Nisam od onih koje se hvalisaju uspjehom, nikad ni bila. Vjerujem da nam krila narastu tek kad zauzdamo veliko JA i zamijenimo ga s jednim manjim koje je kudikamo veće. Jer u šutnji čuje bolje sebe i druge.
Uvijek sam bila praktična. Kad bi morala izabrati jedan pridjev koji me opisuje, to bi bio taj. I zbog te svoje praktičnosti dogurala sam nekuda. Prvo do tvrtke, dobrih odnosa s ljudima i do ostvarenja onog djetinjeg sna. Znate onog: što želiš biti kad odrasteš? E, pa uđoh na ta vrata i nađoh carstvo slova.
U mom slučaju, izlilo se u pjesme. Ako ste čitali ponešto moje, sigurno ste se susreli s “Odom godinama”. E, pa u proljeće, ono kasno kad nam je već dosta svega (čitaj posla i žudite za godišnjim) realizirala sam jednu ideju: postavila sam u gradu na tramvajske stanice svoje pjesme. Zapravo reći ću da sam naišla na plodno tlo u jednoj tvrtki i posadila svoju ideju. Naivno i presretno čekala sam da osvane dan postavljana plakata, koje sam nakon toga fotkala na svakoj lokaciji.
Volim sve svoje pjesme, ali jedna od njih duboko je ganula još nekog.
Kada se samo sjetim da je bilo nemoguće naći izdavača za poeziju, da su mi i one izdavačke kuće koje dobro poznaju sav moj poslovni angažman rekle: “ne, previše riskiramo”, ostanem iznenađena. Zašto? Zato jer smo takvi ljudi! Tako stisnuti i nepovjerljivi, tako uvjetovani i preoprezni. Unatoč želji koju imamo u sebi mi nekako uvijek uspijevamo dati si alibi da ipak to ne ostvarimo. Alibi za loš brak, za jadan posao, za teška prijateljstva, za strah. Umjesto da prepoznamo tu ideju u nama: onu koja nas golica kako bi ipak pogledali u lijevo, jer se tamo možda nazire naša sretna zvijezda. Možda bi si mogli postaviti pitanje: a što će se točno desiti ako pokušam? Moglo bi se sve promijeniti ili možda možemo otkriti da u lijevo ne gledamo. Da ta strana nije naša.
To je jedna stvar manje – ljudi! Koliko je to olakšavajuće! “Ne mogu” je sjeme pošasti, koje pred sobom slama svaku ideju, trud i cilj. K vragu s ne mogu! U svojoj sam knjizi “DA, I?” baš o tome pisala. I idući tjedan ću je predstaviti vrlo glasno. (Zapamtite glasno.)
Zašto sve ovo pišem? Zato jer: dok su plakati #odepoeziji nadahnjivali prolaznike, nadahnuli su i jednu divnu ženu, akademsku glazbenicu i pjevačicu Zrinku Posavec. Zrinka je talenat iznimnog glasa, da sam mogla birati ne bi izabrala bolji, koja me jedno podne kontaktirala i upitala smije li uglazbiti moju pjesmu.
I što mislite što znači glasno predstavljanje? Zrinka Posavec pjeva “Zaljubi se u mene”, pjesmu sa stanice za Voltino, a ja negdje u publici puna srca gledam kako se smjelost isplati.
Mali korak za poeziju, ali veliki za moje srce.
Pronađi Leu na Facebooku.
