Ima jedan sitan detalj u bogatoj priči o autentičnosti na koji često zaboravimo. Što je to? Možemo se odijevati po zadnjoj modi, pratiti sve trendove šminkanja, raditi posao koji volimo, imati ljude u koje vjerujemo, možemo proputovati cijeli svijet tri puta i osvojiti sva zamisliva materijalna dobra, ali uz sve to potrebno je još nešto obaviti.
Da bismo postali stvarno odrasle osobe, a priča o autentičnosti odnosi se upravo na to, potrebno je proći kroz proces odrastanja, preuzimanja odgovornosti i ‘odvajanja’ od roditelja. Da, baš od roditelja, od naših najbližih predaka iz čijih gena smo nastali. Radi se primarno o psihološkom odvajanju. (Naravno i fizičkom).
Sjevernjaci se lakše osamostaljuju nego južnjaci
Na sjeveru Europe izgleda da se taj proces odvija lakše. Ti narodi nisu toliko strastveni i emotivni, njihove obiteljske drame tiše su i smjernije nego li nas Balkanaca, južnjaka, istočnjaka. Vjerujem da ta razlika u temperamentu proizlazi i iz klimatskih uvjeta, tamo je hladnije pa su i emocije tih naroda suzdržanije i odmjerenije. Dok se kod nas temperatura diže u visine svake godine po nekoliko mjeseci.
Izgleda da ta količina vreline koju upijamo čini i naš temperament vrelim i neobuzdanijim. Stoga su i naše obiteljske povezanosti jače i dublje pa se nije lako iz njih izvući i dubinski se osamostaliti.
No, tek naše osamostaljenje omogućuje nam da budemo autentične osobe, zreli roditelji i da postanemo najbolji oslonac te vodstvo i uzor svojoj djeci. A ta će naša djeca opet proći svoj proces odvajanja, odrastanja i osvajanja svog prostora autentičnosti, ako se uspiju ‘odvojiti’ od nas i našeg roditeljstva. Kompletirani proces psihološkog odvajanja od roditelja omogućuje nam sasvim novi pristup njima, veću bliskost i razumijevanje (pa čak i ako više nisu među živima).
Kako prepoznati odvojenost i zrelost odnosa?
- Ako nas niti jedna uspomena iz djetinjstva ili mladosti ne čini žrtvom i ne stvara osjećaj trajne nepravde.
- Ako mirno prihvaćamo sve hirove svojih roditelja, bez ljutnje ili razočaranja.
- Ako nemamo potrebu utjecati na roditelje da se ponašaju drugačije, slično onome kakvi su nekada bili ili onako kako mi mislimo da bi sada trebali.
- Ako prihvaćamo njihove slabosti, psihološke i fizičke kao datost i ne nastojimo ih uvjeriti da bi s malo volje mogli puno bolje.
- Ako se nemamo potrebu braniti kad nam roditelji daju upute i usmjerenja i ‘znaju bolje od nas’ što je za nas najbolje, kad nas pitaju jesmo li ponijeli ključeve ili dali smo jeli i što.
- Ako možemo ostati mirni i nježni prema njima, bez obzira koliko su oni nezadovoljni ili nervozni.
- Ako roditelja možemo pogledati mirno duboko u oči i zahvaliti se na svemu što nam je pružio/la kad smo bili u potrebi, jer upravo zahvaljujući njihovim postupcima i izborima, (čak i onim nepoželjnim), mi smo postali ovo što smo danas.
- Ako nalazimo vrijeme i volju da ih podržimo i olakšamo im njihovo doba sve veće krhkosti i slabljenja, kako fizičkog, tako i mentalnog.
- Ako im možemo mirno i staloženo reći da im ne zamjeramo baš na ničemu, jer sve što bi se moglo nazvati pogrešnim, napravili su jer su tako jedino mogli i znali, i svi ti izazovi i ponekad patnje, doprinijele su mojem formiranju kao zrele osobe.
Vježba za vizualizaciju odnosa s roditeljem
Nađi mirno i zaštićeno mjesto. Osiguraj si izolaciju najmanje 15-ak minuta. Umiri se i uspostavi ritmičko disanje. Duuuugii udah, pauza, duuuugi izdah. Osjećaj kako se pri udahu nadima trbuh, a pri izdahu splašnjava. Prati svoje disanje sve dok ne primijetiš da se ritam ustalio i postao automatski.
