Koliko toga stane u šest milimetara? Najbolje će vam to reći Josipa Pavičić Berardini, kojoj je šest milimetara izokrenulo svijet naglavačke nakon dijagnoze karcinoma dojke u 35. godini života. Iz susreta s opakom bolešću izašla je kao pobjednica i pritom naučila mnogo toga o sebi. Duboke promjene u pogledu na život, nove spoznaje i vlastito iskustvo pretočila je u knjigu Šest milimetara.
Uhvatili smo je između brojnih poslovnih obaveza – ova spisateljica i poduzetnica trenutno promovira svoju petu knjigu Promatrači u zrcalu. No, budući da se nalazimo u Mjesecu ružičaste vrpce posvećenom borbi protiv karcinoma dojke, osvrnuli smo se na njezinu priču.
U 35. godini suočili ste se dijagnozom karcinoma dojke, a na temelju toga je nastala knjiga Šest milimetara. Nju ste nazvali određenom vrstom terapije i „projektom života“…
– To je moja ispovijest o boli i pobjedi, stvarno sam se u njoj potpuno razotkrila i ispričala jedan životni tijek osobe koja se nađe oči u oči sa smrću. Svi mi u podlozi svojih strahova imamo najveći strah, strah od smrti. Nekako je to možda i normalno, ali s druge strane, ponekad zna biti i ironično. Ono što svi znamo je ta spoznaja da ćemo otići, stopa smrtnosti je stopostotna, i onda kad nam se dogodi situacija da se približimo tom odlasku, upadamo u stanje šoka, straha, nevjerice…
Ono što sam sa Šest milimetara htjela osvijestiti je da čovjek treba voljeti sebe te prihvaćati sebe i druge, opraštati i učiti kako biti zahvalan, spoznati istinu o prolaznosti. Ako ja znam da sam tu još nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, onda se zaista neću danas nervirati, ljutiti, svađati… Ne želim trošiti svoje vrijeme na stvari na koje sam ih trošila prije, ne želim bacati svoje vrijeme u vjetar jer znam da jedino imam vrijeme.
I onda se s tim susretom s boli i bolešću, nekom tragedijom ili gubitkom, čovjek zapravo suoči s tim stvarima i to je fenomenalna prilika da radi na sebi, da se promijeni, da posloži svoj život i da zaista svaki dan ispočetka živi kao da mu je posljednji. Mislim da je to najbolji recept.
U knjizi sam opisala svoje iskustvo, što sam naučila, što sam promijenila i kako sam zapravo dovela sebe do toga da danas na svoj rak gledam kao na poklon. Sad mogu reći hvala mom raku koji je došao točno u vrijeme kad sam ga mogla najbolje „odraditi“ i što mi je donio jako puno dobrih lekcija za moj život.
U knjizi spominjete šest razina (1. voljeti sebe bez obzira na sve, 2. prihvatiti sebe, druge i sve događaje, 3. odlučivanje, 4. opraštanje, 5. zahvalnost i 6. smisao.), koje su vas pratile na putu izlječenja. Možete li pojasniti o čemu je riječ?
– Kroz šest razina, iz jedne u drugu sam osvješćivala koji dio treba mijenjati. Prvo sam shvatila da, dok ne zavolim sebe, ništa se neće dogoditi, neće me voljeti ni drugi. Dok čovjek ne zavoli sebe, ne vjerujem da može imati unutarnji mir i radost. Zavoljeti sebe u prijevodu znači da se prihvaćam takva kakva jesam, sa svim manama i vrlinama.
U tim koracima je i prihvaćanje, prihvatiti sebe i druge ljudi. Shvatila sam da druge ne trebam shvatiti, nego da ih trebam samo prihvatiti. Moram početi prihvaćati druge ljude, a oni imaju potpunu slobodu da mogu biti onakvi kakvi oni žele biti.
Pisala sam i o odlukama, koliko puta u životu nam se dogode stvari, a mi čekamo, stavimo sebe na stand by i stisnemo pauzu jer se bojimo pogrešne odluke, onda radije zaustavimo svoj život.
Posljednje tri razine tiču se opraštanja, zahvalnosti i smisla – koje ste lekcije tu izvukli?
– Opraštanje je prekrasan dar koji trebamo prakticirati svi, jer od zamjeranja i mržnje prema nekome zaista nemamo ništa. Ako ja mrzim nekoga zbog nečega što mi je napravio prije 20 godina, ja sebe stavljam u poziciju kao da sam ja popila čašu otrova, a čekam da umre taj kojeg mrzim. Njemu neće biti ništa od moje mržnje, ali meni hoće.
Pisala sam o zahvalnosti, jer dok me nije pogodilo po glavi, bila sam od onih koji nikada ne osvijeste da se svako jutro probude, da vide i da stanu na svoje noge, da mi se svako jutro događaju te tri prekrasne stvari, da imam još jedan novi dan ispred sebe, a kamoli da bih zahvalila na tome.
Podrazumijevalo se da se budim, da hodam, da vidim, da dišem… Onda se u jednom trenutku dogodio taj ‘klik’ kad sam shvatila da trebam razvijati zahvalnost, jer se ne podrazumijeva da se probudim ujutro, ništa se ne podrazumijeva.
