Kao oblik života, čovjek je prije svega jedinstvena i neponovljiva kombinacija gena svojih predaka koji bitno određuju strukturu i izgled njegova tijela, duha i psihe. No geni su tek baza na koju se nadograđuje puno elemenata koje čovjek ugrađuje u sebe i na sebe i u stalnoj je interakciji sa socijalnom i materijalnom okolinom u kojoj živi i svojim ponašanjem djeluje. Okruženje u kojem živimo toliko je veliko i složeno da je nemoguće u samo jednom pokušaju obuhvatiti sve ono što značajno utječe na nas.
U prvim razredima osnovne škole kroz predmet „Priroda i društvo“ upoznavali smo biljni i životinjski svijet koji nas okružuje, njegovu raznolikost i važnost za naše zdravlje i ravnotežu na planetu koji jedini imamo. Proučavajući vlastito okruženje, spoznavali smo kako je bitno što imamo zdravu zemlju, čistu vodu, svjež i čist zrak. Idealno bi bilo da smo od tada pa zauvijek zapamtili koliko je to bogatstvo i koliki značaj ima za nas same. U nešto višim razredima osnovne škole počeli smo proučavati biologiju, kemiju i fiziku kao temeljne znanstvene discipline kojima usvajamo znanja da bismo bolje objasnili i razumjeli tvari i pojave oko sebe, upoznali njihovu strukturu, principe djelovanja i tako otvarali vrata novim spoznajama i naprecima koji nam život čine lagodnijim i ljepšim. Ipak, čini se da smo negdje pogriješili. Ne bi nas trebalo toliko smetati nešto što smo napravili krivo nesvjesni da je štetno i pogrešno. Žalosno je što i danas radimo iste pogreške svjesno vođeni krivim namjerama i ciljevima, a ne dobrobiti ljudskog roda i vrste.
Globalno i osobno
Utjecaj okoliša na ljudsko zdravlje može se analizirati s više aspekata, ovisno o razini utjecaja, npr. globalno djelovanje događa se putem klimatskih promjena, proizvodnje hrane u svijetu, prirodnih i neprirodnih nesreća, spolno prenosivih bolesti, utjecaja svjetskih ekonomija i socijalnih uređenja na ljudsko zdravlje, dok se utjecaj na osobnoj razini može promatrati kroz uporabu kemijskih sredstava u kući, u kozmetici i osobnoj higijeni, kroz način prehrane, odijevanja, izloženosti štetnim čimbenicima na radnom mjestu i slično, iako treba napomenuti da povezanost između izloženosti i štetnih zdravstvenih posljedica nije sama po sebi dokaz da je prvi uzrok drugog. Eventualni utjecaj na naše zdravlje vrlo je složen i može biti moduliran djelovanjem naših genetskih, psiholoških čimbenika i našom percepcijom rizika koji predstavljaju. U ovome kratkom članku fokusirat ćemo se na štetne čimbenike koji osobno pogađaju pojedinca, i to u njegovu prirodnom okruženju, a to je mjesto svakodnevnog življenja.
Zrak koji udišemo
Čovjek prije svega mora disati. Čist zrak najvažniji je za naše zdravlje. Ako uključimo duhanski dim u opasnosti iz okoliša, on vjerojatno predstavlja najveći pojedinačni poznati u zraku stvoreni kemijski rizik za zdravlje, bilo u pogledu smrtnosti bilo u pogledu obolijevanja (rak pluća, druge bolesti pluća kao što su kronični bronhitis i emfizem, bolest srca i krvnih žila te ostalih dijelova tijela). U znatno manjoj mjeri ovaj je rizik prisutan kod nepušača pasivno izloženih duhanskom dimu, ali taj je rizik ipak značajan osobito za djecu koja žive s roditeljima pušačima.
