Nakon desetak dana provedenih na Borneu, uputili smo se u kopneni dio Malezije – njegov centralni dio gdje se nalazi najveći nacionalni park Taman Negara. Tako je i završio ˝speleoturizam˝ špiljskim atrakcijama Bornea i počeo onaj pravi speleološki dio: istraživanje, crtanje špilja i traganje za novim objektima.
Kako sam odmah shvatila da nismo više na Borneu? Za to je dostatan bio samo jedan posjet toaletu. Naime, na Malajskom poluotoku (za razliku od Bornea) prevladava muslimansko stanovništvo, a svaki odlazak na toalet predstavlja mali kulturšok: toaletnog papira jednostavno nema, ali je wc opremljen malom pipom i crijevom za vodu. I tako je wc-papir postao naš najbolji prijatelj bez kojeg nismo išli nigdje.
>> Pročitaj prvi dio putopisa Marte Malenice "Moja prva džungla"
Iduća stvar koju ne možete ne zamijetiti su muslimanske žene zamotanih glava u dugim rukavima na +40 stupnjeva Celzijusa kao i bezbroj malih dućančića u kojima možete kupiti gotovo sve; od lijekova, pribora za pecanje, namirnica do gotovog ručka. Jedina stvar koju nikako ne možete naći jest pivo ili bilo koji drugi oblik alkoholnih pića.
Čamce su zamijenili džipovi, turističke vodiče u službenim uniformama zamijenila su prijateljska lica lokalnog stanovništva, a štapiće za jelo zamijenili su naši prsti. Naime, u tom dijelu Malezije običaj je da se jede rukama. Iako smo u početku bili nespretni, i na to smo se brzo navikli.
Bili smo smješteni uz rub samog nacionalnog parka gdje su nas dočekali i ugostili entuzijastični domaćini koje smo prethodno kontaktirali putem interneta. Odbor za doček bio je istovremeno impresivan i pomalo zbunjujuć: profesionalni fotografi, kamere, transparenti Hrvatsko-malezijske ekspedicije, zastave te veliki broj očiju koji je u nas gledao s mnogo očekivanja. Nije nam baš ništa bilo jasno.
Kroz razgovore, izlete, edukativne sadržaje saznali smo o čemu se zbilja radi. Krški dijelovi i džungla koja se nalazi uz sam nacionalni park, ali izvan njegovih granica vrlo je ugrožen – ako ne i osuđen na propast. Sječa šuma, širenje plantaža kaučukovca i palmi te eksploatacija krških brda zbog gradivnog materijala – sve je to dopušteno u ovim najstarijim prašumama na svijetu koje postoje već 130 milijuna godina i to samo zato što nisu unutar granica parka.
Potaknuti našim dolaskom, skupina vodiča kroz džunglu, pokrenula je pravu akciju za njihov spas. Uspjeli su dobiti sponzore, kontaktirali su malezijske stručnjake, džungloljupce kao i fotografe te novinare, sve kako bi obratili pažnju šire javnosti i nadležnih institucija na ovaj problem. Drugi dio ove akcije za cilj je imao osposobiti i educirati što veći broj lokalnog stanovništva o speleologiji i speleoturizmu kako bi shvatili da zaštitom tih prirodnih vrijednosti mogu profitirati zbog turizma i tako izbjeći njihovo uništenje.
Sasvim spontano našli smo se usred jedne prekrasne eko-priče i dali smo sve od sebe kako bismo im prenijeli svoja znanja, naše viđenje problema i pomogli im da sačuvaju svoju džunglu. I tako se razvila naša simbioza: mi smo njih učili o špiljama, oni su nas učili o džungli.
O obje teme imalo se pregršt toga za naučiti i podijeliti. Zamislite jutarnje buđenje, sneni izlazak iz sobe i prvo što vidite na obližnjem drveću jesu kljunorošci – prekrasne ptice s nevjerojatnim kljunovima koje uvijek lete u paru.
