Ljudevita Grgurića Grgu mnogi i danas pamte kao voditelja prvog hrvatskog showa „Sedma noć“. On je nezaboravno lice malih ekrana, koji se s jednakom ljubavlju posjećuje i drugom mediju, radiju. Iz tjedna u tjedan uši slušatelja hrani atraktivnim temama na Drugom programu Hrvatskog radija, uz talk show „Gladne uši“, koji mu je donio i brončanog „radijskog Oscara“, najprestižniju svjetsku radiofonijsku nagradu za Najbolji svjetski radijski programi (World’s Best Radio Programs).
Ipak, počeci nisu tako izgledali: nakon prekinutog studija prava, studija produkcije i posla u banci, svoju je priliku dobio kao pomoćnik direktora u Jadran filmu i potom kao voditelj na popularnoj Stojedinici – a sve ostalo je povijest, kaže Grga. Tko upozna Grgu, ne ostaje ravnodušan. Čovjek je to koji osvaja šarmom, ali i skromnošću, koja je obrnuto proporcionalna njegovu znanju i iskustvu koje je stekao na radiju i kao voditelj i producent jedne od najgledanijih emisija u HRT-ovoj povijesti.
Najava odlaska u mirovinu, kao i Nagrada za životno djelo „Ivan Šibl“, koju je primio samo nekoliko dana prije našeg razgovora, bile su povod za razgovor s ovom legendom. No, razlog je bio puno dublji – moje su uši bile „gladne“ i željela sam našim čitateljima predstaviti pravoga Grgu i popričati s njim o tome što ga motivira da i pred mirovinu daje sve od sebe i „gori“ za svaku svoju emisiju jednako kao i prvoga dana.
Nedavno ste dobili TV-nagradu za životno djelo „Ivan Šibl“ i u svom govoru, koji je mnoge uzvanike dirnuo i natjerao im pokoju suzu u oko, najavili kako se spremate u mirovinu. Meni se čini kao da sam vas jučer gledala u „Sedmoj noći“. Kakav je vama osjećaj? Je li vrijeme proletjelo?
– Vrijeme je, kao što su nas i učili, jedino što ne možemo kontrolirati, ne možemo zaustaviti ni promijeniti, a njegov je ritam uvijek isti. Međutim, gledajući na vrijeme subjektivno, ta se percepcija vremena razlikuje – ovisno o tome što radimo, gdje smo, s kim smo…
Lijepo je to u svojoj knjizi napisao Đorđe Balašević: „Nisam od onih naivaca koji jedva čekaju neki budući dan i raduju se rođendanima i novim godinama, naprotiv, meni već dugo smeta što vrijeme prolazi…“ A meni je, koji sam imao sreću živjeti profesionalne dane ispunjene izuzetno kreativnim poslom, vrijeme naprosto proletjelo…
Sigurna sam da većina ljudi misli kako ste se rodili za radijskim mikrofonom, a prohodali pred kamerama… Ipak, nije bilo baš tako, vaš je poslovni put tekao malo drukčije…
– Da, studirao sam i radio u banci. Radeći na blagajni, imao sam sreću da me jedan od vodećih direktora Jadran filma, koji je bio moj klijent, zamijeti kao čovjeka koji uz rad marljivo studira. Kada sam došao do diplome, istoga mi je trenutka ponudio opciju da odem iz banke i dođem raditi u Jadran film kao pomoćnik direktora filma Lordana Zafranovića.
Ta je priča, međutim, završila neslavno, jer sam nakon samo tri mjeseca rada na filmu, zbog direktora filma koji se na meni naprosto iživljavao, odlučio dati otkaz! I dok sam toga dana s radnom knjižicom išao Jurišićevom, Bog je htio da naletim na dragog prijatelja Dobrivoja Kebera, glavnog urednika Radija 101, koji me, kada je čuo da sam bez posla, pozvao da se okušam na njegovom radiju. Ostalo je povijest!
Studirali ste uz rad. Kako je to izgledalo? Što vas je motiviralo da to izdržite? Mladost je vrijeme koje voli slobodu, tulumarenje…
– Taj sam život sanjao još od svojih mladih dana, koji, moram priznati, nakon prekinutog studija prava i nisu bili baš obećavajući. No, kada mi se ukazala životna šansa, kada sam u konkurenciji od gotovo petsto prijavljenih ušao među osam odabranih na toliko željenoj Akademiji, odlučio sam iskoristiti tu jedinstvenu priliku i pobjeći iz svog staklenog akvarija s bankarskim stolom na slobodu!
A da bih u tom naumu uspio, bio sam prisiljen raditi u banci i po dvije smjene kako bih imao što više slobodnih dana za učenje i ispite te nerijetko dolaziti na posao nakon probdjevene noći nad knjigom… Ali, mudro je rekao, hraneći „gladne uši“ na Drugom programu Hrvatskog radija, jedan od najvećih američkih i svjetskih pisaca duhovne književnosti čije riječi snažno utječu na pojedinca i svijet, Neale Donald Walsch, uvijek treba imati na pameti činjenicu da nema toga na ovome svijetu koji u jednome trenutku svoga života nije doživio epizodu za koju je vjerovao da je to nešto najgore što mu se moglo dogoditi… Da bi se nakon nekoga vremena pokazalo kako mu je upravo ta naizgled beznadna situacija promijenila život iz korijena i postala nešto najbolje što mu se moglo dogoditi! Upravo tako ja tumačim tu prekretnicu u svome životu.