Bez sumnje, deseci tisuća smrtnih slučajeva posljedica su akutnog zagađenja (npr. smoga u velikim gradovima). Danas neki ljudi, npr. astmatičari, osobito su pogođeni varijacijama razine onečišćenja u zraku velikih gradova. Još uvijek je nejasno u kojoj mjeri zagađenja u većini gradova koji ispunjavaju aktualne smjernice o kvaliteti zraka pridonose bolesti, odnosno jesu li smjernice za kvalitetu zraka dovoljno stroge da bi se zaštitili svi stanovnici toga grada.
Osobito zabrinjavaju učinci na zdravlje bolesnika od astme, bronhitisa i sličnih plućnih bolesti, a postoje čvrsti dokazi koji simptome tih bolesti povezuju s povećanjem koncentracije sumpornog dioksida, ozona i drugih zagađivača. Osim toga, postoje brojni dokazi koji upućuju na to da je zagađenje iz čestica na razini koja je do sada smatrana „sigurnom“ povezano s povećanim rizikom od oboljenja i smrtnosti od kardiopulmonalnih bolesti pogotovo kod osoba s drugim čimbenicima rizika (kao što su starost ili bolesti srca i pluća). Ova pitanja predmet su mnogih istraživanja u cijelom svijetu. Iako visoka izloženost radnika ispušnim plinovima na radnom mjestu, osobito dizelu i benzenu, povećava rizik od nekih vrsta raka, pouzdanih izravnih dokaza za veći rizik od raka u populaciji koja je u manjoj koncentraciji izložena ovim kancerogenima ne postoji.
Mnogi alergeni kao što su pelud trava, žitarica ili fekalni materijal iz kućne grinje mogu izazvati napade astme ili peludne groznice. Postoje dokazi da visoka izloženost tim alergenima rano u životu povećava rizik od astme kasnije u životu. Sve veći broj istraživanja ukazuje na to da u zraku kemijsko zagađenje može djelovati sinergistički s prirodnim alergenima i imati učinke na funkciju pluća pri koncentracijama nižim od onih kod kojih bi i alergeni i kemijski iritansi imali suprotan učinak, tj. ne bi djelovali štetno.
Hrana koju jedemo
Hrana naša svagdašnja, čini se, i nije više tako hranjiva i zdrava kao što bi trebala biti. Sve je više alergija na hranu i netolerancije hrane, ali i vrlo ozbiljnih bolesti koje se povezuju s hranom. S obzirom na to da su naslijeđene sklonosti netoleranciji neke vrste hrane u pojedinim obiteljima dobro poznate i rijetke, s pravom možemo reći da ih se većina javlja nevezano za tu sklonost. Dakle, u pitanju je nešto što je dodano hrani i što tamo ne bi trebalo biti. Različiti pesticidi, hormoni i aditivi sigurno su razlog tome, a vjerojatno i genetski modificirana hrana.
Osobito su opasni pesticidi kojih ima doslovno u svemu i čije djelovanje ne prestaje čak ni onda kada se povuku iz uporabe. Da su pesticidi kuga 21. stoljeća, govori i riječ „pesticid“ sama po sebi: pestis = kuga, cedere = ubiti. Slobodno tumačenje riječi pesticid kao sredstva koje ubija kao kuga, a ne sredstva koje ubija kugu, ne čini se previše pogrešno. Lista registriranih pesticida toliko je velika da je iluzorno i pokušavati naučiti sve o svakom od njih. Jedino što odmah upada u oči jest da svaki od njih ima negativan utjecaj na zdravlje ljudi i životinja. Djelovanje pesticida na ljudsko zdravlje ovisi o tipu pesticida. Neki utječu na živčani sustav, neki na kožu i oči, treći na hormone i cijeli endokrini sustav itd. Dokazano je da se pesticidi i njihovi metaboliti uzročno mogu povezati s nastankom različitih karcinoma, osobito tumora mozga, Parkinsonovom i Alzheimerovom bolesti, autizmom, abnormalnostima spermatozoida i tko zna čega još sve ne. Iako se najčešće povezuju s hranom biljnog podrijetla, s obzirom na to da se u biljkama dugo zadržavaju zbog svoje postojanosti i duge razgradnje, mogu se naći i u hrani podrijetla od životinja koje su konzumirale takvu biljnu hranu.
