Elizabeta je jedna od onih osoba koje teško čovjek može zaboraviti, jednom kada ih upoznaš. Sjećam se, prvi sam je put vidjela na dodjeli nagrada za Mikropoduzetnicu godine, kada je, iz gomile žena, izronio jedan slap crvene kose i krenuo prema mikrofonu. Jedno oduševljeno "wow!" je bila moja jedina reakcija u tom trenutku. Kasnije, kada sam je upoznala, shvatila sam da je Elizabeta zaista jedna "wow!" žena, ali i pobliže upoznala kakvo se to drago, simpatično, pristupačno i normalno stvorenje krije ispod slapa crvene kose. Vremenom mi je i otkrila kako sve što radi, radi – s ljubavlju.
Elizabeta Planinić uspješna je poduzetnica koja iz sebe ima dva businessa – agenciju Putujbolje i Čuvara sjećanja, prvi i jedinstveni servis za održavanje grobova. Nakon duge i neuspješne potrage za poslom za kojim je uslijedilo emocionalno teško razdoblje, upustila se u izazov i pokrenula samostalan i uspješan posao, potvrdivši tako izreku kako iza kiše uvijek dolazi sunce. Voditeljica turističke agencije Putujbolje, namijenjene organizaciji putovanja, iza sebe ima bogato iskustvo u turističkoj branši, a novopokrenuti projekt Čuvar sjećanja brzo je stekao svoje klijente i poklonike zahvaljujući originalnoj ideji i uspješnoj realizaciji. Ovaj servis pokriva područje cijele Hrvatske, a u planu je širenje na europsko i američko tržište. Nakon ovakvih poslovnih uspjeha uslijedilo je i priznanje u vidu nagrade za Mikropoduzetnicu godine u izboru mreže poslovnih žena Women in Adria, Razvojne agencije Zagreb i Hrvatske gospodarske komore.
Kako bi opisala Elizabetu u samo tri riječi?
– Ljubav, obitelj, iskustva.
Nekim je poduzetnicima izazov voditi samo jedan biznis, no ti vodiš dva – kako žongliraš između ta dva? Koliko ti je to zahtjevno?
– Da mi netko rekao prije par godina da ću voditi dva kompletno različita businessa, vjerojatno bih se slatko nasmijala. Danas, to mi je svakodnevica i kako obično biva, stvar balansa. Naime, sezonalnosti se često poklapaju, ali najčešće nadovezuju. Kada mi je "zatišje" u turizmu, obično je veliki praznik (Božić, Uskrs ili Nova godina) pa je onda pojačan tempo u firmi Čuvar sjećanja. Naravno, sada nakon nekoliko godina, puno je lakše pripremiti se poznavajući sezonalnosti. Nije mi teško jer Putujbolje mi je srce, a Čuvar sjećanja duša – jedno bez drugog ne ide.
Koliko traje tvoj radni dan? Radiš li i vikendima?
– Prije dok sam radila u drugim organizacijama, moj odgovor bio bi u smjeru koliko sati sam radila, danas odgovaram u projektima. Isto, s godinama nauči čovjek biti fokusiran tako da filtrira neke stvari. Doista, iskustvo napravi svoje, ali silno i svjesno se odupirem da ubrzam rješavanje upita/narudžbe jer to bi značilo da radim automatizmom i da ne razmišljam o postupku rješavanja. Svjesno se uključujem u svakom trenutku i ne koristim šprance za odgovor, svaki mail/ponudu tipkam i u skladu je s onim što osjećam. Da odgovorim na pitanje, radni dan traje onoliko koliko treba, a to ponekad je par sati, ponekad dugo u noć, a ponekad i vikendima. Moji poslovi ne poznaju radno vrijeme, kada mi je klijent na putu, to nije od 08 do16 h već 24/7 pa je prema tome takvo i moje radno vrijeme.
.jpg)
Tvoja branša, prije pokretanja privatnog posla, bila je turistička pa je nekako i logično da si pokrenula turističku agenciju Putujbolje. No, zanima me kako si došla na ideju pokrenuti Čuvara sjećanja?
– Sve više mislim da je moje poslanje na ovaj svijet da iznesem projekt Čuvar sjećanja. Ja sam treće dijete u obitelji, moje sestre su starije 9 i 15 godina, reklo bi se (ne)plansko dijete, ali biti treće dijete bila je velika čast u mojoj obitelji. Imala sam 3 majke i 3 sestre u isto vrijeme te toliko hibridne ljubavi. Shvaćate već sada i tu da mi je obitelj doista bitan temelj u životu, i onda jednog dana, ničim izazvano i najavljeno dobijete onaj poziv u kojem vam kažu da vam je majka (koja je živjela u Makedoniji) preminula. Kontekst je takav da sam u tom trenu obavljala prijave na burzu jer sam prije 2 tjedna ostala bez posla i odlučila sve obaviti da mogu provesti prvi puta ljeto uz moju obitelj. Temelj i stup je opako bio poljuljan u meni. Iako znamo da će se taj dan dogoditi, ja nisam bila spremna, ne tada, ne u tom trenu. Ipak, dogodio se, oprostili smo se od naše majke.