Kad se uspostavi ‘automatika’, zamisli pred sobom onog roditelja s kojim imaš ili si imao ‘blaži’ odnos. Pogledaj ga unutarnjim okom kao da stoji pred tobom. Ako nisi baš majstor vizualizacije, osjeti roditelja pred sobom, kao u nekoj životnoj situaciji. Zahvali se što se pojavio/la. Primjerice, ‘Draga mama, hvala ti što si došla kad sam te pozvala!’
U sebi ili na glas, ako ti bolje odgovara, reci roditelju koji je u tvojoj svijesti jedan događaj ili iskustvo koje ne smatraš ispravnim, što te tijekom djetinjstva pogodilo, ono što je propustio ili što je pogrešno učinio. Govori i izražavaj svoje nezadovoljstvo koliko god ga ima vezano uz konkretan događaj. Opiši kako je to tebi naškodilo ili ti otežalo život. Dozvoli si ljutnju, suze…
Oslobađajući dio vježbe
Kad osjetiš da si sve iscrpila, umiri se od emocija koje su se pojavile pa se zahvali što te poslušao/la.
Tada otvori svoju unutarnju svijest i osluhni što ti želi tvoj roditelj poručiti. Tu se može dogoditi isprika, ili pojašnjenje nekih okolnosti koje su bile skrivene. U tom dijelu vježbe može nam se dogoditi iznenađenje s pogledom na događaj iz perspektive roditelja. Ovaj dio vježbe je obično oslobađajući.
Tvoja je uloga da vjeruješ mislima, slikama ili impresijama koje stižu. Nema zla u tome da ne preispitujemo te impresije (zaboravimo na pitanja tipa: jesam li ja to sebi sugerirala, to ne može biti stvarnost….). Dozvoli da ideju i misao koja se pojavi shvatiš dovoljno ozbiljno.
Kada umirimo emocije, važne su dvije stvari…
Kad je dijalog o neugodnom doživljaju završen, ponovo umirimo emocije, ponovimo u sebi odgovore koje smo dobili i nastavimo s dvije važne stvari:
1. Isprika za svaki detalj kojim sam doprinijela da se taj događaj dogodi. (Ovo je izazovno jer je iz pozicije žrtve teško vidjeti svoj doprinos, no uzmi tu izjavu kao rutinu, kao zadatak, neovisno o tome je li ona za tebe u tom času stvarna).
2. Izjava oprosta: ‘Dragi Tata, opraštam ti što si me povrijedio i ranio. Oslobađam te tereta i krivnje. Znam da nisi mogao drugačije.’
3. ‘Dragi Tata, sada sam odrasla i preuzimam odgovornost za svoj život, svoje zadovoljstvo i svoje postupke. Sve što si ti učinio, doprinijelo je da budem ovo što sam danas. Hvala ti.’
Navru li suze, pusti ih. To se prazne stare tuge koje vam više nisu potrebne.
Osjetiš li ljutnju, možeš lupati po jastuku, možeš vrištati ili se ustati i snažno lupati stopalima po podu, ili čak skakati. Svi će ti postupci pomoći pražnjenju zaostalih osjećaja koji pripadaju prošlosti a u sadašnjosti su suvišan teret koji ti otežava kretanje kroz život.
Na putu autentičnosti…
Nakon ovog rituala, a pogotovo ako ga ponoviš nekoliko puta, s oba roditelja i na više osjetljivih situacija, može se promijeniti tvoje gledanje na te situacije, na roditelje i uopće na smisao djetinjstva.
Možeš se osjećati mirnije ili sasvim mirno prema roditeljima, neovisno o tome jesu li još na životu ili nisu. Možeš se osjećati energizirano i spremniji za svakodnevicu. Moguće je da se neki drugi teški odnosi neočekivano poprave. Bilo koja od tih promjena ukazuje ti da je odrađen dobar ‘posao’ na putu prema autentičnosti.
Aromaterapija kao podrška procesu odrastanja
- Rose Delight ili Miara blendovi korišteni u difuzeru
- Mješavina hidrolata čajevca i lavande uz nekoliko kapi eteričnog ulja Borovice, koristiti kao sprej u prostoru, najmanje tjedan dana prije i tjedan dana poslije opisanog rituala.
- 1 – 2 puta tjedno masaža s Aroma Essence Professional Relax ili Energy, po intuitivnom izboru.
Pročitaj i ovo:
- Mara Doljak, mag. pharm.: Kako prepoznati i živjeti svoju misiju?
- Mara Doljak, mag. pharm.: Aromaterapija kao prijatelj ženskog tijela
- Mara Doljak, mag. pharm.: Važna uloga aromaterapije u procesu detoksa