Idući dan za doručkom vidite doručak gibona. Ti čovjekoliki majmuni i vješti penjači su nama pred nosom uživali u sočnim smokvama izvodeći razne vratolomije. Za mene bi se cijeli taj put isplatio samo da ovo vidim. Prilikom prolaska kroz džunglu staru 130 milijuna godina gdje se pored tolikih stabala i bujne vegetacije osjećaš sasvim maleno – negdje tamo gore u krošnjama drveća pjevaju giboni i od njihove pjesme se ori cijela džungla. Za naježit se od miline!
Prije ulaska u jednu od špilja, poznata istraživačica malezijskih džungli Liz Price, dala nam je savjet da ako vidimo pitona duboko u špilji to znači da je slučajno tamo upao i sam ne može izaći pa da ga više ljudi nježno primi i na rukama iznese van iz špilje. Na tako neku izjavu pogledate tu osobu i čekate trenutak da prasne u smijeh. Taj trenutak se nije desio, ona je to zbilja mislila.
U slobodno vrijeme, između terenskih istraživanja, istraživali smo sve ostalo; njihove tržnice, kuhinju, isprobavali odjeću i učili njihov jezik. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam prvi puta okusila lokalnu slasticu tepung bungkus.
Nalazili smo se u blatnoj rječici u kojoj smo sa sebe ispirali špiljsko blato kad su nam podijelili male zelene paketiće. Unutra se nalazilo slatko tijesto od riže ispunjeno kokosom i smeđim šećerom, sve to zamotano u list banane. Od tada je tepung bungkus postao sve što smo htjeli jesti do kraja puta, svaki dan. A o voću da i ne pričam; durion, zmijsko voće, zmajsko voće, svježe ubrani kokos, voće kojemu ne znam ni ime niti hrvatsku inačicu…
Poučak svega je da smo u manje od mjesec dana provedenih u Maleziji sakupili iskustava za najmanje godinu dana. Nažalost, došlo vrijeme za odlazak. Napustili smo zelenu mirisnu džunglu i zadnjih par dana proveli u gradskoj džungli Kuala Lumpura koja je po meni pogibeljnija od bilo čega što sam doživjela na dosadašnjem putu. Nepregledne rijeke auta, more ljudi, smog, neonske reklame i sumnjive ponude za masažu na svakom uglu.
.jpg)
U trenutku kad se naš avion dizao nad Kuala Lumpurom, čekalo nas je 12 sati leta. Nije nam bilo mrsko što se vraćamo kući jer već smo u glavama maštali koji ćemo kraj svijeta idućom prilikom upoznati. Iza nas je ostao bezbroj utisaka, anegdota koje ćemo pričati unucima i stvari koje ćemo pamtiti čitav život. Možemo se pohvaliti da na drugom kraju planete imamo istinske prijatelje s kojima dijelimo viziju boljeg svijeta i koje ćemo (nadamo se) nekom prilikom ponovno susresti.
Prije samog puta najotegotnija okolnost koja je zamalo ugrozila moj odlazak u Maleziju bile su financije (ovo napominjem jer smatram da isti problem koči veliki broj ljudi). Kriza, nezaposlenost, upitna budućnost – u takvo vrijeme daleki put se čini kao luksuz, luksuz za koji sam štedjela više od godine dana. Za te novce mogla sam kupiti polovni auto, plazmu ili novu kuhinju – međutim niti jedna od tih stvari ne bi mogla obogatiti moj život više od ovakvog putovanja. Putovanje je najbolja investicija, i sada kad to znam nema više dvojbe čemu dati prioritet.
“Za dvadeset godina bit ćeš više razočaran stvarima koje nisi napravio nego stvarima koje jesi. Stoga odbaci sidro. Isplovi iz sigurne luke. Ulovi povoljan vjetar u svoja jedra. Istražuj. Sanjari. Otkrivaj.”
Mark Twain