Bilo bi nam drago da možemo znati čime je hrana koju jedemo tretirana i koliko je upotrjebljenih pesticida na ili u hrani na kraju i ostalo, čime se najučinkovitije uklanja njihov ostatak i sl. Rado bismo vidjeli da su upotrijebljeni tzv. biopesticidi koji su kudikamo prihvatljiviji za zdravlje. Do sada ih je malo u uporabi, svega 2 – 3 posto cjelokupne količine pesticida koja se godišnje proizvede, a to je oko 5 000 000 tona! Da zlo bude veće, pesticidi se ispiru iz tla i vodama tekućicama odlaze dalje pa ih se može naći i daleko od mjesta primjene. Utječu na sav živi svijet i, što je najgore, izmiču kontroli. Žalosno je da je i kod pčela zabilježen „pčelinji autizam“ kao posljedica djelovanja pesticida, i to bi nas svakako sve trebalo zabrinuti. Hormoni u mlijeku i antibiotici u mesu još su jedna opasnost koja remeti brojne funkcije u našem organizmu. Studije objavljene u ozbiljnim znanstvenim časopisima doista su potvrdile da je povećana koncentracija mliječne masti u prehrani i masnoće iz mesa povezana s većom incidencijom raka dojke i prostate, a mehanizam je jasan – mast sadrži veću količinu spolnih hormona koji su odličan promotor rasta tumorskih stanica.
Iako će svi reći da su dopuštene koncentracije dodataka hrani male, postavlja se pitanje je li itko proveo istraživanje na ljudima koji su u dugom vremenu bili istovremeno izloženi svim tim tvarima koje se nalaze u hrani!!! Naravno da nije. Neke stvari ne možemo promijeniti preko noći, ali neke možemo poduzeti već sad. Prije svega treba kupovati hranu proizvedenu u zemlji u kojoj živimo ili još bolje iz okruženja u kojem živimo. Ne samo zato da jedemo hrvatsko nego zato što je ta hrana svježija, manje ju je potrebno tretirati i kraće skladištiti. Povrće i voće treba dobro prati hladnom vodom, a hranu koja se kuha dobro termički obraditi. Koru agruma nipošto ne koristiti. Voće koje na sebi i u sebi sadrži ponajviše ostatka pesticida jesu breskve, jabuke, kruške, jagode. Od povrća to su celer, peršin, paprika, rajčica, krumpir. Dakle, upravo ono koje najčešće konzumiramo.
Voda je (kakav?) izvor života
Puno više nego hranu svaki organizam treba vodu. Voda može biti važan izvor kemijske opasnosti. Olovne cijevi za dotok vode, osobito mekane vode, važan su izvor olova kao vrlo toksičnog teškog metala. Postoji epidemiološki dokazi da to može imati mjerljiv štetan učinak, posebno na neurološke funkcije, čak i na razinama do sada smatranim „prihvatljivim“. Ostali štetni učinci mogu nastati od kemikalija koje se dodaju u vodu.
Kloriranje vode vjerojatno je spasilo milijune života. Međutim, javlja se zabrinutost o mogućim povećanim rizicima od raka uslijed djelovanja klorirane vode, ali još uvijek nema dovoljno dokaza o njihovoj uzročnoj povezanosti. Fluor dodan vodi smanjuje rizik od karijesa, ali također može imati neželjene učinke kao što su mrlje na zubima. Nitrati u vodi obično potječu od ispiranja gnojiva (prirodnih ili umjetnih) s njiva. Iako se pesticidi mogu otopiti u vodi, nema dokaza da su trenutačni standardi za kvalitetu vode neodgovarajući u tom pogledu. Međutim, problem je u tome što se većina standarda temelji na eksperimentalnim dokazima prije nego na epidemiološkim studijama na ljudima, a koje je u tom kontekstu vrlo teško provesti.
