Sjećam se kada sam u prvoj godini svog vrtlarenja, prije devet godina, prvi put spazila najezdu ušiju na vrtu – bilo je to na blitvi. Osjetila sam paniku, odmah sam odjurila unutra i panično listala knjige što napraviti, na koji ih se način mogu najbolje riješiti. Danas se smijem tome. Naime, otada su prošle godine, i rada i promatranja na vrtu, i naučila sam svašta o bolestima i nametnicima. Najveća spoznaja tijekom godina mi je bila da nema vrta bez bolesti i nametnika, ali i to da nema potrebe za panikom – jer su oboje sasvim prirodna pojava.
Naime, ako si dozvolite, kemijska industrija će vas uvjeriti u nešto sasvim drugo: ako se pojave bolesti i nametnici, blizu je smak svijeta, tj "smak vrta", stoga morate sve dobro pošpricati i tako sve pobiti… Još bolje, špricajte još od zime, prije nego imate vrt, pa budete sigurni da vam se ne budu pojavili niti nametnici, niti bolesti. A ako ne pošpricate, sve bude vam propalo. Ovo su poruke na reklamama za kemijska sredstva – doduše ne ovim riječima, ali upravo tu priču govore ljudima.
I tako, sijanjem straha i panike, mnogi su nasjeli na ovo. Uz sve to, u kapitalizmu, u suštini ekonomije, sve se svodi na profit. Forsira se proizvesti čim više, čim brže, s čim manje gubitaka. I tako se je u proizvodnji hrane malo pomalo zaboravilo da hranu – voće i povrće – uzgajamo u Prirodi, i da u toj Prirodi živi mnoštvo drugih biljaka i životinja. Ljudi su zaboravili da dijelimo stanište s njima i odlučili si sve prisvojiti, a sve "smetnje" eliminirati.
Zanimljivo kako su ljudi izgubili poštovanje prema Prrodi i prema drugim oblicima života na ovoj Planeti. Proizvodnja hrane postala je industrija u kojoj je bit zarada, a ne ljudi. Pa tako, ne samo da se je Priroda proglasila tu nebitnom, malo pomalo i zdravlje ljudi postaje sve nebitnije, a zarada je na prvom mjestu. A i mi ljudi, godinama i godinama propagande kemijske industrije i kapitalizma, zaboravili smo što znači biti u skladu s Prirodom i kako bi to vrt u skladu s prirodom trebao izgledati.
Stoga sam i ja ispočetka paničarila dok sam spazila bolesti i nametnike – tako su me uvijek učili. Pa iako sam od samog početka koristila samo neopasne metode suzbijanja bolesti i nametnika, trebalo mi je nekoliko godina da zapravo shvatim da u Prirodi postoji ravnoteža i da se sve može napraviti u vrtu drukčije. I tako, malo pomalo, stala sam i promatrala – i puno toga naučila.
Jedna od stvari koja me više uopće ne zabrinjava na vrtu su lisne uši. Danas znam da ako dođu uši, koje su "nametnici", doći će i bubamare, koje su "saveznici" i pojesti te uši. Da ne bi bilo ušiju, bubamare ne bi imale što jesti i uginule bi. I tako je sve u prirodi međusobno povezano, ne postoje isključivo "dobri" i "loši". To postoji samo s ljudskog stajališta, onog u kojem sve mora biti naše i gdje moramo maksimalno iskoristiti prirodu da bi dobili najviše moguće.
Bilo bi to i logično kada bi nam sve to i trebalo, ali nažalost to nije tako. Pa što ako će neki listovi imati par rupica, ili neki plodovi pojedeni, mora biti i nešto za kukce i ptice – i oni žive na ovoj prekrasnoj Planeti, gdje im ljudi stalno otimaju stanište. A da bi živjeli i oni moraju jesti. Stoga, neprekidno učim o životinjskom svijetu u vrtu i djelujem tako da prvo naučim tko su određenim vrstama nametnika prirodni neprijatelji.
