Otkako smo posljednji put popratili nesreću u nuklearnoj elektrani u Fukushimi, raznesena su nadgrađa na trima najstarijim reaktorima te zabilježeni požari u bazenu za nuklearno gorivo na reaktoru br. 4 gdje je također došlo do teških oštećenja integriteta zgrade. Ono što je u cijeloj priči još tragičnije jest da se sumnja na parcijalno topljenje jezgre u trima reaktorima, oštećenje containmenta na reaktorima 2 i 3, te potvrđeno ispuštanje radijacije iz bazena za potrošeno nuklearno gorivo na reaktorima 3 i 4. Sve u svemu, radi se o teškoj nuklearnoj nesreći koja se tek posljednjih dan ili dva polako stavlja pod nadzor. Iako su akcidenti na reaktorima 1 do 3 na međunarodnoj skali nuklearnih nesreća (INES) proglašeni stupnjem INES 5, a nesreće na spremnicima za gorivo INES 3, ukupan dojam je da ovakve ocjene samo nastoje umanjiti razinu tragedije.
Činjenica je da su reaktori u Fukushimi na kojima su se dogodile eksplozije građeni između 1971. i 1976. godine, a reaktori u Černobilu između 1977. i 1983. Sovjetska tehnologija RBMK reaktora (tzv. „černobilski tip“) tada je u svakom slučaju bila na daleko nižoj sigurnosnoj razini, no isto tako se prešućuje da su tri reaktora u Fukushimi dovršena prije donošenja novih japanskih sigurnosnih odrednica iz 1977. godine i samim time su već nakon godinu dana rada bili ispod potrebne razine sigurnosti. Istina jest da su u 40 godina rada tih reaktora možda poduzete neke mjere koje bi dovele do poboljšanja sigurnosne razine, no uzevši u obzir činjenicu da je 2007. godine interna kontrola u TEPCO-u otkrila sustavno zataškavanje nesreća na reaktorima u razdoblju od 1978. do 2002. godine, u tom pogledu možemo samo izraziti skepsu.