Što se tiče mikrobioloških opasnosti u vodi, značajna poboljšanja u zdravlju postignuta su suzbijanjem uzročnika kolere. Međutim, postoje i druge mogućnosti za bakteriološku kontaminaciju. Tako Legionella može rasti u jamama ili mrtvim rukavcima u vodovodnom sustavu i može biti raspršena u obliku aerosola iz tuša. Rekreacijske vode koje su jako onečišćene s patogenima, posebno koliformnim bakterijama povezane su s rizikom od gastrointestinalnih i drugih infektivnih bolesti, ali su obično samoograničavajuće.
Odjeća i obuća, kozmetika…
Opet se moramo vratiti pesticidima. Čak petina pesticida koja se godišnje potroši u svijetu uporabi se na poljima pamuka. Samo je jedna petina pamuka organskog podrijetla. Mnoge boje koje se koriste u proizvodnji odjeće i obuće su kancerogene, osobito azo-boje koje čine čak 70 % boja koje se koriste u proizvodnji odjevnih artikala. Iz europske legislative o azo-bojama izdvajamo: „Cijepanjem azo-skupine oslobađa se jedan ili više poznatih kancerogenih aromatskih amina i te se boje ne smiju koristiti za bojenje posteljine, odjeće, ručnika, pelena, vlasulja, vreća za spavanje, rukavica, torba i torbica, tekstilnih i kožnih igračaka, vunice i materijala namijenjenih krajnjim korisnicima.“ Međutim, čini se da regulacija i kontrola njihove primjene i nisu posve učinkovite. Proizvođači se azo-boje teško odriču. Azo-boje su pogodne zato što se odjeća boji već na 60 stupnjeva, postojana je i ima više nijansi, dok se bojama koje ne sadrže azo-skupinu to postiže teže ili nikako.
S obzirom na to da nismo kemičari i da, čak i kad pročitamo, nismo sigurni što pročitano znači, najbolje je postupiti na sljedeći način:
– Kupovati odjeću od što prirodnijeg materijala.
– Obvezno odjeću oprati prije prvog nošenja, a crnu odjeću i više puta.
– Nastojati donje rublje nositi u bijeloj ili nekoj svjetlijoj boji, takvo sadrži malo ili nimalo boja, a u neposrednom je kontaktu s najvećim organom ljudskog tijela – kožom.
Dakako, najbolje je nadati se da će u Europi zaživjeti inicijativa popraćena sloganom: Goodbay azo dye! ( Zbogom azo- bojama!)
Slična je priča i s aditivima. Ne možemo ih izbjeći jer su svuda oko nas. Nisu svi opasni ni nepoželjni. Nije ih lako sve naučiti i zauvijek zapamtiti jer ih je, kao i pesticida, previše. Vjerojatno je previše i već to što ih je previše. Što manje konzervirane i rafinirane hrane iz više je razloga povoljnije za ljudsko zdravlje. Kozmetička sredstva također su bremenita različitim kemikalijama, osobito boje za kosu, lakovi za nokte. Iako nema jasne poveznice s bojenjem kose i nastankom pojedinih vrsta raka, kao što su rak mokraćnog mjehura, leukemije i limfoma, važno je znati da pojedine trajne boje u kombinaciji s hidrogenom stvaraju aromatske amine i fenole. Što je boja tamnija, to sadrži više tih opasnih tvari. Dakle, plavuše imaju prednost.
