Nakon razgovora koji nisam bilježila, a u kojem sam iskreno uživala i koji je za mene bio čisti dar, a po Vesni “saznavanje nečega za što je čovjek već zreo”, krenule smo razgovarati za Teklić. Vesna Krmpotić je za mene oduvijek bila Netko. Odrasla sam na Dijamantnom faraonu i Ljevanici za Igora, grijala snove na njenim stihovima. Odlazeći Vesni na razgovor, na njenu zagrebačku adresu, pale su mi na pamet riječi: “Gospode, nisam dostojan da uđeš pod krov moj”. I sve to zbog toga što mi se pružila divna, spontana, ljudska prilika da intervjuiram ženu čije su riječi puno puta bile moje niti vodilje.
Počeli ste pisati i objavljivati u ranim dvadesetima, mada su Vaše prve pjesme nastale još u djetinjstvu.
– Pisala sam pjesme, bolje rečeno, nisam ih pisala nego skladala, još kao dijete. S jedanaest sam napisala pjesmu koja je bila jako zrela, a ja sam se uplašila jer nisam točno znala o čemu govori. I tako sam nastavila pisati, dok to nije došlo do javnosti. Najprije u Hrvatskom kolu, časopisu Matice Hrvatske, družeći se pritom s mladim piscima, zatim sam objavila prvu zbirku i tako je to išlo dalje…
Rođeni ste u Dubrovniku, ali imate senjske korijene. Krmpotići su Senjani…
– Jesu, Krmpotići su Senjani, ali moja majka je po svojoj majci Lopašić, to je jedno staro plemstvo. Po ocu je bila Karlovski; austrijsko-hrvatska mješavina, živjeli su u Vukovaru. I tako su se te dvije ceste rasputnice srele s Krmpotićima i eto nas s pomiješanim nasljeđem.
Idete li u Senj? Kako doživljavate taj grad?
– Senj sam posjetila kao dijete i kao mlada djevojka, posljednji put oko svoje mature. I od onda uvijek mislim kada ću ponovno u Senj. Dođem do Crikvenice, imam tamo književnu večer i nekako se dogodi – ne odem. Jednog dana otići ću u Senj i znam da ćemo se sresti Senj i ja. Bit ću tamo sa svim onim što čovjek nesvjesno nosi iz nekog mjesta i podneblja.
Upisavši psihologiju sigurno ste stremili ljudskoj psihi, odnosno duši. I, na kraju, kroz svoje knjige i stihove itekako se bavite psihom i dušom ljudi…
– Točno je da sam upisala psihologiju jer sam željela da mi netko kaže što je to psiha i kako se ona manifestira. To su bile moje ambicije, doduše malo smiješne za ono doba. Upisala sam i studirala psihologiju na Psihologijskom institutu na Marulićevom trgu. Naš je profesor bio Zoran Bujas, kao i prof. Supek, međutim o psihi nije bilo govora. (smijeh) Mi smo stalno mjerkali neke podražaje i odgovarajuće osjete, istraživali statistiku, faktorsku analizu, slušali fiziologiju, što sam još, uz povijest psihologije, i voljela. Jednog dana, nas studente pozvao je profesor i potaknuo da progovorimo o tome što slušamo i kako nam se to čini. Svi smo samo šutjeli, malo smo ga se plašili, bio je nekako rezak, a znao je biti i pomalo ciničan. Ja sam svoje pitanje dugo držala u sebi i na kraju sam ga i izrekla: “Profesore, ovo je studij psihologije, mi slušamo razne predmete, ali kad ćemo nešto slušati o psihi?” On me na to pogledao, nije bio ni ljut ni začuđen, i rekao mi: “Kolegice, Vi ste promašili fakultet. Trebali ste upisati teologiju”. Bio je u pravu.
Ali Vi ste u životu došli do te teologije. Ili je teologija došla do Vas…
– Da, vrlo brzo. Radila sam kao studentica na Indijskom paviljonu Zagrebačkog velesajma, jer sam još kao dijete bila fascinirana Indijom.Gledala sam jedan indijski film, vidjela tu odjeću, ples, prekrasne građevine. Imala sam tada deset, jedanaest godina i rekla sam da moram jednom otići u tu zemlju. Zato sam kasnije i prevodila Gitanđali Rabindranatha Tagore. Radeći na indijskom paviljonu naišla sam na divne tekstove iz Upanišada i potpuno se dala osvojiti njima, osjetila sam istinsku bliskost između onoga što sam mislila, pisala, sanjarila i onoga što sam čitala u Upanišadama. I od onda sam indoljupka. (smijeh) Okretala sam se toj strani svijeta samo da naučim što više o psihi, odnosno o duši.
