Kada ste posljednji put stavili svoj mobitel u stišani mode, zaboravili na njega i na vanjski svijet, udobno se, uz čašu crnog vina, zavalili u udobnu fotelju i prepustili se glazbi, koja je bila, baš onako – po vašem guštu? Meni se to dogodilo jednog kišnog petka u Witness lounge baru u Amruševoj ulici, u društvu dragih prijatelja, s kojima sam došla poslušati koncert Ivane Galić i njenog sastava L’abeille.
Potaknuta znatiželjom, ali i željom da na što kvalitetniji način proslavimo dan kojim je završio još jedan naporan radni tjedan, zaista nisam znala što mogu očekivati iako sam već pročitala neke recenzije Ivaninih koncerata gdje su svi njeni kolege glazbenici redom hvalili njen jedinstveni glas, kao i jedinstveni način izvođenja poznatih jazz, blues, gospel i soul skladbi.
L’abeille ili pčela na francuskom, ime je Ivaninog sastava koji je 2013. godine osnovala zajedno s jednim od ponajboljih latino gitarista u Hrvatskoj – Darkom Horvatom, poznatom po svirci s Caiman Verde, Tango Appassionato, Gato Negro, Ricardo i prijatelji… Oboje profesionalni glazbenici s internacionalnim iskustvom, ali i partneri u privatnom životu, odlučili su glazbenim „šmekerima“ predstaviti jedan novi pristup – vrhunsko muziciranje u žanru folka, blues rocka, country rock klasika, gospela, standard jazza, soul bluesa i klasičnih evergreena te tradicionalne anglosaksonske glazbe,uz takve aranžmane koji glazbenim standardima daju jednu sasvim novu dimenziju.
Tako smo tog petka, dok je cijeli svijet tugovao za odlaskom legende bluesa B.B. Kingom, kojemu su Ivana i Darko posvetili ovu prekrasnu večer, mogli čuti i njihove očaravajuće obrade Give me one reason, Too late to cry, San Francisco Bay Blues, Stormy Monday, Crying time, Autum Leaves, Summertime, Danny boy, Dark night of the soul i Somewhere over the rainbow…
No, na pozornici u Witness baru tog petka nisu bili sami. Pridružili su im se i Filip Novosel, glazbenik koji plijeni svojim jazz izvedbama na tamburici, Ani Vuletić koja je očarala skladbom „I got you under my skin“, Vedrana Zrnić i Marija Nacevska koje su otpjevale Duet mačaka te arije iz opere Carmen, Quartet Mistique koji se predstavio s „Imagine“, "Honey pie“ i „Fever“, Elma Burnić koja je nas je zavela sevdahom „Što te nema“ te Sonja Jukić koja nam je otpjevala „You take my breath away“ kao i gospel zbor Sunce pod vodstvom Vitomira Ivanjeka koji je izveo nekoliko skladbi, između ostalog i „O, happy day“ i „This little light of mine“.
Zanima vas tko je Ivana i zašto još uvijek niste (dovoljno) čuli za nju? Ivana je klasično obrazovana umjetnica. Nakon diplome na Zagrebačkom Učiteljskom fakultetu, životni je put vodi kao stipendisticu na prestižni londonski Royal College of Music. Kada čujete Ivanine izvedbe, bez ikakva je problema možete zamisliti u nekom jazz klubu u New Yorku ili pak u nekoj većoj koncertnoj dvorani. No, kada osjetite njenu energiju, jasno vam je zašto se sastav zove L’abeille (pčela). Ivana je brza, energična, vrijedna „radilica“ koja radi na ostvarenju svog sna i čiji je glas pravi med za uši. No, za čuti ovaj božanstveni glas ne morate „potegnuti“ do neke svjetske metropole poput New Yorka ili Londona, dovoljno je da pratite najave koncerata na njenoj Facebook stranici. A nemojte se iznenaditi niti ako petkom navečer prošetate pored nekog zagrebačkog bara iz kojega će dopirati zvuci koji će vas asocirati na koncert svjetske dive u vašem susjedstvu. Jer, upravo se to događalo slučajnim prolaznicima koji su tog petka šeta li Zrinjevcom. Redom su zavirivali u Witness bar kako bi otkrili „Tko to tamo tako savršeno pjeva“…
Nekoliko dana poslije koncerta, nakon što su se emocije malo slegle, i meni i Ivani, sjele smo i uz jutarnju kavu porazgovarale o njenom glazbenom putu.
Tko je Ivana – opiši nam se u samo nekoliko riječi?
