Čitati polako, i čitati između redaka, najbolji je savjet ako vam u ruke dopadne knjiga Kobile trče počasni krug urednice i kolumnistice Ljubice Jurič. Prvijenac autorice predstavljen je u kultnoj zagrebačkoj knjižari Znanja, u Gajevoj 1, i otad nas je zaintrigirao kako svojim naslovom, tako i naslovnicom.
Knjiga je to za koju se i sama autorica nada da će vam koji puta otvoriti oči i srce za neke nove pokušaje i prilike. Knjiga koja će vam na trenutke izmamiti smiješak, ali i ona koja kaže da ne postoji crno-bijeli svijet, da je život pedesetak nijansi sive i da moramo koji puta staviti svoje ružičaste naočale kako bismo preživjeli svakodnevne daće i nedaće. Stoga nam nije preostalo drugo nego porazgovarati s Ljubicom i provjeriti koje se još ideje kuhaju u njezinoj glavi.
Kako bi se predstavila našoj publici u samo tri riječi? Ljubica Jurič je…
– To sam isto pitala neke svoje prijatelje… Kako bi me opisali… Teško je to tako u tri riječi, ali definitivno jesam samouvjerena, hrabra i (pomalo) luda.
„Kobile trče počasni krug“, knjiga je koja će, sigurna sam, osvojiti srca publike, ali ih i dobro nasmijati. Jesam li u pravu, jesi li baš to htjela? Ponuditi publici light-literaturu koja će ih malo nasmijati i rasteretiti? Je li ti općenito previše teških priča?
– Zapravo, knjiga ih uopće ne bi trebala nasmijati. Znam da zvuči apsurdno, ali kroz taj moj sarkazam, ironiju i usudim se reći humor, provučene su doista ozbiljne teme. Trudila sam se da tih četrdesetak odabranih izgleda, hrvatski rečeno, light, a da opet progovori o nekim stvarima kojih smo (ne)svjesni ili šutimo o njima.
Hrvatska je, općenito, prepuna teških i naoko teških priča. Mi kao da volimo kukati. Kao da se stalno vraćamo u prošlost! A i tim teškim pričama dajemo preveliku važnost. Hrvatska je prepuna i neodlučnog puka. Prepuna je vjerskih tematika, politike, zdravstva… A, zapravo, ne mičemo se s mjesta i to svaki iole objektivniji promatrač vidi. Negdje sam napisala da se nabacujemo svojim „križevima“ važući čiji je teži, a zapravo je svaki „križ“ težak na svoj način i žulja točno tamo gdje treba…
Po meni, ne postoje problemi. Postoji samo prihvaćanje činjenica, borba i ono što je najteže prihvatiti, nekad morate i odustati od lupanja glavom u zid.
Kažeš kako ponekad treba staviti ružičaste naočale jer je tada svijet odmah ljepši. Što predstavljaju tvoje „ružičaste naočale“? Stavljaš li ih uvijek kada pišeš? A na koji se još način boriš protiv teških priča koje smo maloprije spomenuli?
– Vjeruj mi, kada ne bih stavila te svoje ružičaste naočale i kada u svemu ne bih tražila pozitivu, moguće da bih brzo odustala od nekih stvari koje sam započela raditi u životu, a odustala bih i od nekih ljudi. Vjerujem da ćeš se i sama složiti s time. Važno je dati ljudima priliku, kako u poslovnom tako i u privatnom životu, ali je još važnije naučiti kada je dosta. Ljudi vole biti žrtve.
Istodobno, kao urednica, ignoriram žutilo, „brojne poznate“ i nastojim se baviti „važnim“ životnim pitanjima.
Naslov knjige, a i sama naslovnica, su poprilično intrigantni… zašto kobile? I zašto ružičaste?
– Kobila je više karakterna osobina i ne nužno negativna. Ružičasta upravo zbog maloprije spomenutih naočala. Ne postoji jedna istina, ne postoji crno – bijeli svijet. Život je više nijansi sive, a upravo ta mrva ružičaste daje priliku nekim osobama da ih uistinu i upoznamo.
„Katarzično, iskreno i necenzurirano. I baš je briga kad netko misli da je isfrustrirana…“ – jedan je od osvrta na tvoju knjigu. Je li ti teško cenzurirati samu sebe? Pitam, jer su ti kolumne zaista iskrene do srži…
– Pa nije mi bilo teško pisati iskreno. Naravno, još uvijek ima stvari o kojima nisam pisala. Mislim da mi doista nismo spremni na neke od tih stvari, kao društvo u cjelini. A i krila sam se dugo iza alter ega Drama Queen. Možda su neke opisane situacije iskarikirane, ali to je to… Možda i jesam isfrustrirana, ali, Bože moj, nitko nije savršen…
Jesi li i u svim osobnim kontaktima takva ili si najviše daješ oduška kad pišeš?
