– Nije moguće živjeti bez neuspjeha osim ako ne živiš tako oprezno da bi se moglo reći i da uopće ne živiš, a tada ionako ne uspijevaš. – J.K. Rowling
Carol S. Dweck profesorica je psihologije sa Sveučilišta Stanford. Kao djetetu uvijek joj je bilo važno izgledati pametno, što je posebno potkrjepljivala učiteljica u osnovnoj školi. U njenom razredu samo su najbolji učenici smjeli sjediti u prvoj klupi, samo su oni imali privilegiju nositi dnevnik, brisati ploču, nositi bilješku ravnatelju i sl. Carol je bila jedna od malih savršenih djevojčica… i mrzila je pogreške. Kada je diplomirala započela je proučavati motivaciju životinja i naučenu bespomoćnost.
Konceptom naučene bespomoćnosti objašnjena je pojava da životinje ponekad, zbog ranijih neuspješnih pokušaja, odustanu od izvršenja radnje za koju su sposobne. Primjerice, pas po dobivanju elektrošokova ne preskoči ogradu kako bi izbjegao naredni elektrošok zato što je ranije dok je to pokušavao činiti ograda bila postavljena previsoko te je pas naučio da se ne treba ni truditi jer je unaprijed osuđen na neuspjeh. Dweck se pitala što je od ovih spoznaja moguće primijeniti na ljude, odnosno, zašto neka djeca i odrasli odustaju kada se suoče s neuspjehom dok se drugi i dalje trude?
Pretpostavila je da razlika između reakcije bespomoćnosti i suprotne reakcije odnosno odlučnosti da se ovlada novom aktivnošću i prevladaju izazovi leži u tumačenju osobe što je to što je dovelo do početnog neuspjeha. Smatrala je da će se osobe koje neuspjeh pripisuju nedostatku svojih sposobnosti osjećati obeshrabrene i u područjima u kojima realno iskazuju visoke sposobnosti. S druge pak strane, one osobe koje neuspjeh objašnjavaju time da se jednostavno nisu dovoljno trudile, neuspjeh će potaknuti na daljnju akciju.
>> Nisko samopoštovanje: Kako promijeniti negativnu sliku o sebi?
Što dovodi do straha od pogreške?
Većini roditelja poznata je situacija višestrukih očekivanja od djece kada istovremeno želimo da dijete bude uspješno u školi, po mogućnosti u svim predmetima kako bi se kasnije moglo upisati u dobru srednju školu, pa na dobar fakultet, što će mu pak omogućiti pronalaženje dobrog posla, zatim da se dobro socijalizira kako s vršnjacima tako i s drugim osobama jer mu je to važno za život te da uz to još razvije i pokoji sportski, umjetnički ili koji drugi talent kako bi dobio na širini. A osim toga, pa kako odličan učenik ili učenica može imati lošu ocjenu primjerice iz likovnog ili kako može biti loš iz tjelesnog, ne razvijati vještine govorenja pred grupom ili ne željeti se uključiti u pripreme za natjecanje?
Vrlo je lako izgubiti iz vida zbog čega sve to želimo za svoje dijete i stoga često skliznemo na teren na kojem se bavimo samo vidljivim postignućima. A kada neki zadatak djetetu postane težak, dosadan ili dijete ne razumije zašto ga mora obaviti potičemo ga pohvalama, primamljujemo nagradama i objašnjavamo kako je to važno za njegovu budućnost. A taj rezultat najlakše će postići i do obećane budućnosti najglatkije stići ako pritom čini što je manje pogrešaka moguće.
Odrastanje u ovako podešenom okruženju uči dijete da je prvenstveno važno čuti i naučiti od okoline što se smatra prihvatljivim ponašanjem, a što ne, što je ispravno, a što krivo, čemu treba težiti, a što se ne odobrava, što je krivi, a što pravi put, dok se u drugi plan stavlja što sâmo dijete zapravo misli da je ispravno i postoji li možda više ispravnih putova, pokušaja i rješenja te čemu ga uči svako od njih.