U Indiju ste otišli zbog Indije, a tamo Vas je dočekala sudbina srca…Upoznali ste Radivoja Petkovića, svog supruga.
– Da… On je krenuo iz Beograda, a ja iz Zagreba. A kako je bio administrativno zadužen za mene jer je radio u našoj ambasadi kao kulturni ataše, morao je paziti na mene i tako smo se upoznali.
Je li to bila ljubav na prvi pogled?
– Pa, vrlo brzo smo razjasnili da je to to. Ali meni je i dalje Indija bila čarolija, a njemu je više bila radno mjesto. On nije vidio ono što sam ja vidjela, ali ništa nije slučajno. U to vrijeme ja sam mnogo putovala Indijom, studirala sam bengalski, imala sam svoju sobu u studentskom gradu, družila sam se sa studenticama, imala divne profesore. Sama sam vlakom putovala Indijom i sve je bilo jedno divno ispunjeno učenje. Slikala sam hramove izbliza i penjala se na njihove zidove. I sve to tako uživalački. A kako se veza između Radivoja i mene produbljivala, tako smo se odlučili vjenčati. Na to je on, jer to su bila ta “tvrda” vremena, dobio otkaz; bio je povučen u Beograd. Za kaznu, jer ja sam bila nepoćudna, iskazivala sam neka druga stanja i uvjerenja od onoga što se tada odobravalo. Kako su njega povukli u Beograd, tako sam ja krenula s njim i otada stanujem u Beogradu. Kasnije smo putovali i živjeli u mnogim zemljama. On je bio savjetnikom za kulturu i tisak u Kairu, zamjenikom ambasadora u Washingtonu, ambasadorom u Gani i tako smo se godinama selili svijetom.
Nikad niste koristili njegovo prezime?
– Jesam, uvijek! Jedino sam knjige pisala kao Vesna Krmpotić, ali u svim dokumentima i na vizitki sam Vesna Krmpotić Petković.
Živjeli ste posvuda, ali zauvijek ste ostali vezani za Indiju…
– Indija onda i Indija danas nije ista. Danas sve više ljudi ide u Indiju turistički, ali i da bi dobilo odgovor na pitanje, prepoznalo sponu između svih religija i vedske koja je temeljem svih ostalih. I, kad se to prepozna, čovjeku se horizont proširi, više nije tako uzak. Jer – religije su same po sebi blagoslov. Njihovi odgovori su uvijek isti, ali razlika je u ponašanju institucija koje preuzimaju te religije i onda nastanu sukobi, čak i ratovi. I to je grijeh protiv čovječnosti. U Indiji nije nikad bilo vjerskih ratova. Zato je ona učiteljica svijeta. Drugi su navaljivali na Indiju, ona nije ratovala. Gubila je teritorije, ali to se događa kroz povijest. Netko se doseli, netko se odseli. Nisam neki povjesničar, ali meni se čini prirodnim da postoji neko talasanje, promjene. Da se zemlja ispod nas nasmije i kaže: “Nisam ja ničija, nego svih vas.”
Takav stav susrest ćete u Indiji. I sretna sam što se u jednoj takvoj, najstarijoj civilizaciji to sačuvalo. To je uvijek isto i to je divno.
Danas sam spomenula jednoj prijateljici da ću Vas susresti i ona mi je ispričala kako joj je Vaša knjiga Brdo iznad oblaka promijenila život. To je knjiga o sinu kojeg ste izgubili…
– To je jedina knjiga koju sam pisala stopostotno prisutna, sa svim detaljima cijelog tog zbivanja oko svog djeteta i sebe. Nema tu nikakve mašte, nikakve simbolike, osim što je cijela simbolom. To su izvješća s ratišta, gdje morate biti precizni do kraja. Ne smijete uzeti ništa olako nego poštovati svaku pojedinu stvar jer o tome ovisi nešto jako važno, a to je istina. I ja sam tako pisala tu knjigu, dakle disciplinirano. Jedino mi je usmjerenje bilo da kažem točno kako je bilo, ni više ni manje.