– Svi koji su imali čast upoznati me mrvu bolje znaju da sam ja to što jesam. Ne opterećujem se puno i volim reći ono što mislim iako znam da će se suprotna strana uvrijediti. A pisanje je doista divna terapija… Mislim da bismo svi, u terapijske svrhe, trebali početi pisati.
Na jednom mjestu u knjizi pišeš o prijateljici koja te je „otkantala“ jer joj se tada, kada si je nazvala, nije pričalo. Što misliš, kako bi izgledali naši odnosi da smo baš uvijek tako brutalno iskreni? „Ajde, skini mi se“, „Ne da mi se sad“, „Ne mogu“… Bi li ti takva komunikacija bila draža od lažnih odnosa, tako čestih u medijima, a ispunjenih s „Draga“, „Srce“ i „Ljubavi“… gdje nema prave prisnosti, već samo „fejkane“?
– Mislim da bismo bili puno bolji ljudi, prijatelji, partneri, ali i roditelji… Previše hodamo na prstima u strahu da nekoga ne uvrijedimo… Ne mogu baš previše pisati o odgoju djece, iako u šali kažem da ih imam četvero, jer nisam rodila, ali ispravi me ako pretjerujem, nekad mi se čini da odgajamo egomanijake.
Koje su ti najdraže ljudske osobine, kakvi bi ljudi mogli postati tvoji prijatelji? A koje osobine nikako ne podnosiš?
– Volim inteligentne i duhovite ljude. Svi moji prijatelji znaju koliko smijeha i veselja ima u meni. Iskreno, ne volim one koji stalno kukaju, koji stoje na mjestu i ne mijenjaju ništa… Živciraju me.
U medijima si već godinama i „svoj si gazda“ – kako je živjeti i preživljavati u svijetu medija?
– Mislim da sam izabrala težak put! (smijeh).
Bi li mogla raditi za nekog drugog? Na primjer, u korporaciji? U korporaciji je teško biti potpuno iskren, otvoren, pokazati svoje pravo lice i reći: „Baš me briga tko me voli ili ne voli.“ Slažeš li se?
– Sedam godina sam provela u međunarodnoj firmi. Mislim da tadašnjem direktoru i vlasniku sa mnom, mladom i nadobudnom, nije bilo lako. Ali, znaš što – mislim da je cijenio moja mišljenja. I rastali smo se u dobrim odnosima.
Imala sam prilike biti i u zadnjem krugu u jednoj poznatoj, međunarodnoj korporaciju. Bilo je to 2014. godine. Voditeljica ljudskih resursa mi je vrlo otvoreno rekla da sam ja vođa, da njenom timu netko poput mene uopće ne odgovara. Da će mi radno mjesto, o kojemu je najmanje bilo riječi u ta tri testiranja, postati dosadno i da ću tražiti više… Pokazalo se da traže još jednog u nizu poslušnika. Čak mi se činilo da se osjećala ugroženo čitajući te silne psihotestove koje sam odradila.
To je bila godina kada sam u potpunosti preuzela današnji biznis. I ne vjerujem da bih ikada mogla tako raditi za nekoga. Mislim da „procedure“ koje su nužne u korporacijama ne bi mogle izvući ono najbolje iz mene.
Vlasnica si ženskog portala She.hr, ali kažeš da te ne zanima shopping, sniženja, šminka… one tipično ženske stvari. Što te zanima? Kakve priče su one koje ti dušu griju?
– Mislim da je jedna žena puno više od oblekice i šminke. Apsolutno podržavam različitosti i vjerujem da nas ima puno koje ne želimo i ne moramo biti u trendu. Puno je tema o kojima se može pisati i puno je neispričanih priča. Može se govoriti o zdravlju, prijateljstvu, poslovanju, emocijama i seksu, naravno… Prihvaćam i činjenicu da sve žene ne moraju nužno biti majke, a da bi se životno ostvarile, ne moraju postati niti supruge…
Koliko bi još počasnih krugova voljela otrčati? Odnosno, kakvi su ti planovi za budućnost?
– Možda i previše… Previše je različitih planova, naoko nepovezanih. Ali, vrijeme će sve pokazati. Neka ostanu mala tajna…