Provela sam vrijeme uz obitelj, ali trebala sam se vratiti u Zagreb. Kako živjeti s mišlju da neću moći doći i zapaliti svijeću? Kako živjeti da neću moći počistiti grob majke? Vratila sam se u Zagreb, tražila posao, odlazila na intervjue i prolazila razno razne krugove, ali to nije bilo to, ne nakon toliko godina iskustva. I dalje sam htjela, silno sam htjela otići mami na grob, a u isto vrijeme morala sam ostati prisebna i svoja zbog djece i muža, i mislila sam pa dobro Beti, nisi jedina, svatko ima nekoga tko je izgubio i nije u mogućnosti zapaliti svijeću, postaviti cvijeće, počistiti, i ono što je postalo mantra da ostanem prisebna u jednom trenu je postala ideja u obliku pitanja – "A što ako sam ja ta koja može biti produžena ruka tim ljudima da počisti grob, zapali svijeću i postavi cvijeće?" I tu se rodila ideja.
Postoje li slični servisi, poput Čuvara sjećanja, i diljem svijeta? Tko su tvoji klijenti?
– Kada sam dobila ideju, onda sam svašta istraživala ne bih li pronašla neku sličnost negdje. Ono što sam našla da u Engleskoj postoje male cvjećarne po malim mjestima koje lokalno obavljaju i uređenje grobova, ali samo postavljaju cvijeće. Potom sam se fokusirala na formiranje usluge. Doista, bilo je vrlo izazovno osmisliti ne samo branšu, već i uobličiti pakete i postaviti cijene. Moji klijenti su raznog profila, međutim, moram reći da su najčešće žene i to svih dobnih skupina. Ima onih koji rade, koji su izvan države, ima onih koji su stari i nemoćni, ima onih koji nemaju snage otići i počistiti jer ih shrva tuga i bol i jedino što uspiju jest zapaliti svijeću i kako kažu, porazgovarati sa svojim najmilijima.
Nižeš uspjeh za uspjehom, nedavno si proglašena za Mikropoduzetnicu godine, a u veljači će tvoj projekt Čuvar sjećanja biti proglašen na Sajmu Next Generation među prvih 20 top projekta u svijetu. Što sve stoji iza takvog uspjeha? Je li u poslovanju bilo i teških trenutaka ili je sve išlo samo uzlaznom putanjom?
– Velik dan za moja dva businessa i mene osobno jest dan kada sam proglašena za Mikropoduzetnicu godine, taj dan neću zaboraviti do kraja života. Također, dan kada sam dobila obavijest da je Čuvar među prvih 20 projekata u svijetu izabran da sudjeluje na NExt Generation bio je posebno emotivan za mene. Iako izgleda sada sve ružičasto, itekako je bilo i teško, i bilo je potrebno imati i zadržati vjeru u sebe i u projekte, a pritom osigurati cash flow. Bilo je trenutaka kada mi je najdraži dio dana bila noć, da me nitko ništa ne pita, da me se pusti na miru. Baš u tim trenucima sam shvatila da moram i želim dalje, da moram napraviti promjenu u životu.
Kakvi su planovi? Hoće li se Čuvar sjećanja jednom pojaviti kao franšiza u cijelom svijetu?
– Pa nadam se ubrzo, i to već na sajmu Next Generation kroz par dana. Veselim se silno što ću upoznati čelne ljude iz franšiznog svijeta, što ću čuti primjere koji su iz prakse, što ću imati čast iz prve ruke saznati sve o ovom poslovanju, pa čak i postaviti business model. Ideja je proširiti Čuvara preko franšiznog modela po cijelom svijetu. Nadam se prvo SAD, zatim Europa, a onda ostale zemlje i kontinente.
Rođena si Makedonka, a za sebe kažeš da si jedan pravi miks različitih kulturnih i obiteljskih utjecaja… Kako to da si se skrasila u Zagrebu?
– Da, ja sam rođena na Ohridu koji je prekrasan i netipičan grad za Makedoniju, međutim, moji korijeni sežu dalje od Makedonije. Reći ću ti da se doma dok sam odrastala pričalo 4 jezika (makedonski, poljski, grčki i vlaški), to mi predstavlja veliko bogatstvo i drago mi je da sam bila dio toga. Mislim da je to upravo zaslužno što imamo svi uho za jezike. Ja sam u Zagrebu već punih 18 godina, a došla sam tu jer sam se udala za svog muža Marijana. Danas, kada kažem doma, mislim na Zagreb jer tu se osjećam prekrasno, djeca su mi tu rođena, tu su mi životni prijatelji, položaj Hrvatske je fantastičan, a o prirodnim ljepotama da ne govorim. Volim i poštujem ovu zemlju, kao i njene građane.