Istraživanja pokazuju da su djeca koju se hvali za same rezultate i čiji se uspjeh objašnjava time što su pametna često rjeđe sklona inicirati neku aktivnost, napraviti nešto spontano, isprobati ili improvizirati način dolaska do rješenja jer nisu sigurni u ishod svojih nastojanja odnosno u uspjeh. Istodobno prirodan proces pokušaja i pogrešaka doživjet će kao da nisu dovoljno pametna odnosno kao osobni neuspjeh. Za razliku od toga, djeca koju se potiče na ulaganje truda, ohrabruje isprobati različite načine dolaska do rješenja i domišljati se u igri i zadacima neće manju prepreku u procesu izvedbe neke aktivnosti smatrati neuspjehom, vlastitom krivnjom i sl. te se neće lako obeshrabriti i odustati.
Često čak i eksplicitno čujemo stav poput „Nemoj priznati da nešto ne znaš, pravi se da znaš.“ Ako i sami usvojimo takve stavove, a uspjeh pripisujemo sposobnostima dok neuspjeh suprotnosti tome te se čvrsto držimo visokih samonametnutih standarda i očekivanja, predodređeni smo na „igranje na sigurno“, lišavanje sebe uzbuđenja koju donosi izazov ili uronjenost u neku aktivnost, paralizu zbog neizvjesnosti ishoda, odustajanje od onog što smo naumili, a samim time i od prilike da uspijemo ostvariti nešto novo i drugačije i zbog toga se osjećati dobro.
Što je u podlozi straha od pogreške?
Istraživanja Carol Dweck ukazuju na to da naše gledanje na pogreške ovisi o tome smatramo li kako imamo urođeni talent ili sposobnost za pojedinu aktivnost ili smo pak mišljenja kako možemo općenito raditi na tome da se razvijamo i stječemo određene razine vještina u većini područja. Osobe koje svoje sposobnosti i vještine doživljavaju kao zadane, urođene i nepromjenjive imaju tzv. mentalni sklop usmjeren na datost (fixed mindset). Boje se pogrešaka jer smatraju da su one dokaz kako nisu dovoljno pametne ili talentirane te stoga postaju defenzivne te pripisuju krivnju drugim ljudima i pojavama bez preuzimanja vlastite odgovornosti za obavljanje aktivnosti.
S druge strane, osobe s tzv. mentalnim sklopom usmjerenim na rast (growth mindset) sposobnosti doživljavaju kao nešto što se trajno razvija i oblikuje te vjeruju kako je uz dovoljno truda i pokušaja moguće prevladati prepreke. Oni na pogreške gledaju kao na sastavni dio procesa učenja i ovladavanja nekom radnjom, a ne kao na odraz vlastitih sposobnosti, znanja ili inteligencije.
Ista osoba može u različitim situacijama više iskazivati jedan odnosno drugi mentalni sklop. Primjerice, osoba može imati mentalni sklop usmjeren na datost kada razmišlja o svojim matematičkim sposobnostima ili sposobnostima pisanja te biti više usmjerena na rast kada razmišlja o svojim vještinama u sportu. Ključno pitanje je koliko vjerujemo da možemo razvijati ono s čime smo rođeni. Ako smatramo da su naši kognitivne funkcije ili vještine prilično zacementirane, bojat ćemo se pogrešaka i izbjegavat ćemo ih jer u njima nećemo vidjeti ništa drugo doli dokaz koliko smo manjkavi. Ako vjerujemo da uz iskušavanje različitih strategija i ulaganje dodatnog napora možemo postići više, tada ćemo na pogreške gledati manje strogo i obeshrabrujuće.
Emocionalna otpornost umjesto straha od pogreške
Iako ne želimo da djeca budu trajno suočena s neuspjehom, pretjerano zaštićivanje i pritrčavanje u pomoć kad god se bojimo da neće nešto uspjeti obaviti onako kako smo mi to zamislili uskraćuje im važnu lekciju, a to je da su pogreške normalna životna iskustva iz kojih možemo učiti. Pretjerano „spašavanje“ djeteta ujedno mu šalje i poruku da ga ne smatramo dovoljno jakim da bi samo moglo izaći na kraj s preprekom.
Djeca od značajnih odraslih usvajaju sliku o sebi stoga je važan način na koji djeci prenosimo kako ih vidimo. Djeca isto tako usvajaju i naše psihičke procese i stavove, stoga naš stav o pogreškama vrlo lako može postati njihov stav, a naša reakciju na vlastitu ili tuđu pogrešku može postati njihova reakcija. To je važno imati na umu jer je način na koji dijete razumije i odgovara na pogrešku ili privremenu prepreku ključni element emocionalne otpornosti.
