Više ili manje (ne) vjerujući u besmrtnost duše, reinkarnaciju i mogućnost svojih "drugih života", čovjek je oduvijek želio dosegnuti jedan posve razumljiv i praktičan cilj: besmrtnost tijela u ovom životu. Mnogi sustavi drevnih tjelesno-duhovnih vježbi to su mu i obećavali, mada najčešće bez konkretnih dokaza i evidentnih rezultata. Danas se u znanosti najavljuje pomicanje dobne granice života čovjeka na 400 godina početkom idućeg milenija, ali bez stvarnih argumenata koji bi to garantirali.
Joga na tom planu nudi nešto posve konkretno i praktički primjenjivo…
Zanimljiva je činjenica da životopisi brojnih velikih jogija nude katkada nevjerojatne podatke o starosti nekih od njih, ali isto tako se zna da su mnogi živjeli posve prosječan broj godina, baš kao i svi ostali smrtnici ovog svijeta. Naravno, kad su ovi drugi u pitanju, treba uzeti u obzir shvaćanje jogija po kome je duša, u određenom stadiju, sposobna po volji mijenjati tijela i činjenica "napuštanja jednog tijela" nije od presudne važnosti u vječnosti njezinog postojanja. Za prosječnog čovjeka ova konstatacija, međutim, teško da može biti utjeha kad se nađe pred zidom ograničenosti ovozemaljskog života. Što mu tada preostaje?
Joga vježbe usporavaju biološko starenje
Za brojne jogijske vježbe (asane) vjeruje se da, uz njihove zdravstveno-terapijske učinke, djeluju i na dugovječnost. U tome, naravno, nema nikakvog čuda; jogijske asane stimuliraju cirkulaciju, rad endokrinog i srčano-žilnog sustava, produbljuju disanje, čine probavu lakom i savršenom, uklanjanju niz ortopedskih i reumatskih problema vezanih uz starenje, i u konačnici stvaraju tijelo koje je, pojednostavljeno rečeno, „dugotrajnije“ i „otpornije na trošenje“. Znanstvenici obično kažu da je biološka starost tijela osoba koje se redovito bave jogom vrlo blizu njihove stvarne kronološke starosti, dok je kod ostalih ljudi, pogotovo onih koji nezdravo žive, biološka starost daleko iznad kronološke.
Treba, međutim, naglasiti da samo vježbe nikada ne dovode do osobitih rezultata na planu dugovječnosti ako s njima ne uskladimo kompletan naš život, prvenstveno glede prehrane i ostalih zdravih navika, a pogotovo glede svakodnevnih vježbi disanja i meditacije.
Zašto bebe dišu savršeno, a odrasli ne?
Disanje je, kažu jogiji, „božanski proces“ i pritom ne misle na neki poseban religijski aspekt, nego tim terminom žele naglasiti vrijednost procesa disanja za naše zdravlje. Duboko, mirno (i pravilno!) disanje, ne samo da probavlja tijelu optimalnu količinu kisika, nego stimulira i niz drugih fizioloških procesa u tijelu, prvenstveno cirkulaciju svih unutrašnjih organa. Spomenuti treba također da mnoge znanstvene discipline drevnog Istoka postavile su davno teoriju kako je razvoj karcinoma prvenstveno vezan uz nedovoljni dotok kisika u sve stanice i tkiva našeg tijela.
Mali je apsurd antropologije da se čovjek rađa s urođenom sposobnošću pravilnog disanja (bebe dišu savršeno!) no ta se sposobnost kasnije gubi, prvenstveno zbog postupne kumulacije stresova koji izravno djeluju na aktiviranje nepravilnog disanja, koje postaje kratko i plitko, a umjesto kroz nos, udisaj ide kroz usta. Stručnjaci stoga sve češće upozoravaju kako bi ljudi morali ponovo učiti disanje.
Kad je o meditaciji riječ, ilustrativno je spomenuti pismo čitateljice jednog časopisa i njezino pitanje: "Imam probleme s vidom i moj učitelj joge mi je preporučio meditaciju. Kakve to može imati veze?". Ostavljajući po strani specifične jogijske teorije, zanimljivo je spomenuti istraživanje oftalmologa Williama H. Batesa, koji je, nakon nekoliko tisuća oftalmoloških mjerenja na ljudima različitih dobnih skupina, došao do čvrstog zaključka da kvaliteta našeg vida u određenom trenutku između ostaloga ovisi i o stupnju opuštenosti našeg duha u tom trenutku. S obzirom na to da je jedan od ključnih učinaka meditacije postizanje stanja duboke opuštenosti i mira tijela i duha, sasvim je izvjesno da duboka opuštenost koju postižemo meditacijom, blagotvorno djeluju na naš vid.
O pravilnoj prehrani i brojnim zdravim navikama života kojima nas uči joga, te njihovom doprinosu dugovječnosti, ne treba posebno ni govoriti. Možda tek uz malu napomenu da su, s izuzetkom razmimoilaženja oko vegetarijanstva, stajališta jogijske znanosti o prehrani i suvremene nutricionistike gotovo identična.