Kemijska sredstva u kućanstvu
Nema kućanstva koje ne koristi cijeli niz sredstava za čišćenje, pranje, osvježavanje prostora… Mirisi dodani u mnoga sredstva za čišćenje i pranje, od kojih su najpoznatiji deterdženti za pranje rublja i tkanina te omekšivači, mogu izazvati akutne efekte kao što su respiratorne iritacije, glavobolje, kihanje i suzenje očiju u osjetljivih pojedinaca, ali i ozbiljne alergije u astmatičara. Njihov dugoročni učinak povezuje se i s nastankom nekih vrsta raka, ali i vrlo ozbiljnih hormonskih poremećaja. Nacionalni institut za sigurnost i zdravlje u SAD-u utvrdio je da je čak jedna trećina tvari koje se koriste u industriji mirisa otrovno. Ali zato se kemijske formule mirisa smatraju poslovnom tajnom pa tvrtke koje ih koriste nisu dužne navesti te sastojke nego samo označiti da proizvod sadržava „miris“. Jedan od najvećih apsurda, primjerice, korištenje je mirisa u toaletnim papirima i papirnatim ubrusima. Najgore od svega jest činjenica da danas gotovo i nema proizvoda koji ne sadrži nekakav miris.
Najpogubniji sastojci sredstava koja se koriste u kućanstvu za čišćenje jesu klor i amonijak, zatim dietanolamin i trietanolamin (koji u reakciji s nitritima stvaraju vrlo toksične nitrozamine), 1,4-dioksan, alkilfenol-etoksilat. Ovom posljednjem, primjerice, pripisuje se estrogensko djelovanje u organizmu, a znamo da se takvo djelovanje povezuje s nastankom raka dojke. Predugo bi trajalo nabrajanje štetnih učinaka svih sastojaka sredstava koja se koriste u kućanstvu. Najgore od svega jest to da neki od njih, i kad se razgrade na metabolite, opstaju u vodi i nakon njezina pročišćavanja te tako ponovno dolaze u žive organizme, osobito one koji žive u vodi. Dakle, dio onoga što ste pustili u kanalizaciju može vam se vratiti u kuću i proći kroz brojilo za vodu. To zorno pokazuje jedna američka studija koja je na razini SAD-a provedena u svibnju 2002. godine. Uzimani su uzorci vode iz voda tekućica iz svih područja te države. U čak 69 % uzoraka pronađeni su razgradni produkti deterdženata, pri čemu je 66 % bilo podrijetlom iz dezinficijensa.
Pokušajmo stoga upotrebljavati proizvode na kojima makar nije narisana mrtvačka glava. S malo vode, sapuna, sode bikarbone, limunova soka i octa možemo i sami napraviti odlična sredstva za čišćenje. Ništa bolje ne otapa kamenac od alkoholnog octa koji je ujedno i odličan dezinficijens. Zahodska školjka treba biti čista, ali ne i sterilna i mirisna. U nastojanju da sterilizira sve oko sebe čovjek je, čini se, uspio sterilizirati samog sebe. Djeca se sve češće rađaju iz postupaka potpomognute oplodnje, ako se uopće i začnu. Kad se rode, muči ih toliko zdravstvenih problema da mnogi više nemaju ni sretnog i bezbrižnog djetinjstva ni mladosti, a kamoli dugog života.
Zračenja u zatvorenom i otvorenom prostoru
Osim različitih kemijskih sredstava koja nam svakodnevno ulaze u život, sve važniji utjecaj na ljudsko zdravlje imaju i brojni fizički čimbenici kao što su elektromagnetska i ionizirajuća zračenja. Ako izuzmemo radno okruženje, onda buka i druge fizičke opasnosti mogu predstavljati značajnu smetnju za mnoge stanovnike. Buka okoliša obično ne pridonosi gluhoći, ali značajne iznimke mogu uključivati bučne diskoteke i „osobne stereo uređaje“.
Elektromagnetska zračenja pojavljuju se u rasponu od niske frekvencije i relativno niske energije, kao što su radiovalovi i mikrovalovi, do infracrvenog zračenja, vidljive svjetlosti, UV, x-zraka i gama zraka. Ovi posljednji, kao i drugi oblici radioaktivnosti poput visokoenergetskih subatomskih čestica (npr. elektrona – beta-zraka) mogu izazvati smrtonosnu staničnu ionizaciju, pa se stoga i zovu ionizirajuća zračenja. Izloženost ultraljubičastom (UV) zračenju nosi povećani rizik od raka kože kao što je melanom, ali i katarakte, ovisno o dužini izloženosti. Neki zagađivači, poput klorofluorugljika, koji se koriste kao rashladne tvari ili aerosoli s potisnim plinom ili u proizvodnji određenih vrsta plastike mogu oštetiti „ozonski omotač“ u višoj atmosferi (stratosferi) i na taj način omogućiti da više UV svjetla dopre do površine zemlje i izravno naškodi ljudskom zdravlju. Ultraljubičasto svjetlo također može uzrokovati štetu i posredno pridonoseći povećanju ozona u troposferi (zrak koji udišemo).
