Mnogi teže promjeni, ali se samo nekolicina njih usudi kročiti tim putem. Prepreka je mnogo, emocije i nesigurne misli zamagljuju pravi put, a prečice se nerijetko pokažu kao zaobilazan (i duži) put. Za Lidiju Marković Rosati, međunarodnu NLP-stručnjakinju i kreatoricu metode Momentum, rad na sebi je višeslojan i doživotan, a promjena ne dolazi bez istinskog poniranja u dubinu.
Lidija to dobro zna iz vlastitog iskustva, kad se okrenula sebi, vlastitoj unutrašnjosti i osluškivanju svojih želja i potreba. Tek kad sa sebe skinemo slojeve koji ne pripadaju nama, koji su nam nametnuti ili koje smo sami usvojili zbog želje za udovoljavanjem drugima, kad pogledamo u nutrinu i suočimo se s vlastitim strahovima, traumama i tamom, tek tada možemo istinski upoznati sebe, kaže Lidija.
Ova poduzetnica, međunarodno akreditirana NLP-trenerica za klasični i novi kod, govornica, executive coach i hipnoterapeutkinja, uvijek naglašava potpunu iskrenost prema sebi i „no bullshit“ filozofiju. Upravo je takvim pristupom „reprogramirala“ staru Lidiju u ovu koja danas živi slobodan, zadovoljan i autentičan život. Tu je mentalnu transformaciju pratila i ona fizička, kad je radom na sebi skinula 44 kilograma. Jer jednom kad osvijestiš tko si, kad se sjetiš svih svojih snaga i potencijala, kad se probudiš, onda se stvari događaju brzinom misli, poručuje Lidija.
Za početak, možeš li nam reći tko je danas Lidija Marković Rosati, a tko je ona bila prije nekih desetak godina? Je li bila zadovoljna, sretna?
– Obje te Lidije su sastavni dio mene. Lidija iz prošlosti igra veoma važnu ulogu u životu ove Lidije ovdje i sada, jer da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene ovakve kakva sam sada. Ali, ako krenemo u klasično uspoređivanje i priču before and after, te dvije Lidije ne mogu biti drugačije! Naime, Lidija iz prošlosti je svakako bila zadovoljna i sretna, ali na drugačiji način. Razine sreće i zadovoljstva ovise o tome koliko rastemo, koliko učimo o sebi i životu, i što bolje upoznajemo sebe, shvaćamo da su zadovoljstvo i sreća drugačiji u različitim fazama našeg života.
Lidija iz prošlosti je bila zadovoljna i sretna kad je za sve ljude bila dostupna, kad je sebe stavljala u drugi plan i izlazila svakome u susret, a najmanje sebi. Sebe je uvijek stavljala u drugi plan jer joj je tada bilo važno da je svi vole, prihvate, validiraju te su samim tim i njezina sreća i zadovoljstvo ovisili o količini prihvaćanja drugih! Njezina sreća i zadovoljstvo nisu pripadali njoj, i nisu ovisili o njoj, nego o drugima!
A današnja Lidija?
– Ova Lidija sada stavlja sebe i svoje potrebe u prvi plan, ne obećava svima sve, sluša sebe i svoju intuiciju, izbirljiva je, klima glavom, uvažava sve, ali prihvaća samo ono što je dobro i plemenito. Ova Lidija ne daje svoje vrijeme svima, veoma ga pažljivo koristi, ne daje coaching-savjete preko maila i uz kavu. Svjesna je koliko njezin rad pomaže drugima, i kao takvoga ga cijeni, te odbija sve pozive za pick your brain uz kavu ili ručak. Sebična je, na dobar način, štiti svoju energiju i svoja znanja dijeli samo s onima koji su zaista spremni i imaju kapacitet da ta znanja prime, jer znanje, kao i dragulje, treba čuvati za odabrano društvo.