Pisala sam je u Gani, zato što to više nisam mogla odgađati. Bojala sam se navale emocija. Ja sam od te knjige bježala, uvijek sam tražila neki izgovor da je ne počnem pisati. Ali, u Gani nije više bilo izgovora. Telefon nije radio, često nije radila ni pošta, nije bilo primanja, vladali su policijski sat i ograničenja. Dobila sam na poklon električnu mašinu i pisala, pisala bez prestanka, bez vraćanja. Izvukla sam sve svoje notese i provjeravala detalje. Morala sam svjedočiti što se dogodilo. Brzo je to bilo gotovo. Znala sam da to nije bila samo moja privatna priča, znala sam da je Igor želio tu knjigu. Primila sam puno pisama, od Skopja do Ljubljane, a još mi i danas stižu mejlovi ljudi koji su je ranije ili sada čitali.
Je li Vam to što ste napisali knjigu pomoglo u boli?
– Pa, ne znam. Ja sam se nadala da će to pomoći onima koji su prošli nešto slično. Moje je bilo da napišem sve točno, do tančina, kako se sve desilo. I, kako sam je napisala, nikad je više nisam pročitala. A kad mi ljudi govore neke detalje, onda ih se sjetim.
Do sada ste napisali 120 knjiga. Je li lako naći izdavače obzirom na takvu produktivnost?
– Pa, ne znam. Moj izdavač je VBZ. Ponovljeno je izdanje Brda iznad oblaka, Košulje, Dijamantnog faraona, Tisuću lotosa, koje su preveli kao Tisuću lopoča, što je umanjilo značaj jer lopoč je barska biljka, a lotos kozmički simbol. To se dogodilo bez mog znanja i nekako tu knjigu i ne vidim baš, ali ju priznaje zagrebačka indiologija.
Pišete na ijekavici?
– Da, uvijek. Ja jako volim hrvatski jezik i zato volim čitati Ivanu Brlić-Mažuranić.
Prevode li se vaše knjige u Srbiji na ekavicu?
– Ne, jednom su mi nudili da se Brdo iznad oblaka prevede na ekavicu, ali nisam htjela. Čitaju se knjige na ijekavici, danas je to ipak lakše nego neposredno nakon rata.
Pišete li knjigu po knjigu?
– Pjesme uvijek mogu pisati. Ali ja pjesme ne smatram pisanjem, pjesme su zapisivanje. Samo trebam imati uvjete. Najviše mi odgovara vlak, avion i autobus, tim redom. Preklani sam, prije puta vlakom na relaciji Beograd-Zagreb, koji ide od Istanbula do Zuricha, rekla: “Dosta više pisanja”, pa sam ponijela mali notes. Na sredini puta ispunila sam cijeli notes, pa sam pisala i po koricama. Kada sam prestala, bile su zapisane 84 pjesme. Knjiga.
Vraćate li se na svoje stihove?
– Pročitam ih, ali ih ne mijenjam. Knjiga koju smo nazvali Bijelom kulom ništa se nije mijenjala…Kada pišem vrlo sam prisebna, ali kada počnem ne znam što ću pisati, zato ja to zovem zapisivanjem.
Je li to neki unutarnji diktat?
– Kao da prepisujem s ploče, ne znam što će doći poslije. To je jedan impuls o kojem ne razmišljam. Ovo nisu kompozicije, kompozicije su zadane. Ovo su gotova djelca koja samo prevodite i zapisujete riječi.
Vaši stihovi su uvijek istovremeno i duhovni i zemaljski. Kako ljude podučiti da tako gledaju na svijet?
– Treba svjedočiti o tome. To su uvijek razgovori s ljudima koji su radoznali. Moj je otac govorio da je najbitnija karakteristika onoga tko želi naučiti radoznalost. Tako počinje. Ako vi u svemu prepoznajete božanstvo, onda nemate osjećaj da je Bog više tu, a manje tamo. On je svuda.
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo u Dubrovniku?
– Raj. Moj otac je bio direktor bolnice i živjeli smo u vili Iris na Pilama. Ta kuća je bila čarolija, imala je dva divna vrta. S terase smo gledali povorke Sv.Vlaha. Onda smo se preselili na Gradec u jednu drugu kuću, možda još ljepšu. Okolo je bilo puno cvijeća. Majka je bila domaćica, brinula se o meni i bratu, imali smo dvije služavke, živjeli smo ugodno, čak raskošno. Onda smo se preselili u Split. Tamo me dočekalo nešto sasvim drugo. Druga klima, druga djeca, drugi ljudi i nisam se tako dobro osjećala. Nakon toga smo se doselili u Zagreb i sporo sam se uklapala. Uvijek smo žalili za Dubrovnikom i kao mlada djevojka uvijek sam mislila kako sam zapravo otišla iz raja.