Radioaktivnost je, ovisno o dužini ekspozicije, povezana s nastankom raznih vrsta karcinoma, osobito leukemija. Većina zračenja kojemu je prosječna osoba izložena prirodnog je podrijetla i od izvora koje je stvorio čovjek, a koji se koriste u medicinskoj dijagnostici i liječenju. Vrlo je važno pitanje u kojoj mjeri radon, plin koji izlazi iz određene vrste stijena ispod temelja građevina, može pridonijeti riziku od raka. Prema nekim procjenama, to bi moglo biti značajno, ali vjerojatno manje od dvadesetine smrti od raka uzrokovanih pušenjem duhana.
Neionizirajuća električna, magnetska i elektromagnetska polja su u sve većem polju interesa. Štetni učinci od opće izloženosti ovim zračenjima u okolišu znanstveno „nisu dokazani“. Ako i postoje, vjerojatno će se dokazati da su ti štetni učinci jako „mali“.
Samo za spomenuti je utjecaj vrste i sastava materijala koji se koristi u izgradnji kuća i zgrada, izolacijskih materijala, boja, namještaja, podova, posuđa, rasvjetnih tijela, dječjih igračaka, lijekova i ljekovitih sredstava i još mnogo, mnogo toga.
Iako ovdje ne tvrdimo da je nešto samo po sebi štetno, činjenica je da se svako malo nešto povlači iz uporabe ili mu se područje primjene značajno sužava. Naravno, nakon što je netko platio cijenu svojim zdravljem. Nije li trenutak da se zapitamo kako je uopće došlo u primjenu bilo što prije negoli je pouzdano utvrđeno da nije štetno?
Što učiniti i kako živjeti?
Vjerujem da će ovaj kratki članak mnogi shvatiti ozbiljno i ispravno. Zasigurno će biti i onih koji će ga komentirati u stilu „Pa što se tu može?“ ili „Opet neka teorija zavjere!“. Bilo kako bilo, makar neka znaju da se u ovoj temi krije dobar dio odgovora na vrlo često postavljeno pitanje u liječničkim ordinacijama: Zašto je danas toliko teških, neizlječivih bolesti? Odgovor je jednoznačan: Uzroci se kriju u svemu što nas okružuje i čime se koristimo. Iako ljudska vrsta kontinuirano evoluira, taj proces je jako spor, a promjene okoliša tako goleme i brze da mu se svi pojedinci ne mogu prilagoditi.
Cijena je očigledna – bolest i smrt mnogih pojedinca koji o svemu tome pojma nemaju. Krajnje je vrijeme da počnemo učiti, razmišljati, cijeniti prave ljudske i civilizacijske vrijednosti, kritički se osvrtati na opasnost svega što nam se nudi, što nas okružuje i što nas u konačnici uništava. Jedan od najelitnijih rodova američke vojske, marinci, njeguje princip „Ne čuvati sebe, nego se brinuti o svom suborcu“ koji bi valjalo primijeniti makar kad su naša djeca u pitanju. Ako se već ne brinemo dovoljno o sebi, brinimo se o našoj djeci jer ona to zaslužuju. I nitko to neće učiniti umjesto nas niti bolje od nas. Počnimo već danas i podržimo one koji su to prepoznali prije nas.
Ako smo propustili brinuti se o sebi, brinimo se o našoj djeci, još uvijek postoji mogućnost da se opasnosti barem smanje.
Prelistaj Zdrave vijesti – magazin za dobar puls života, broj 58.