– Nedavno je nekoliko osoba, mojih prijatelja, zaista dobro definiralo tko sam. Rekli su mi: „Ti si element dok pjevaš. I samo pjevaj. Što manje pričaj“ (smijeh). Mislim da je to jako dobra definicija mene kao osobe. U glazbi, u pjevanju, a ovisno o kojoj i kakvoj se pjesmi radi, najviše tragam za onim „izvangraničnim“. Težim uvijek nečemu Višem, težim spojiti se Gore i ostati Gore i isto tako uvijek ispričati priču. Dok pjevam istovremeno i meditiram i glumim i pričam priču koja u mojoj glavi ima režiju, likove, a igram se bojama koje mi pojedini tonovi odašilju.
Kako to da je zaštitni znak sastava pčelica (L’abeille)?
– Hm…Ispalo je podsvjesno, ali kada dublje analiziram, pčela odražava moju osobnost – marljivost, energičnost, iskrenost. Pčele nas hrane, važne su za održanje svijeta…Oduvijek želim biti korisna društvu i dati neki smisao onome čime se bavim. Zato sam se primarno željela baviti znanošću, ali me glazba uvijek vukla k sebi i u sebe. S vremenom sam shvatila da ljudi uživaju u mojim interpretacijama, da očito nosim nešto posebno te da moje pjevanje ima smisao i hrani moju dušu (što je najvažnije), a onda i mnoge druge duše. Pjevanje na mene djeluje umirujuće. Nisam htjela da je ime na engleskom već da zvuči malo drugačije pa je izbor pao na francuski L’abeille.
Vjerujem da svatko od nas ima svoju misiju. Što misliš koja je tvoja?
– Shvatila sam da je moja misija glazba i to da njome izrazim sebe i svoju dušu.
Pojasni nam, što je za tebe ili što je tebi glazba?
– Citirat ću samu sebe: "Živim za glazbu, ali ne umirem za glazbu". Glazba je moje prirodno okruženje i s njom sam se rodila. Pjevam od svoje prve godine života. Čim sam se rodila naš najveći astrolog, nažalost sada pokojni gospodin Bačić izradio je moju natalnu kartu i rekao mojim roditeljima: "Ona je čista glazba i to je njen istinski poziv". No, pridodajem na to: Ako mi glazba ikada postane neprijatelj, onda ću se sama ukloniti iz njenog okruženja. Znam da sad sigurno imaš upitnik nad glavom, ali poanta je sljedeća: Sve što nas čini sretnima, dobro je za nas, ali ako to pređe u fanatizam, psihički napor, ganjanje nestvarne ambicije, što je i u glazbi i kod mnogih itekako prisutno, tada nije više dobra za nas. Prestaje svako shvaćanje iskrene poruke glazbe, prestajemo shvaćati sebe i što smo htjeli reći. Slično je to kao i kod fanatizma u religiji. Gubimo se. Zato između glazbe i mene postoji određena zdrava distanca. Glazba, uz to, umiruje i kontrolira moju energičnost i impulzivnost i pretvara je u jedan kreativni izražaj.
Ti bi, zahvaljujući svom školovanju, mogla nastupati, s klasičnim repertoarom, na bilo kojoj svjetskoj ili domaćoj pozornici, no ipak si otišla u druge glazbene vode…
– Volim klasiku, ali glazba koju sada njegujem je moje prirodno okruženje, u mojim je genima i moje je nasljeđe. I takva me glazba čini samopouzdanom i sretnom, nesputanom… Zadovoljna sam i sretna što imam klasičnu naobrazbu jer su ta škola i tehnika koju imam, a za koju je najviše zaslužna moja predraga glazbena pedagoginja Rahilka Burzevska, a potom i Royal College of Music; sredstvo koje mi omogućuju da izrazim one emocije koje želim i na način na koji želim. Tu su ključni i drugi faktori poput fiziologije, “mekanog grla”, boje glasa i slično za koje je dobra i ispravna klasična naobrazba bila i ostala najzdraviji i najsigurniji temelj.
Od klasike do jazza – koje glazbene stilove njeguješ i najviše voliš pjevati?