U pokušaju stvaranja ravnoteže na vrtu, pokušavam privući čim više "dobrih" kukaca u vrt da bi držali populaciju "štetnika" pod kontrolom. Djelujem samo ako postoji stvarna prijetnja, dakle vrsta koja nema tu prirodne neprijatelje, ili ih je nedovoljno da bi se održala ravnoteža (npr. španjolski puževi, krumpirova zlatica…) Naravno, kad velim djelujem, kemija ne dolazi u obzir nego samo ekološki prihvatljive metode, ne želim si stavljati otrov na hranu koju jedem.
Ne zaboravite i ovo: prskanjem otrovima, bili oni kemijskog ili prirodnog porijekla, uginut će sve što poprskate – i nametnici, ali i dobri kukci koji se tamo zateknu. Stoga i tretiranje prirodnim insekticidima preporučujem koristiti samo kada je stvarno prijeko potrebno. Puno više se može postići npr. biljkama mamcima za nametnike. To su biljke koje će nametnici prvo napasti i tako poštediti naše povrće. Godinama promatranja, naučila sam da su mamci za uši kamilica i bijela loboda i ciljano ih ostavljam oko ugroženog povrća pa uši napadaju njih, a ne povrće dok čekamo bubamare.
Bolesti biljaka su također nešto sasvim normalno – ako se one pojave, ne mora značiti da će uništiti biljku niti da će sve biljke od nje oboljeti.
Mlijeko je univerzalni fungicid – s njime možete probati tretirati sve gljivične bolesti ili baš ako mislite da treba kao preventiva. On čini površinu listova alkalnu i time nepogodnu za razvoj gljivičnih bolesti na njima. Na mom vrtu su svake godine prisutne i pepelnica, i plamenjača, i razne pjegavosti – ali uvijek imam svega. I da iskreno priznam – ničim ne prskam, samo kad su uvjeti jako povoljni za širenje bolesti i kad stvarno prijete da će puno toga uništiti. Ali to su, dakle, ekstremi – jako kišna ljeta i slično, a tada, ako baš moram, poprskam rajčice mlijekom.
Najbolji način borbe protiv bolesti je prevencija – osiguranje zdravih uvjeta rasta biljkama i tako im "dizati" imunitet. Grašak kod mene je početkom ljeta zahvaćem pepelnicom, ali to je normalno dok temperature porastu. Ne vidim smisla da idem intervenirati jer to je normalan ciklus bolesti na grašku. Naime, grašak bolje uspijeva dok je vrijeme malo hladnije, na proljeće i na jesen. Kada vrijeme postane prevruće, grašku pada imunitet i obolijeva od pepelnice koja je najčešće samo indikator pada imuniteta biljaka. A opet, biljkama pada imunitet kada nemaju optimalne uvjete za rast.
Ako se svim silama potrudimo pobiti na svom vrtu sve gljivice koje su uzročnici pepelnice, ipak će one preživjeti negdje malo dalje na zapuštenoj livadi na pogodnim biljkama i vjetar će ih opet donijeti na vrt. Nemoguće je pobiti sve gljivice, uvijek će iznova doći natrag na vaš vrt. Jedina je razlika hoćete li pritom pomoći kemijskim korporacijama da se obogate i sebi pritom malo otrovati hranu, kao i okoliš i podzemne vode.
Isto tako, kada su uvjeti pogodni za širenje gljivičnih bolesti, kao npr. ljeto kada non stop pada kiša, tada nikome niti kemija nije pomogla u zaustavljanju plamenjače rajčice. Bolesti imaju svoj ciklus i šire se pojačano samo kada im vrijeme posebno pogoduje, ovisno o godini.
Vrta bez bolesti i nametnika nikad neće biti, bar onog prirodnog. Kad naučite prirodne cikluse i nametnika i bolesti biljaka, možete bez problema prošetati vrtom, a da ne paničarite i ne pomišljate na kemiju. Ako sadite raznoliki vrt i ako ne forsirate prirodu da izvučete maksimum od nje, vidjet ćete da uvijek naraste u vrtu dovoljno za sve. Tada ćete zajedno s vašim vrtom biti u skladu s Prirodom.
Ukoliko želite proširiti svoje znanje o održavanju vrta u skladu s prirodom, pridružite nam se na radionici Škole vrtlarenja udruge Biovrt – u skladu s prirodom. Više informacija potražite ovdje.
