Pokladno je vrijeme, maske su in! Vjerojatno je velik dio čari pokladnih zabava u činjenici da možemo neopterećeno nositi maske, razgaljeno se pretvarati da smo netko drugi, obmanjivati sve oko sebe i ne osjećati krivnju zbog toga. Osvježavajuće, rasterećujuće iskustvo.
Kad je o maskiranju riječ, vjerojatno rijetko razmišljamo o mirisnom maskenbalu za koji ne postoji sezona, u kome svakodnevno i cjeloživotno sudjelujemo. Različito uspješno i s ne uvijek izvjesnim i poželjnim ishodom.
Naime, svatko od nas ima svoj jedinstven, neponovljiv mirisni profil. Nakon mnogo provedenih istraživanja znanstvenici smatraju da bi kod biranja partnera/ice osobni miris tijela mogao biti presudniji od fizičkog izgleda neke osobe. Kao što ne postoje dva ista otiska prsta, tako ne postoje ni dva identična mirisa tijela. Taj osobni mirisni profil je genetski uvjetovan i povezan je s našim imunološkim sustavom.
Fizička privlačnost, ali i vjerojatnost stabilnosti eventualne veze i kasnijeg zdravlja potomstva se povećava između osoba s kompatibilnim mirisnim profilima/imunološkim sustavima. Taj uvjet, naravno, nije dovoljan, ali bez njega, tj. bez uzajamne “kemije” temelj za uspješnu vezu ne postoji. Funkcioniranja tog mehanizma nismo svjesni, no on je stalno u pogonu i radi nepogrešivo: može se reći da DNA potencijalnog partnera/ice “očitavamo” pomoću mirisa njihovog tijela. Valja spomenuti da smo skloni biranju osoba s genetskom “konstrukcijom” različitom od naše, jer se tako osigurava genetska raznolikost vrste.
Ranije generacije su svijest o tome pretvorile u društveni običaj: u mnogim je društvima (najčešće se spominju Austrija i elizabetanska Engleska, ali su varijacije na tu temu bile brojne i u drugim društvima) postojala praksa zvana “jabuka ljubavi”. Djevojke bi na zabavama za vrijeme plesa pod pazuhom nosile krišku oguljene jabuke. Cilj je bio da jabuka apsorbira njezin znoj. Taj bi komad voća na kraju večeri djevojka poklanjala svom odabraniku. Ako bi se njemu svidio miris poklonjenog komada jabuke, imalo je smisla razvijati vezu. Ako se miris izabranom mladiću nije činio poželjan, bio je to znak da bi priču tu trebalo završiti prije nego što je mogla prerasti u vezu dviju biološki nekompatibilnih osoba.
Gdje se izgubila ta životnim iskustvom potkrijepljena mudrost? Otkud nam potreba skrivanja iza mirisnih maski, odašiljanja u svijet slike koja nas, zapravo, ne predstavlja?
Dozvolili smo da nas današnje industrije, posvećene pronalaženju načina kako ukloniti mirise naših tijela i zamijeniti ih umjetnima, uvjere da je miris ljudskog tijela nešto neprilično. (Da se razumijemo, razgovaramo o mirisu čistog tijela!) Sumanuto se rifljamo, dezodoriramo, bez razmišljanja tovarimo na sebe prevelike količine različitih preparata za održavanje higijene nejasnog sastava, zalijevamo se nerazumnim količinama parfemskih proizvoda…
Takvim ponašanjem aktivno podržavamo stvaranje mirisne paranoje (koja je, usput rečeno, debelo unosan biznis težak ogromne milijarde dolara). Proizvodimo sveprisutnu, sve teže podnošljivu mirisnu kakofoniju, ometamo miris svog tijela, sprečavamo ga da se probije kroz nametnuti mirisni oklop. To može dovesti do slanja krivih poruka u okolinu, poremetiti komunikaciju s njom i izazvati nimalo bezazlene nesporazume. Rezultati istraživanja govore da je izbor krivog partnera/ice jedna od mogućih posljedica takvog životnog stila.
Pristojna higijena tijela, neparfimiran dezodorans i štedljivo nanošenje (što prirodnijih) parfema bi mogli biti dobra mjera brige o vlastitoj dobrobiti, dobrobiti onih oko nas i o zajedničkom nam okolišu.
www.aromaterapija.info
Izvor slike: Wikimedia commons