Prvi posao nakon Akademije bio je na Radiju 101, koji se tada osnivao. Po čemu danas pamtite to vrijeme? Stojedinica je u ono vrijeme zaista bila pojam modernog, osviještenog i poticajnog medija. Kako je bilo raditi u takvoj atmosferi?
– Ne bih želio da ovo zazvuči patetično ili nostalgično, ali to vrijeme Radija 101 neponovljivo je razdoblje jednog „malog“ radija koji je od prvog dana bio svoj, neovisan, nepotkupljiv u svojoj uređivačkoj politici i s pametnim mladim ljudima koji su svoj posao radili s takvim kreativnim žarom u očima kakav je danas teško naći…
Svakodnevni dolazak na Stojedinicu predstavljao je zajedničku radost kreativnog stvaranja i smišljanja originalno lucidnih ideja… I danas mi u glavi zvoni naš zaštitni jingle: „Ja sam mali, pa sam vredan…“
Čini mi se da je vođenje spektakla „Sedma noć“ bio vaš prvi projekt za televiziju? Je li bilo teško pripremiti se za ulogu voditelja? Koliko tu pomaže znanje koje ste stekli na Akademiji, sigurnost koju ste stekli u radijskom eteru, neke osobine ličnosti… Što mislite, što je kod vas bilo ključno da uspješno uplovite u tu priču?
– Da, „Sedma noć“ bila je moj najveći televizijski profesionalni izazov. Bio je to prvi nacionalni show koji sam s velikom ljubavlju i energijom radio zajedno sa svojom urednicom Zabavnog programa HTV-a Ksenijom Urličić. Vjerovali ili ne, najmanje sam vremena imao za voditeljske pripreme. Najviše sam energije i rada ulagao u scenarističke, organizacijske i produkcijske zahtjeve.
Znanje koje sam stekao na Akademiji bilo je od presudne važnosti jer sam upravo na „Sedmoj noći“, u želji da ona izgleda što glamuroznije, počeo slagati mozaik koprodukcijskih odnosa potrebnih za njezinu finalnu realizaciju, što je u to vrijeme bila velika novina u našoj kući na Prisavlju. Bilo kako bilo, „Sedma noć“ će ostati upamćena kao prvi HRT-ov zabavni show koji je pomicao granice u televizijskoj produkciji, koji je imao veliku gledanost, te po spektakularnim gostovanjima u sportskim dvoranama, stadionu bijelo-plavih u Osijeku te Areni u Puli.
Vjerujem da je „Sedma noć“ značila puno za vašu karijeru, no donijela je nešto veliko i na privatnom planu. Suprugu Sanju ste, koliko sam shvatila, upoznali na snimanju te emisije…
– Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada sam ušao u kafić preko puta današnje Tvornice u kojoj se u to vrijeme realizirala „Sedma noć“ i ugledao svoju Sanju! Bila je u crvenoj vesti i s osmijehom koji me osvojio na prvi pogled, slika koja i danas živi u meni… A od tada je prošlo četvrt stoljeća…
Bili ste odlični, gledatelji vas i danas najviše pamte po toj emisiji, a jedan kolega prije nekoliko godina napisao je da ste tada bili Elvis malih ekrana, no nikad niste dopustili da slava utječe na vas…
– Na Akademiji smo imali predmet koji se zvao Teorija kazališta u kojem smo proučavali ideje o kazalištu i metode rada velikog ruskog redatelja i teatrologa Konstantina Stanislavskog. U jednoj od njegovih knjiga temeljito je i zorno objašnjena golema odgovornost umjetnika koju ima u odnosu na svoje obožavatelje.
Ukratko, svaki umjetnik mora i u svom privatnom životu čuvati onu istu percepciju koju šalje svojoj publici sa scene. Taj mi se postulat toliko usjekao u memoriju da nije bilo šanse da me u javnosti ikad vidite u nedoličnom, bahatom ili, ne daj Bože, pijanom raspoloženju. Da mi se to dogodilo, iznevjerio bih sebe koji je svoj posao vidio u sebi, a ne sebe u tom poslu!
Nakon „Sedme noći“ i „Dobro jutro Hrvatska“, ponovo ste otišli s malih ekrana i vratili se svojoj prvoj ljubavi – radiju. S „Gladnim ušima“ ste postigli nešto što je na radiju vrlo teško postići – da razgovor potakne čovjeka da zastane, da sluša i ne radi ništa drugo, a ne da sluša samo usput, kao što smo inače navikli slušajući radio. Što vas motivira da birate i dovodite uvijek posebne goste, ljude koji svojom karijerom i životom mogu biti inspiracija?