– Volim, poznajem i pjevam puno stilova, time se zaista mogu pohvaliti. I drago mi je da me mnogi stručnjaci prepoznaju kao jednog od najsvestranijega, ali i iznimno uvjerljivog vokala u svemu što pjevam. No, to nije došlo iznenada. Na tome se radi cijeli život. To su godine i godine slušanja, učenja, analize, pjevanja, ulaganja, rada…Klasika je došla nekako zadnja, ali sam oduvijek imala tako prirodno postavljen glas koji je trebalo samo izbrusiti. Moj pristup glazbi je ponekad kao i nečiji pristup Bibliji, volim se sama sa sobom našaliti. No, ipak treba imati cilj i biti usmjeren pa tako najčešće pjevam gospel, soul, blues i country folk. Tradicionalna anglosaksonska glazba su mi posebna strast kao i crnačke duhovne pjesme. Iako mislim da dosta znam o jazzu kao i o mjuziklu i pjevam ih povremeno, ne smatram se jazz pjevačicom. Naročito se ne smatram pjevačicom mjuzikla jer, prije svega, poštujem kolege koji studiraju to godinama i ulažu u to jednako energije kao i operni pjevači. To zahtijeva posebnu belting tehniku što je poprilično zahtjevni žanr kojega kod nas nema.
Što privatno slušaš kad nakon napornog dana dođeš kući?
– Slušam tišinu. Samo to. To je ona distanca o kojoj sam govorila. Glazba je dio mene, pola mozga uvijek misli pjevajući, ali druga polovica se bavi drugim ovozemaljskim stvarima.
Kako to izgleda surađivati s latino-gitaristom Darkom Horvatom? S kojim suradnicima, osim Darka, najviše voliš surađivati?
– Darka sam upoznala kao potencijalnog gitaristu u bendu kojega sam oformila nakon Amerike. I tada se rodilo nešto više, spojila nas je ista energija i ljubav prema jednakoj glazbi..I oformili smo L’abeille. Točno prije godinu i pol dana. Darko je iznimno talentiran gitarist koji je do prije godinu i pol svirao isključivo latino glazbu i klasiku (svira s Tangom Appassionatom, Ricardom Luqueom, Caiman Verde…). Kad ga danas pitaju koliko dugo svira repertoar koji izvodimo zajedno i kada kaže kako to čini malo manje od dvije godine, onda svi ostanu iznenađeni. Mislim da je to dovoljan pokazatelj njegovog talenta, skrivenog talenta. Prekrasno mi je svirati s njim, razumije kako dišem, kako osjećam, a s tim više što smo partneri i u privatnom životu. To nam daje jedan poseban sklad i na pozornici.
Inače, surađujem s izvrsnim varaždinskim gitaristom Nenadom Resnikom i varaždinskim basistom Aleksandrom Vešićem. Bendu će se pridružiti i mladi orguljaš Neven Resnik, a surađujemo i s prekrasnim kontrabasistom Tomijem Novakom, vrsnim usnoharmonikašem Krešom Oremušem, nezaobilaznim Edi Jimmy Matešićem, violinisticom Larom Silvestri Valdevit. Ovo ljeto smo na Varaždinskom Blues Festivalu s Ratkom Zjačom i toj se suradnji iznimno veselim, a ostvarili smo i suradnju sa svjetskim pijanistom i kompozitorom Malekom Jandaliem zahvaljujući gospodinu Vladimiru Bogdanoviću koji nas je prepoznao kao iznimne i vrijedne te suradnje, i s kojim vjerujem, tek krećemo na jedno prekrasno svjetsko glazbeno putovanje. Surađujem i s jednom novom produkcijskom kućom i glazbenom školom iz Stockholma koja je izrodila mnoge zvijezde, ali o tome će još biti spomena. Nedavno sam položila audiciju za jednu nezavisnu londonsku gospel kuću i ujesen krećem s tim, nakon ljetnih angažmana. Surađujem i s Ivom Juras, muzikologinjom, vrsnom pjevačicom i zborskim dirigentom koja je, po mom mišljenju, jedna od najstručnijih i najboljih kad je u pitanju vokalna pedagogija za zborsku glazbu te predivnim akademskim zborom Vladimir Prelog kojega vodi. Rad s Ivom uvijek urodi plodom te sam mnogo naučila. Neke od ostalih suradnika imala si prilike vidjeti i na koncertu u Witnessu.
Koja je iduća stepenica koju bi voljela osvojiti u glazbenoj karijeri?