Emocionalna otpornost ukratko predstavlja sposobnost osobe da se relativno brzo prilagodi stresnoj situaciji ili krizi odnosno da se oporavi od neugodnih osjećaja koje takva situacija izaziva. Otporna djeca pogrešku pripisuju faktorima na koje mogu utjecati i mijenjati. Također kada procijene da im je to potrebno znaju zatražiti pomoć od roditelja i drugih osoba.
Emocionalno otporna djeca imaju uvid u situaciju i hrabrost prepoznati kada je neki zadatak za njih prezahtjevan. Iako ih to naravno može privremeno oneraspoložiti, oni sebe zbog toga ne doživljavaju neuspješnima ili promašajem već postupno usmjeravaju svoju energiju u nešto drugo. Takva djeca imaju razvijeno ključno obilježje emocionalne otpornosti, a to je vjerovanje da neugoda nije nužno i katastrofa već da ona može dovesti do jačanja i rasta. Tešku situaciju vide kao izazov, a ne kao nepotrebni stres koji se pod svaku cijenu mora izbjeći.
Kako ublažiti strah i profitirati od pogreške?
Odgovor na ovo pitanje i nije tako težak. Važno je da se podsjetimo kako iza pogreške ne slijedi neminovna katastrofa. Štoviše, ocjena dva za inače odličnog učenika ili studenta jedna je od najboljih stvari koja mu se može dogoditi jer će ga potaknuti da se suoči i prihvati svoju ljudskost. A to vodi osobnom rastu. Prava tragedija nastaje kada je student toliko briljantan i predan studiju da svojim ogromnim osobnim naporima uklanja bilo kakvu mogućnost neuspjeha te završava studij s čistom peticom. Paradoks ove situacije leži u tome da uspjeh može imati nepovoljan učinak jer student postaje rob vlastitog uspjeha i cijeli život opsesivno pokušava odagnati strah od vlastite nesavršenosti. Profesionalni život takvih ljudi može biti vrlo uspješan, no često je lišen radosti i zadovoljstva.
U nastavku su neke od tehnika koje nam mogu biti od pomoći u nošenju s privremenim neuspjesima:
1. Razlučiti ponašanje od osobe
Izjednačavanje pojedinog ponašanja s cijelom osobom uobičajena je pristranost u mišljenju koja jača uvjerenje da smo neuspješni kao osobe samo zato što smo na nekom planu doživjeli neuspjeh. Važno je odvojiti konkretnu pogrešku ili nepovoljan ishod neke aktivnosti od globalne prosudbe vlastite vrijednosti. Konkretna ponašanja mogu se identificirati i mijenjati.
Pri tom si možemo reći „Ok, baš sam luzer, no zapravo činjenica je da nisam položio test“ ili „da sam dobio otkaz“. „To mi samo moje naučene, samokritične misli govore da sam neuspješan i lijepe mi globalne etikete, a zapravo ponašanja mogu mijenjati i tako mijenjati i ishode situacija koji me ne zadovoljavaju.“
2. Razlikovati napredak od savršenstva
Uvid u prednosti nastojanja da se ostvari napredak u nekoj aktivnosti od toga da se aktivnost izvede savršeno u potpunosti mijenja naš pogled na pogrešku i na to što ona govori o nama. Ako osoba nastoji ispuniti najviše standarde i sve obaviti „baš onako kako treba“ neminovno će samu osuditi na frustraciju. Suprotno tome, ako se usmjeri na ono što može unaprijediti osjećat će da ima veću kontrolu nad situacijom i bit će optimističnija.