Ova Lidija sada s lakoćom kaže ne, odbija pozive na kave koje su jednostrane, bira s kim provodi vrijeme, jer druženje treba ostaviti i jednu i drugu stranu boljom i inspirativnijom, a ako je jednostrano, onda je osjećaj bljak. I možda ovo nekima može zvučati krajnje sebično, ali da ste prošli kroz golgotu kroz koji sam prošla, da ste bili u situacijama u kojima se vaša dobrota, blagost, otvorenost i darežljivost zamjenjivala za glupost, da ljudi gledaju samo kako vas mogu iskoristiti i zaboraviti, onda biste sigurno bili prisiljeni početi prakticirati sebičnost i vrlo jake osobne granice. Danas u moj svijet ulaze samo oni koje pozovem, oni koji prođu test ljudskosti i integriteta. Ima ih jako malo, ali zato ima puno prostora za disanje, slobodu i kreativnost!
Možeš li u sjećanje dozvati točan trenutak u kojem si shvatila da ne živiš vlastitu autentičnost, svoje istinsko ja, svoju pravu prirodu?
– Onog trenutka kad sam se iz dana u dan počela buditi umorna, ljuta, bijesna na sebe, što sam po tko zna koji put stavila sebe u drugi plan! I znam da su sve u životu lekcije, ali zajebi (pardon my French), hajde sada da malo drugi uče, a ja se odmaram (smijeh). Šalu na stranu, kad primijetiš da sličiš na oklopno vozilo, da su jedino u čemu se osjećaš udobno (odvratno, ali udobno) tajice i šlampave široke bluze (crne), znaš da nešto nije u redu. Jer ono što se događa unutar nas preslikava se i na naše tijelo… Ne uvijek, ali u većini slučajeva da.
Ja sam se, u namjeri da zadovoljim sve druge ljude osim sebe, odvojila od sebe, od svoje suštine, i postala robot, maneken tuđih želja, neautentična, ne svoja, i tijelo se počelo buniti, kilaža od više od sto kilograma potvrđuje tu odvojenost od sebe. Jer kad smo u skladu sa sobom, sa svojim autentičnom prirodom, onda težimo onoliko koliko treba, ni previše ni premalo, nemamo potrebu da maskiramo emocije (ne)prejedanjem, prekomjernim vježbanjem, lažnim osmijehom, pretvaranjem, bijegom u nešto što neminovno vodi do autodestruktivnog ponašanja.
Kad smo u skladu s onim tko smo, kad se suočimo sa svim strahovima, traumama, kad krenemo skidati slojeve koji ne pripadaju nama, energije i obrasce ponašanja koji su nam nametnuti, kad se suočimo sa sjenama, s unutarnjom tamom, onda kreiramo prostor u kojem se može pojaviti i razvijati istinska i autentična, najstvarnija verzija nas.
I kako je onda kod tebe tekao taj proces povratka samoj sebi? Pretpostavljam da je uključivao totalnu iskrenost. Jer, ako bih te trebala opisati samo jednom riječju (ok, ili dvjema), bilo bi to: Lidija Marković Rosati je „No Bullshit Žena“.
– Taj put još traje jer je rad sa sobom i upoznavanje sebe i svih svojih slojeva nešto čime se baviš doživotno. Iskrena posvećenost sebi nešto je što si svatko duguje. Ja sam dugo živjela u iluziji da je sve OK, da treba uvijek prvo biti dostupan za druge, pa tek onda za sebe. Dugo sam slijepo vjerovala svakom tko je došao na moj put i uzimala sve zdravo za gotovo.
Vidi, rad sa sobom je višeslojan… Čitanje knjiga, odlazak na seminare, posjećivanje raznoraznih iscjelitelja, astrologa, gurua, sve je imalo svoje mjesto, ali je na žalost dugo bilo samo u glavi. Ja sam imala informacije i znanja, ali te informacije i znanja nisu doprli do dubine moje duše, nisu bili utjelovljeni, i kao takvi služili su samo egu. Kad mi je dosadilo cupkati u mjestu i vrtjeti se u krug, bježati od sebe, kad sam se suočila sa sobom, bez prosuđivanja, bez žurbe, bez svaljivanja krivnje na druge, onda je sve nekako počelo dolaziti na svoje mjesto. I još dolazi. I svjesna sam da je put koji sam izabrala put koji mnogi pokušavaju (ne)svjesno zaobići i ne shvaćaju da duži put, na kraju, zahtijeva mnogo manje vremena od prečica, koje mnogi biraju.
U čemu danas najviše uživaš? Što ti ispunjava dušu? Bi li rekla da živiš „najbolju verziju sebe“?