– Oduvijek sam želio istraživati i propitkivati, pa od kockica u mozaiku slagati lijepe cjeline koje će u ljudima izazivati želju za osobnim propitkivanjem ili razmišljanje o vremenu i sredini u kojoj žive!
Kao što sam u vrtiću propitkivao tete, tako sada pun znatiželje propitkujem zanimljive i pametne ljude koji mi dolaze u goste, a njihove lijepe poruke i znanja eterom šaljem u svijet. Raduje me da ste moju emisiju definirali kao jednu od onih koja traži da čovjek sjedne i u miru odvoji vrijeme za slušanje i tako upije misli pametnih ljudi ili upamti neke životne savjete koji mu možda otvore nove svjetonazore. Esencijalne i trajne vrijednosti, poput moralnih vrlina ili neobičnih životnih putova velikih ljudi, trebale bi danas krasiti i nas novinare na kojima je velika odgovornost u ovim ne baš lijepim vremenima da budemo uporni, objektivni, marljivi i nadasve pošteni!
Koliko su vas dirnule neke od tih priča? Vjerujete li kako one mogu biti poticaj da razmislimo o tome tko smo i kako živimo te da pokušamo raditi na tome da budemo bolji?
– Potresno i emotivno ispričana priča našeg filmskog oskarovca Branka Lustiga u radijskom eteru zemlje čije društvo preispituje svoju ulogu u osebujnoj ratnoj povijesti u ovom dijelu Europe posebno mi se usjekla u pamćenje. Bila je to potresna ispovijest o vremenu kada su milijuni nestajali u dimu i kada je njihov pepeo, poput snijega, prekrivao cijela područja Poljske.
Razgovor koji sam vodio s filmskim producentom koji je radio na nekim od najvećih produkcija u povijesti filma bio je ispunjen sjećanjima. I tugom. Velikom tugom. Bio je to razgovor pun emocija koji je morao izazvati suze u očima svih slušatelja, pa čak i onih koji imaju minimum empatije. Kako je preživio? „To je čudo. Od tada vjerujem u čuda, jer da nije čuda, svijet ne bi postojao!“ govorio mi je gospodin Lustig pokazujući tetovažu s brojem A3317.
Priča se o vama da ste veliki perfekcionist i da uvijek nastojite svaku emisiju odraditi sa stopostotnom koncentracijom, dati sve od sebe i težiti tome da svaki put budete sve bolji i bolji. U današnje vrijeme, to je više nego pohvalna karakteristika.
– Svjedoci smo toga da danas u ovom ubrzanom ritmu našeg svakodnevnog, ali i profesionalnog življenja naprosto nema vremena za temeljitije i studioznije pripreme za, kako ja to volim nazvati, radne zadatke nas novinara, kako u elektroničkim, tako i u tiskanim medijima. Posljedica toga su nerijetko na brzinu i površno sklepani sadržaji, što svakako ruši dignitet i uvjerljivost naše profesije. Kao radijski voditelj i urednik, uvijek volim naglasiti vrijednost temeljite pripreme za osobu koju ću ugostiti jer bez nje ne bi bilo kvalitetnog razgovora u mojim emisijama.
I emisijom ste nastavili pomicati granice – „Gladne uši“ su 2015. godine bile nominirane za najbolju radijsku emisiju na svijetu, a lani ste za epizodu pod nazivom „Svijet ne bi postojao bez čuda“, u kojoj je gostovao Branko Lustig, dobili nagradu Brončani mikrofon u New Yorku. Je li riječ o trenutku koji bi se mogao okarakterizirati kao vrhunac vaše karijere? Kako ste se osjećali tada, na vrhu svijeta?
– Nisam mogao ni sanjati da će žiri od 12 bossova iz Advisory Boarda te Grand žiri sastavljen od oko 150 najboljih radijskih stručnjaka diljem svijeta nakon prve nominacije, samo dvije godine kasnije „Gladne uši“ ponovo proglasiti jednim od tri najbolja radio talk showa na svijetu emitirana tijekom 2016. godine i dodijeliti mi brončanoga radijskog Oscara.
To što sam doživio u New Yorku, ljude koje sam upoznao i koji su mi prilazili s toliko poštovanja čestitajući mi nešto je što i sada u meni izaziva posebne emocije. Oscar je trenutno u mome domu uz obećanje gospodinu Lustigu da ću ga predati zagrebačkom Muzeju holokausta, koji bi navodno iduće godine trebao otvoriti svoja vrata.
Možete li zamisliti kako bi vam izgledao život da u ono vrijeme niste imali dovoljno upornosti i strasti da se izborite za svoje snove, da ste ostali u banci?
– Naravno, itekako mogu zamisliti taj život jer sam to proživio… I moram vam reći da sam nerijetko u nekim teškim trenucima, kojih je bilo i tijekom televizijskog ili radijskog posla, znao sam sebi reći: „Halooo… Bing… Sjeti se samo gdje si mogao sjediti i što si trebao raditi. I zato, don’t worry, be happy“.