Stoga se možemo zapitati: „Postoji li neko područje u kojem sam ostvario napredak?“, „Odajem li si priznanje za napredak ili samo za savršen uradak / ishod?“, „Kakve su posljedice priznavanja napretka u odnosu na posljedice čekanja da se ostvari savršeno postignuće?“
3. Poticati znatiželju i pozitivno iskustvo izazova i rasta
U situaciji koja nam predstavlja stres i izaziva frustraciju možemo se zapitati: „Što sam iz ovoga naučio?“, „Što može biti zanimljivo u ovome iskustvu?“, „Kako ovo iskustvo za mene može biti izazov?“, „Kako ću se osjećati ako sljedeći put to odradim malo uspješnije?“. Ili konkretnije: „Ako ostvarim loš rezultat na testu, umjesto da se fokusiram na sâm rezultat kao krajnju mjeru vlastite vrijednosti, razmislit ću na koji način mogu potaknuti znatiželju prema toj temi.“, „Koja je prednost toga da mislim kako je ovo prilika da uložim više truda i pokušam ostvariti više?“, „Kako ću se osjećati ako ću o svojim sposobnostima razmišljati kao o nečem što se razvija s iskustvom i učenjem?“, „A kako ću se osjećati ako svoje sposobnosti doživljavam kao fiksne i nepromjenjive?“, „Što sam u prošlosti naučio iz promašaja, pogrešaka i prepreka?“
Neki od odgovora koje možemo dobiti na postavljena pitanja su da nam greške:
• Ukazuju na neke nove informacije i produbljuju naše znanje
• Uče nas kako istraživati i eksperimentirati i ukazuju na nove mogućnosti
• Otkrivaju nam neke nijanse koju su nam ranije promakle
• Govore nam nešto o razvijenosti naših vještina
• Pomažu nam uvidjeti što nam je doista važno, a što baš i nije
• Ukazuju nam na naše vlastite vrijednosti
• Pružaju nam neka saznanja o drugim ljudima
• Ukazuju nam na promjenjive okolnosti
• Podsjećaju na našu ljudsku stranu
• Potiču nas na dodatno zalaganje
• Jačaju suosjećanje prema sebi i drugima
• Uče nas da cijenimo opraštanje
• Ukazuju nam na to kada je vrijeme da prijeđemo na nešto novo
• Otkrivaju nam za što gajimo entuzijazam, a do čega nam i nije toliko stalo, itd.
Ljudski je griješiti
Čini li vam se ponekad kao da vas određeni životni neuspjeh obilježava kao osobu? Kao da je on vaša zrcalna slika, a ne tek jedan od pokušaja koji će pridonijeti ostvarenju cilja ili kristalizaciji toga što uopće želite i načina koji je vama najprihvatljiviji za njegovo ostvarenje? Osjećate li se katkada kao da ste uhvaćeni u zamku vlastitog pokušaja ili nastojanja? Jeste li kada imali osjećaj kao da ste na skliskom terenu, a sigurnost u svoje odluke i težnje postajala je sve poljuljanija? U takvoj situaciji kao da niste ni mogli vidjeti pozitivne aspekte dotada uloženih napora, a neželjeni ishod stvorio je osjećaj gorčine, srama, krivnje, ljutnje i slično.
Psihoterapijski proces omogućuje osobi da prepozna i osvijesti ono što je doista njezina autentična težnja i što joj je važno, pomaže joj da kreira svoj vlastiti put kojim će tu težnju ostvariti, te je ojačava kako bi se na tom putu osjećala sigurnijom i slobodnijom, a eventualne usputne prepreke doživljavala kao izazov i poticajno uzbuđenje.
Prilagođeno za potrebe portala prema:
Tugend, A. (2011). Better by Mistake: The Unexpected Benefits of Being Wrong. Riverhead Trade.
Leahy, R. L. (2017). Cognitive Therapy Techniques: A Practitioner’s Guide, Second Edition. The Guilford Press.
Burns, D. D. (1981). Feeling good: The new mood therapy. New York, N.Y: Penguin Books.
https://www.lifehack.org/articles/productivity/40-things-you-learn-from-making-mistakes.html
Autorica:
Mina Đorđević je psihologinja i supervizantica kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Osim rada po kognitivno-bihevioralnom modelu, u svoj rad integrira i koncept shema terapije (istraživanje i mijenjanje dubljih misaonih i emocionalnih obrazaca).
Ako razmišljate o promjenama koje biste željeli postići u svakodnevnom životu, želite funkcionirati slobodnije, sigurnije i s manje tereta ići kroz život, slobodno se obratite radi individualnog savjetovanja ili psihoterapije na email mina_djordjevic@yahoo.co.uk ili broj 091/916-3592.
>> Potražite Minu Đorđević KBT na Facebooku