– U umjetnosti, malim galerijama koje promoviraju umjetnike koji se bave temama što se tiču svih nas, u iskrenim razgovorima s ljudima koji se ne žale i ne kukaju, nego shvaćaju da je naše zajedničko vrijeme dragocjenu te ga koristimo u razgovorima koji hrane dušu, zatim u dobroj kavi, prirodnim biodinamičkim vinima, u satovima vruće joge, trčanju (spremam se za atenski maraton u studenome), u tišini…
Što za tebe uopće znači biti autentična žena? Jer mi se čini da smo se danas, generalno gledajući, izgubile između toga da pronađemo svoje autentično JA i da slijedimo trendove, pogotovo one vezane uz izgled? Ako pratimo medije, ispada da žena danas nije žena ako ne stane u odjeću broj 36, ako nema filere u usnama, a nedavno smo mogli pročitati stav jednog estetskog liječnika o tome kako će bore ubrzo postati stvar nehigijene, baš poput žutih zubi i sijede kose… Što kažeš na to?
– Autentičnost je ovih dana buzz word, a primjećujem golemu količinu ljudi koji su autentični u svojoj neautentičnosti. Toliko ima bullshita na sve strane, svi ti prezentiraju jeftinu priču da si dovoljna onakva kakva jesi, a u isto vrijeme te bombardiraju proizvodima koji će ti pomoći da budeš još bolja. Bullshit! (Smijeh)
Ali ljudi su, pogotovo žene, toliko odvojene od sebe i u tom su procesu i jeftinoj priči koja im se servira zaboravile svoje prave istinske vrijednosti. Nemaju pojma što žele, a kad ne znaš tko si, onda nećeš ni imati jasnu predodžbu o tome što želiš pa ti u isto vrijeme svatko može prodati maglu i sve ostalo što ide uz nju. Energija (ne)autentičnosti se vidi i ne postoji ta količina botoksa, filera, krema ili garderobe koja je može pokriti. Spolja gladac, unutra jadac, kako kaže jedna izreka, filozofija je koju su mnoge žene, na žalost, prihvatile zahvaljujući rastu sumnjivih influencera i raznoraznih prodavača magle.
Zbog toga se suština mog rada sa ženama sastoji u tome da im pomognem da dopru do sebe, da potpuno spoznaju sebe, da budu svoje, istinski svoje, da nose sebe s puno integriteta, svjesnosti, samovrednovanja. Namjerno ne kažem da „vole sebe“ i da prakticiraju „brigu o sebi“, jer su to buzz word-fraze koje samo po sebi ništa ne znače, jer dok ne osvijestiš sebe i ne spoznaš tko si zapravo, voljeti sebe i briga o sebi bit će samo prazne riječi. Kad si svjesna sebe, ljubav prema sebi i briga o sebi dođu spontano. Moj dvodnevni retreat Bloom & Thrive – From the Head into The Heart – The art of feminine Leadership, koji svake godine držim na sjeveru Italije, Lago Maggiore, okuplja žene kojima je dosadilo biti robovima ega i koje prepoznaju vrijednost u radu, a ne u praznoj priči.
Unutarnji nemir, anksioznost, depresija, otpor prema životu… često su znakovi da ne živimo svoju pravu prirodu. Na koje još „simptome“ trebamo pripaziti?
– Pogledaj koliko često provodiš vrijeme u uspoređivanju s drugim ženama. Raduješ li se uspjehu svojih prijateljica ili im potajno zavidiš? Guraš li uporno i pokušavaš učiniti „nemoguće“ čak i kada svi znaci pokazuju da možda trebaš stati i napraviti drugačiju strategiju? Da li sve što vidiš, čuješ ili pročitaš, već znaš…? „Nagrađuješ“ li sebe hranom, slatkišima, grickalicama? Koji postotak dana provodiš u pretvaranju, u nošenju maske? To su sve stvari koje govore da nešto nije u redu i da možda samo obmanjuješ sebe…
Neke žene su kraljice perfekcionizma i naizgled imaju sve – život kao s instagramskog feeda, savršen stan, savršenog muža, savršenu djecu, urednu kuću, uspješne su i uvijek uređene, nasmijane i ljubazne. Što se obično krije iza te potrebe za savršenstvom i za predstavljanjem savršenstva „na van“? Je li to nesigurnost, kompleks manje vrijednosti, program „još sam uvijek dobra djevojčica“ ili nešto treće? Čini mi se da što više netko djeluje posložen na van, da je „iznutra“ poprilično u problemu… Što ti govori tvoje iskustvo?