Sada za svaki dan i svaki događaj, za svakog čovjeka koji mi dođe u život, sve što je oko mene, trebam razvijati zahvalnost, i ne samo prema lijepim stvarima, onim stvarima za koje mislim da su dobre, nego i za one koje označim kao ne-dobre.
Dotakla sam se i pisanja o smislu i davanju, i pritom nisam mislila na davanje u materijalnom smislu jer davanje se može iskazati u različitim oblicima, na različite načine. Ponekad vam nečiji osmijeh može značiti više od bilo čega. Osvijestila sam da sve što dajem, sve što pošaljem od sebe, zapravo dajem samoj sebi. Uvijek si vizualiziram kako stojim na vrhu planine i znam da onaj glas koji pustim, koji ode u bespovrat u zrak, vraća mi se nazad kao jeka.
Također mislim da, generalno, trebamo početi razvijati odgovornost, odgovornost prema sebi i prema svojim mislima i djelima, sve ono što pomislimo, izgovorimo i učinimo, trebali bismo razvijati odgovorenost za to. U tome je i davanje, ne u smislu „Sad ću ja tebi dati pa ćeš mi vratiti“, to nije davanje, to je trgovanje. Davanje je kad učinite nešto jer želite nekome staviti osmijeh na lice, želite nekoga razveseliti, ali ništa, zaista ništa zauzvrat niti tražite niti očekujete. To je ono zdravo davanje.
Koje su najveće promjene koje ste uveli nakon dijagnoze? Kako je izgledao vaš svijet prije, a kakav je danas?
– Sve ovo što sam spomenula, ja sam to bila prije. I prije sam radila posao koji volim, dobro sam zarađivala, putovala, ali sam prije ganjala rezultate. Mislila sam da, što više rezultata imam, to više vrijedim. Nikad nisam bila zadovoljna, a onda mi se dogodio karcinom i sve ove promjene. Danas isto tako radim posao koji volim, dobro zarađujem, ali danas imam unutarnji mir. Danas sam zadovoljna jer sam naučila da se čovjek ne može vrednovati prema rezultatima, mi sebe moramo cijeniti prema svom trudu, trud je taj koji je bitan.
Odakle ste crpili snagu za ozdravljenje? Jesu li to bili vaši bližnji, obitelj, sinovi…?
– Svatko mora pronaći snagu u sebi. Vaša okolina, vaši prijatelji, vaša obitelj, oni vam svakako mogu biti velika podrška, i prekrasno je kad ih imate kao podršku. Ja sam ih imala i hvala im na tome, ali sam znala i osjećala da svoju snagu i hrabrost imam u sebi i da ja moram taj dio iz sebe izvući.
Rekli ste da vam je rak došao i kao poklon. Osim unutarnjeg mira i promjene, stavio vas je u poziciju na kojoj možete pomoći i poslužiti kao inspiracija drugim ženama…
– U vrijeme svog liječenja, pristupila sam udruzi Europa Donna Hrvatska, oni su me imenovali svojom ambasadoricom i hvala im na tome. U to sam vrijeme razgovarala sa ženama koje su prolazile kroz to što sam ja netom završila, i zapravo sam osjetila koliko to oboljelim ženama znači, kad vide pored sebe nekoga tko je to sve prošao i danas je dobro.
Žene se javljaju sa svojim iskustvima, pišu, imaju različita pitanja, ali sve nas, kad se suočavamo s dijagnozom, povezuje jedna riječ, a to je strah. To je sasvim normalno, normalno je da se bojimo, da smo šokirane, a ja se zaista potrudim da im budem podrška i pošaljem poruku, ako sam mogla ja, to znači da mogu i one.
Inače redovito naglašavate važnost pregleda – koji biste savjet udijelili ženama za kraj?
– Što se tiče pregleda, to je ta odgovornost, to je odgovornost prema sebi, ljubav prema sebi. Dokazali su da ako se karcinom dojke otkrije na vrijeme, to više nije smrtonosna priča. Karcinom dojke otkriven na vrijeme može se izliječiti, ako to nekome nije dovoljna motivacija da ode na pregled, ne znam što ga drugo može pogurati. Naprosto, ljudi moraju razviti odgovornost prema sebi i svom zdravlje. Poznajem neke žene koje bi otišle napraviti mamografiju, i onda ne bi nikad otišle po nalaze, jer ako je nešto loše, onda ne žele ni znati. Krivo! To ne smijemo sebi raditi. To ne može sebi napraviti netko tko se voli. Iskreno, ni meni nije ugodno otići na sve te silne pretrage, čekati rezultate, ući na Institut za tumore nakon svega što je bilo… Mislim da je to svakoj od nas nelagodno, i to je normalno, ali ako nemam hrabrosti suočiti se s rezultatima i nalazima, to nije dobro za mene. To je dio koji trebamo pregrmiti. I zato je redoviti samopregled ili pregled izuzetno važan, jer ne daj bože ako se i nešto otkrije, ovako ćemo sigurno stići na vrijeme reagirati.
Darujmo ružičasti život
Tijekom listopada, od svake prodane bočice proizvoda Skin, Nails and Hair Formula, Solgar donira 10 kuna udruzi Europa Donna Hrvatska za kupnju aparata za intraoperativno zračenje.
