Prije same priče o Maleziji trebamo se podsjetiti zašto uopće putujemo, istražujemo, odlazimo u nepoznato. Putovanje pruža bijeg od svakodnevice i rutine, širi horizonte, ruši predrasude i pruža spoznaju da ste zapravo stanovnik svijeta, a ne samo države u kojoj ste rođeni ili grada u kojem živite
Istovremeno s vama diše i više od 7 milijardi ljudi, osoba koje su ˝tamo negdje˝ i naizgled se doima kao da su vaši životi u potpunosti nezavisni i većinom živite kao da ˝oni tamo˝ niti ne postoje. Odlaskom u daleke, strane zemlje vaši se putevi križaju. Počinjete uviđati da s druge stane planete ljudi funkcioniraju u potpunosti drugačije od vas, da ste vi njima čudni najmanje koliko su i oni ˝čudni˝ vama. Tu se brišu granice između pravog i krivog, boljeg i goreg te ostaje samo uzajamno razumijevanje te uživanje u istraživanju i učenju novog
Tako se početkom rujna grupa od devet hrvatskih speleologa, među kojima je bila i moja malenkost, otisnula u tu daleku zemlju Maleziju. Prvi dio našeg putovanja proveli smo u malezijskom dijelu otoka Borneo – točnije u njegovom nacionalnom parku Mulu. Let iznad Bornea prilično je impresivan – izuzev plantažnih dijelova, prevladava nepregledno zelenilo prožeto krvotokom blatnih vijugavih rječica koje svojim rasporedom podsjećaju na prometnice kakvog velegrada.
Nakon, sve zajedno, 26 sati od polaska iz Zagreba, naš aviončić dočekala je mala zrakoplovna pista u džungli Mulua. Prvi udah sparnog tropskog zraka nakon izlaska iz klimatiziranog aviona bio je ravan dubokom udahu u sauni. Naravno, bio je popraćen i obilnim znojenjem koje jednostavno nije prestajalo iduća tri tjedna – sve do povratka u umjerene krajeve.
Nalazili smo se 4 stupnja sjeverno od ekvatora, gdje cijelu godinu traje ravnodnevica, kao i jedino godišnje doba – ljeto, uz izmjenu ljetnih i zimskih monsuna. Kiša je padala barem jednom dnevno no unatoč tome temperature su se rijetko spuštale ispod 35 Celzijevih stupnjeva.
I tako je počeo moj ˝dokumentarac˝ jer osjećaj je upravo takav – kao da ste u jednom od tropskih serijala Davida Attenborougha. Niti jedan miris, okus, zvuk ili živo biće u mom okruženju nije me podsjećao na dom – konačno sam otišla dovoljno daleko.
Nakon kratke aklimatizacije počeli smo raditi izlete u džunglu, uz obaveznu prisutnost vodiča. Javni prijevoz predstavljaju dugi uski čamci ˝longboat˝ koji koriste one blatne vijugave rječice kao ceste. Džungla je prilično neprohodna, a ti vodeni tokovi predstavljaju jednostavno i brzo rješenje.
Uz obale takvih rijeka vrlo su čest prizor izduljene drvene kuće koje se nalaze na visokim stupovima – tzv. longhouses. U posjetu jednom od takvih sela upoznali smo zajednice koje su do prije dvadesetak godina živjele u džungli. Naime, u džungli još uvijek živi tek nekoliko plemena koji sve zajedno ne broje više od 400 ljudi. Potaknuti vladinim pritiscima, napustili su nomadski način života i nastanili se uz rijeku. Sada uglavnom žive od prodaje svojih rukotvorina i vođenja turista.
Osim toga, Mulu je poznat po zanimljivim špiljama ogromnih dimenzija. Tako smo posjetili najveću podzemnu dvoranu na svijetu – Sarawak chamber koja se nalazi kilometar i pol duboko unutar špilje Good luck cave. Nakon gotovo cjelodnevnog hoda našli smo se u dvorani koja je dugačka 600 metara, široka 400, a strop joj se nalazi na visini od 70 metara. Za usporedbu – u nju bi se moglo ˝sparkirati˝ čak 8 jumbo jetova.
Što se živog svijeta tiče – to je prava eksplozija života. Samo na području nacionalnog parka Mulu pronađeno je više od 3500 različitih vrsta biljaka. Špilje koje su u našim krajevima gotovo sterilne – tamo bujaju životom. Kolonije od 3 milijuna šišmiša, kukci, zmije, škorpioni, pauci – na svakom koraku nešto novo. U početku smo bili prilično plašljivi i oprezni, no nakon nekog vremena smo se gotovo u potpunosti opustili – pa čak i kad se radilo o sveprisutnim pijavicama.
Osvrt na hranu Bornea – glavna namirnica je riža, od nje se gotovo sve proizvodi. Koriste velike količine raznolikog povrća uz nezaobilazan soja sos i čili papričice. Sve je kuhano na pari, prilično začinjeno i uglavnom vrlo ukusno. Naša misija bila je isprobati što više toga – rijetko kad smo igrali ˝ziheraški˝ kad se radilo o hrani. A kad smo savladali i baratanje štapićima za jelo – osjećali smo se kao kod kuće.
Među vodičima parka Mulu stekli smo i nekolicinu prijatelja koji su nam pomogli da vidimo i osjetimo nešto više od prosječnog turističkog doživljaja. S njima smo navečer koji put ispili pivo prikladnog imena ˝Tiger˝, počastili su nas pečenim monitor gušterom i ugostili nas čak i u svojim kućama.
Svaki dan je pružao neku novu malu pustolovinu, nešto što još nismo vidjeli, probali, okusili. Svakim takvim odmakom od svakodnevice i sigurnosti poznatog učite puno i o sebi, svojim granicama kao i ograničenjima u glavi. Malo po malo – prevladavate ih.
Svaku noć smo lijegali umorni, ali zadovoljni i nadasve ispunjeni. A noći su zaista posebne tamo, čim sunce zađe počinje pjesma najraznolikijih kukaca, žaba i drugih noćnih životinja od kojih ori cijela šuma.
I tako dan za danom, pjesma za pjesmom – došlo je vrijeme da se ponovo ukrcamo u naš aviončić te napustimo ovaj predivan otok i posjetimo Malajski poluotok gdje nas čekaju neki drugi mirisi, okusi i zvukovi. O tome više u idućem članku.