Idete li u Dubrovnik?
– Da, odem i pođem pogledati kuće u kojima smo živjeli, ali nema više tu one ljepote koju sam doživjela kao dijete. Uskoro mi se ponovno pruža prilika otići u Dubrovnik. Pozvana sam da budem krsna kuma starom hrvatskom brodu bracera. Brod je nazvan Naša gospa, a moje krsno ime je Marija.
Podržavate drugačije školovanje, gdje se uz gradivo uče i ljudske vrijednosti…
– Tu je sve u službi podučavanja mladih ljudi koji će kroz učenje stasati i nema tu ničega čemu bi se moglo prigovoriti. Zahvaljujući umu, intelektu i znanosti postat će stručnjaci, ali važno je da imaju karakter, osjećaj za istinu, za ispravnost.Uzalud su stručnjaci ako nemaju ono što je najvažnije, a to su ljudske vrijednosti: istina, ispravnost, misli i riječi na djelu, mir, ljubav, nenasilje.
Provode li se ti satovi naobrazbe ljudske vrijednosti posebno ili u sklopu drugih predmeta?
– I posebno i zajedno. Djeca to vole, a unutar škole i samih predmeta ukazuje se na te vrijednosti. Učitelji pritom moraju biti primjeri, pravi uzori. Moraš biti to što govoriš. A tako “probuđena” djeca vide da se isplati biti boljim, da je to ljepše. Takva djeca su daleko sretnija i daleko više mogu iskoristiti vlastite talente i kreativnost. Istovremeno su veoma skromni. Susretala sam takvu djecu od onih manjih do studenata i svaki put sam bila ozarena njima. Svi su sto posto odlični. I to zato što su nadahnuti takvim učenjem.
Ima li takvih škola u našoj blizini?
– Postoje učitelji u Karlovcu, Bosni, Puli, Rijeci… Ima već dosta iskustava o tome kako djeca reagiraju. Pokušat ćemo s ministrom dr. Primorcem povesti jedan razgovor, želimo ga informirati o tim našim rezultatima. Takvih škola ima širom svijeta, čak i u Kini.
Po stavu i praksi djelujete kao mirotvorac. Biste li osmislili jedan mirotvorni projekt, kuću?
– Ja ću uvijek rado surađivati, ali mislim da svatko sam mora biti primjer. Prvo, moramo biti zahvalni što smo živi i što možemo prepoznati da nam je život dan kao jedan bitan zajednički doživljaj. Moramo shvatiti tu cjelinu, tu jednotu. Već je to ogromna spoznaja. I kad to shvatite, nećete se moći tako lako posvađati, zamrziti… Znači, morate djelovati svojim primjerom. Nije to samo priča nego se tako morate i ponašati.
Kako mladim ženama osvijestiti činjenicu da ljepota dolazi iznutra? Da su osmijeh i spontanost zavodljiviji od lažnog glamura koji vlada, operiranih usana, grudi?
– Pa, mora najprije imati svijest o sebi, da joj ne može ništa to što se zove ljepota. Smatra se da je to niz vanjskih obilježja, ali to je jedna jako zavodljiva priča i jako se lako povesti za njom. Pogotovo kada moda diktira kako treba izgledati. A što to znači? Da mi ljudi smišljamo kako biti lijepima. Ja mislim da je ljepota unutarnja stvar koja obasjava tu našu tjelesnost. Ljepota je unutarnja priča koja objašnjava vanjsku košulju.
Koliko se treba baviti sobom i svojom duhovnošću?
– Prije spavanja i ujutro, a u toku dana dovoljno je da se prisjetiš. Kada su Babu pitali jesi li ti Bog, on je rekao jesam, ali i ti si. Trebaš saznati tko si, tu je kraj cijele priče. Nema putovanja u neka nebesa, tu su nebesa. Ali, ljudi su tako odgojeni da misle da je to negdje daleko, u svemiru, ali dohvatno je, samo treba pružiti ruku.
Dunja Pavešić
