta tjedno. Cilj nam je da djeca budu motivirana i zimi, a ne samo da čeznu za ljetom, pogotovo naša starija djeca. Organiziramo mi i folklor, različite priredbe, nastupe. Družimo se. Trudimo se stalno ponuditi i djeci i odraslima nešto zanimljivo i drugačije. Što se mene osobno tiče, često zimi sa suprugom odlazim i u lignjolov – zabavno je, a uhvati se nešto i za ručak.
Navodno Unijske žene uživaju i u vrućim latino ritmovima – čujem da plešete zumbu?
– (smijeh) Zumba opušta i zabavlja, jedva čekamo da nam dođe vrijeme za „zumbanje“. Obično je imamo dvaput tjedno i ne mogu zamisliti bolju relaksaciju nakon napornog dana.
Kristalnomodro more, svježi zrak prepun mirisa ljekovitog bilja – to su Unije
Kada vas slušam ovako, mogu reći da vam u nekim stvarima pomalo i zavidim. Život u manjoj zajednici, usprkos svim izazovima, sigurno rezultira boljom povezanošću među ljudima. Živjeli ste u velikom gradu, sada živite na Unijama. Jeste li ikada požalili svoj izbor?
– Nikada! Ja sam sretna i zadovoljna životom na otoku! Uživam sa svojom obitelji i ne bih mogla zamisliti drugačiji život. Unijama pripadamo i ja i moja obitelj i voljela bih da se jednog dana ostvare uvjeti da moje djevojčice, naravno, ako požele ostati na otoku, mogu živjeti sretan i ispunjen život i osjećati se povezanije s kopnom i ostatkom Hrvatske nego što smo to mi u ovome trenutku.