– Iskreno, ja se bojim i uvijek se malčice uspaničim kad vidim da je netko u svemu najbolji i da prezentira savršenu sliku! Sigurna sam da se iza svakog „savršenog“ ponašanja krije neka devijantna crta i žešća perverzija (smijeh). U srži je potreba za kontrolom jer, ako nemaš kontrolu nad svojim pravim životom, onda moraš držati pod kontrolom ono što se da kontrolirati: smijeh, unos hrane, vježbanje… I strah! Strah da slučajno ne izađeš iz okvira svega onoga što okolina od tebe očekuje! A živjeti „na van“ je životarenje, a ne život!
Osim perfekcionizma, čini mi se da smo dosta sklone „moranju“. Stalno nešto moramo. Kako možemo prijeći iz programa „moram“ u program „želim“?
– Istinski rad na sebi daje slobodu da budeš i radiš ono što želiš… Svakako, ima tu i situacija kad život od nas očekuje da nešto i „moramo“ učiniti, ali to je sastavni dio života i postojanja. Ali kažem da, onog trenutka kad krenemo u upoznavanje sebe, svojih vrijednosti i potreba, onda ima sve manje moranja, a sve više opcija, izbora i željenja.
Stoga, ako do sada nisam bila jasna, ponavljam još jednom (smijeh) – zasuči rukave, kreni u istinski dubinski rad sa sobom, nađi coacha, učitelja, koji živi to što ti želiš, ne škrtari na sebi, investiraj u sebe i osjeti što znači stvarno živjeti punim plućima. I možda ovo što kažem zvuči kao besramna samopromocija, ali govorim iz iskustva. Nitko nije promijenio svoj život iz korijena tako što je samo čitao knjige i išao na seminare. Investiranje u coacha, učitelja, mentora je prva stvar jer te drži odgovornim i posvećenim, a ujedno imaš pristup strategijama, alatima i znanjima koje nećeš naći u knjigama i čuti na seminarima.
Koji je onda prvi korak u otkrivanju sebe, svoje istinske prirode i ostvarenju svojih najvećih potencijala? Ti si to uspjela učiniti sama, ali si imala i znanje i iskustvo iz NLP coachinga. Koji bi savjet dala našim čitateljicama. Kako krenuti?
– Dio odgovora je u prethodnom pitanju, ali prvi korak je uvijek jasna namjera! Zbog čega ti je važno živjeti sve svoje potencijale? Ako je odgovor eksterne prirode, točnije, ako to želiš da bi tvoja obitelj, partner i prijatelji bili ponosno na tebe, onda zajebi (pardon my French, again)! Idi popij kavu, zezaj se i otfućkaj unutarnji rad… Ali ako je razlog unutarnje prirode jer želiš pokazati sebi tko si zaista, i živjeti svoju svrhu radi sebe, jer ti je dosadilo živjeti u vlastitoj sjeni, onda pročitaj odgovor na prethodno pitanje.
Možeš li za kraj našim čitateljicama preporučiti tri knjige koje su na tebe baš duboko djelovale?
– Moja knjiga prije svega, koju jedanput na tjedan prelistam i odradim jednu od vježbi za dušu, koje se nalaze u njoj: Dobivam i kad gubim – Nježna moć transformacije, dostupna na Amazonu na engleskom; 88 slika iz života – zbirka haiku poezije, koja me uvijek vrati u sadašnji trenutak, u sebe, u ono što je ovdje i sada; i Sri Aurobindo: Our many selves, jer tjera na razmišljanje, nije razvodnjena i hrani dušu.
Pročitaj i ovo:
• Lidija Marković Rosati: ‘Sve što želiš čeka na tebe – na iskrenu, autentičnu, potpuno svoju verziju tebe’
• Krivnja je ubojica sreće – po čijim pravilima i vrijednostima svaljuješ krivnju na sebe?
