Jedno od čestih nerazumijevanja osobnog razvoja jest da nam nije jasno da smo u raznim područjima na raznim stupnjevima razvoja. Znači, osoba koja je u jednom području postigla visok razvoj svoje svijesti, može u nekom drugom "zapeti" npr. u konvencionalnom svjetonazoru (etnocentričnom). Mada ta ista osoba ima osjećaj ljubavi za cijeli svijet (postkonvencionalno), istovremeno se osjeća izdajicom svog užeg plemena ("ekipe", znanstvenog smjera, škole, sportskog kluba, lifestylea i slično) ukoliko joj se ponudi i poželi sudjelovanje ili suradnju s drugim (netko bi pomislio "konkurentskim" ) ili nezavisnim pravcem.
Naravno da svaka suradnja nije ni moguća ni potrebna, svatko ima svoje interese i planove, ali prateći na Facebooku lajkove nekih grupacija, kad se tko javlja i što podržava, očito je da mnogi sebi jako svjesni ljudi ne mogu izaći iz tog plemenskog svjetonazora, i dalje su uhvaćeni u "mi" i "oni". Čak mi se dogodilo da jedna osoba nije mogla shvatiti kako je moguće da se nisam slagala s jednim njenim prijedlogom, a da sam istovremeno izrazila divljenje za njen rad. Kako je mogu cijeniti, kad je vjerovala da sam protiv nje? Nije joj jasno da su to dvije stvari koje nemaju veze jedna s drugom. Taj crno-bijeli kontejner, ta izrazita dualnost i rascijepljenost i nemogućnost razlikovanja mnogim ljudima stvaraju iluziju da je sve samo – ili mi ili oni, kao da nema varijacija. Tako im je lakše, a nekima i jedino moguće.
Tu je aktivan strah od isključivanja zbog izdaje, jer pripadanje je osnovno ljudsko pravo, ali i potreba. U situacijama kad su nam primarne, a nekad i sekundarne obitelji nedovoljno jake i nisu izvor snage i nemamo osjećaj da pripadamo, vežemo se za alternativne obitelji, plemena prijatelja i prijateljica, članova istog pokreta ili prakse. To je svakako dobro kao korak ka iscjeljenju i treba trajati dok ne skupimo resurse za odrastanje. Prirodno bi taj korak došao u adolescenciji pa takvi odnosi često izgledaju kao tinejdžerski. Ne znači da su sve takve zajednice na tinejdžerskom stupnju razvoja, već to ovisi o stupnju autonomije unutar zajednice.
Ako imate osjećaj da biste bili isključeni ili da bi vam bilo zamjereno ako surađujete s ljudima iz drugog plemena ili s nezavisnima, znači da je možda zajednica na tom stupnju razvoja (ili vi to u strahu tako vidite) – ali na kojem ste vi stupnju razvoja? Odustajete li unaprijed ili možete biti svoji i istovremeno pripadati? Moramo li se odreći svog Ja da ne bismo "talasali"? Tko je taj u grupi tko bi me osudio kad bih gostovala u prostoru izvan plemena? Tko je "mama"? Tko je "tata"? Tko je poglavica? Tko sam ja u svemu tome? I kako su "prošli" disidenti?
Nije pitanje treba li imati svoje pleme i svoj sustav podrške, i sama to svojim radom podržavam, i sama pripadam raznim skupinama. Pitanje je možeš li biti svoj(a) i istovremeno pripadati? I platiti cijenu svog izbora? Jer, plaćaš u oba slučaja: i ako budeš svoja i ako odustaneš od sebe.
Koja su vaša iskustva? Jeste li se kada odrekli želje svoga srca ili neke čežnje samo zato što se to nekoj prijateljici ili skupini ne bi svidjelo? Naravno da smo svi bili u toj situaciji, nitko se nije rodio s izgrađenom autonomijom. Kao i u partnerskom odnosu, tako i u odnosu sa zajednicom, važna je ravnoteža pripadanja i autonomije te pravilan ritam spajanja u simbiozu i odvajanja u svoje vrijeme i svoj prostor.
Ukoliko to zajednica ne može trpjeti, znači da je daleko od zrelosti, da ima prostora za poboljšanje. Tu se nastavlja nova tema, a to je narcizam. Ta igra otvorenog i skrivenog narcizma drži nezrelu zajednicu na okupu. Sazrijevanje je mukotrpno i traži mnogo strpljenja, čiste i jasne namjere, iskrenosti prema sebi i drugima, otvorenost za komunikaciju, zrcaljenje i individualan rad na sebi na otvorenim pitanjima. Kao i u partnerskom odnosu, kao i u odnosu sa samim sobom.