– Kada se osvrnem na svoj dosadašnji glazbeni život, a već se bliži 18 godina od kada sam počela profesionalno učiti pjevanje i nastupati, rad s nekim imenima svjetske klase, natjecanja, zanimljivi projekti, snimanja za televiziju, film, u Americi položena audicija za opernu i produkcijsku mjuzikl kuću; moram reći da sam zadovoljna. Onda je krenula priča s L’abeille i u kratkom smo roku postali prilično angažirani te su nas prepoznali kao drugačije, posebnije, a često se pitaju iz koje zemlje stižemo. Postali smo dio i jedne svjetske glazbene priče o kojemu je i CNN izvijestio. To me sve čini sretnom. Zadovoljstvo publike u nekom malom xx klubu i uspjeh na svjetskom razini. Sve ima svoje čari i svoju vrijednost. Biti zadovoljan svakim projektom, svakim nastupom, bio on na domaćem ili stranom tlu. Jednak mi je uspjeh osvojiti publiku u Norveškoj, Njemačkoj ili u predivnom Witness Lounge Baru gdje nas iznimno cijene. U Zagrebu moram spomenuti Ex Kinoteku, od tamo je sve počelo. Puno smo toga već postigli i puno nas toga lijepoga još čeka. A ako me baš pitaš – imam jedan cilj koji ti neću otkriti, a koji se mnogima čini nestvarnim. No, meni se čini da ako vrijediš i predaš se u potpunosti i taj je cilj moguć.
O ukusima se u principu ne raspravlja, ali što misliš – vlada li danas kod nas općenito jedan glazbeni neukus? I zašto se muzičarima poput tebe ne daje malo više prostora u medijima? Kako je to vani?
– Uf…doista želiš moje mišljenje? Iskreno i u glavu? Da, mogla bih odgovoriti potvrdno. Kod nas doista vlada jedan neukus, neznanje, neinteres za dobru glazbu, nema razvoja u glazbi. Vlada demode u nastupu, načinu pjevanja, pristupu glazbi, zatvoreni smo u neku neukusnu glazbenu kapsulu i ne mičemo se iz nje, i ono što je u medijima i na tv-u znači: "To je dobro". Da ne spomenem da mi se na atribute "svjetski zvuči" kosa diže. Govorim prvenstveno o showbizu i onome što drži monopol i što vlada medijima. Profesionalni pjevači za to vrijeme pjevaju na daskama, kako domaćim tako i stranim, i nitko o tome ne piše. Možda je zaista došlo vrijeme da se takva praksa kod nas promijeni? Vani je drugačije. Krenimo od publike. Kulturne, naslušane, znalačke, iskrene i pozitivne publike kojoj ne treba medij da je uvjeri kako je nešto jedino dobro i najbolje. Vani nema švercanja, nema imitacije, nema zavijanja i deranja, jedan je to sasvim drugi nivo. Pa pogledajte samo novi Memphis mjuzikl na West Endu, tu se doista ne da ništa dodati.
Malo si živjela u Hrvatskoj, malo vani – zašto si se vratila?
– Kad sam trebala odlučiti hoću li ostati u Americi došlo je do nekih financijskih problema s njihove strane. Kada sam se vratila u Hrvatsku, javili su se neki privatni obiteljski problemi, a započeo je i moj sadašnji put kojega sam odlučila odvoziti do kraja, jer sam često odustajala od nekih lijepih prilika. Kako je to sve lijepo krenulo, odlučila sam ne odustati i krenuti iz Hrvatske prema svijetu. Nije mi žao, nekako sam uvijek željela biti doma. Živjela sam i na Istoku i na Zapadu, prošla svijeta… Doma je najljepše iako mislimo kako nije. Mi smo sretni da imamo to što imamo, ali ne znamo to cijeniti. Sreću uvijek tražimo bježanjem, ali to nije rješenje. Zato sam odlučila ostati i rekla sam sebi: “Ako mora nešto biti, bit će.” I opet će me uskoro put odvesti u Ameriku, step by step.
Tvoji daljnji planovi? Gdje te naši čitatelji mogu slušati?
– Prva na redu je suradnja sa Švedskom. Njihovoj novoj producentskoj kući The Winner’s Production, Vesni Mattsson i Sonji Jukić koje tamo rade se jako sviđa moj način rada, pjevanja, predavanja… Potom me čeka London i snimanje gospel albuma, planiranje suradnje sa svjetskim pijanistom i kompozitorom Malekom Jandaliem. Spremamo se i u Ameriku. Uglavnom, mislim da je nadolazeći period jako zanimljiv i uzbudljiv, konkretan, na nivou… Ali ne uzimam sve zdravo za gotovo. Idemo dalje pa ćemo vidjeti što će biti. Lijepo je znati da te netko tamo cijeni, izdvaja iz mase, osjeća, prihvaća i razumije. L’abeille je bend koji uživo stvara pa pozivam i tvoje čitatelje da dođete na neki od naših nastupa.
>> Pratite L’abeille putem Facebooka ili web stranice