Da kreneš u biznis ispočetka, ima li nešto što bi napravila drugačije? Što bi promijenila u poslovanju?
– Ima, naravno – više bih uložila energije da razvoj bude financiran iz raznih ili fondova ili poticaja ili nekih programa koji postoje. Nažalost, kako sam bila jedina u firmi, a željela sam brze rezultate – htjela sam web čim prije – onda sam investirala iz vlastite dobiti. Neke investicije koje sam mislila da su dobre, a pokazale se pogrešne, sada bih promijenila.
Što te najviše veseli u tvom poslu?
– Kod Čuvara: Umiriti nekom srce, ublažiti bol, omogućiti da ima unutarnji mir, znate, sve su ovo velike stvari. Veseli me što me ljudi uvode u svoj život, otvore duše i doista se povežemo na jedan neraskidiv način. Kod Putujbolje: pronaći optimalne veze avionom, pomoći kada nastane neki problem (ako avio kompanija štrajka i kada su putnici zarobljeni po zračnim lukama) i izbaviti ih najbrže realno moguće, pronaći smještaj po najpovoljnijim cijenama, preuzeti kompletnu organizaciju putovanja kako bi se oni mogli fokusirati na svoj primarni posao, i konačni rezultat kada mi klijenti jave "znaš Beti, uz tebe i tvoj angažman moj život je puno lakši".
Vlasnica si putničke agencije – po čemu je posebna tvoja putnička agencija? Jesi li ostvarila sve svoje želje vezane uz putovanja? Koja ti je zemlja koju si posjetila ostala duboko zabilježena u pamćenju? Kamo bi se ponovno vratila?
– Putujbolje doista s pravom nosi svoj naziv jer klijenti Putujubolje su educirani, osviješteni i znaju što žele, to je proces koji traje godinama, a odjednom proces postane odnos zasnivan na povjerenju, klijenti s punim povjerenjem povjeravaju organizaciju putovanja jer znaju da će se netko pobrinuti za njihovo putovanje, za svaki detalj i po najboljim cijenama, a pritom cijelo vrijeme sam im dostupna. Obišla sam dosta zemalja i mjesta, ali nipošto sve što želim, a rado bih se vratila u Shanghai, Lisabon, Dublin i Italiju koja me cijela očarala. Želje i planovi postoje, volim se nagraditi par puta godišnje s kraćim putovanjima, smatram da je to čak i dio moje poslovne edukacije – prema tome, to je u pravom smislu riječi ugodno i korisno za moju obitelj i mene osobno.
Zamisli da na raspolaganju imaš toliko novaca da si zbrinuta za sva vremena, i ti i tvoja obitelj. Što bi, u tom slučaju, radila?
– Radila bih isto ovo što radim sada, turizam preko Putujbolje i Čuvara sjećanja definitivno, samo vjerojatno bih si dozvolila luksuz da radim manje operativno, a ono vrijeme koje bi se oslobodilo posvetila bih humanitarnom radu, ili nekom obliku pomaganja ljudima u nevolji.
Koliko ti za razvoj posla znače druženja s drugim poduzetnicima – poput, recimo, druženja na Business Cafeu?
– Puno, enormno puno i to na više razina. Prvo, okruženi ste s ljudima koji imaju fenomenalnu energiju, koji imaju iste ili slične probleme pa kada podijelite muke shvatite da se nije svijet urotio protiv vas, već da je to normalno. Zatim upoznajete ljude koji su iz malog i srednjeg poduzetništva, koji posao sklapaju brzo i efikasno jer žele takva rješenja za svoje probleme. Čujete pozitivne primjere od govornika i vidite kako je nečije poslovanje išlo i dobijete i pokoju ideju jer mnogo rješenja iz drugih branši je primjenjivo i za ostale, samo što se možda nismo sjetili, sve do tad. Naravno, umrežavanje s nama sličnima je doista prednost, a to nam omogućuje Business cafe. A s kojom lakoćom se sklapaju prijateljstva i posao, to može potvrditi onaj koji je poduzetnik i dio Business cafea.
Kada smo već spomenule Business cafe, na zadnjem je Business Cafeu tema bila: Sve je moguće ili u prijevodu – Nebo je granica. Što misliš, je li svima nama doista samo nebo granica? Jesu li naše mogućnosti bezgranične i ako se slučajno osjećamo ograničenima – tko je taj ili što je to što nas ograničava?
– Kad se jednom odvažite – to je to, nebo je doista granica. Iz svih primjera koje sam čula i pročitala, sabotiramo najčešće sami sebe zbog straha. Svi osjećamo strah, ja se i dan danas bojim, ali unatoč strahu svaki dan se probudim i idem dalje s jednom mišlju – znam da mogu odustati, ali hajde da vidim što ću napraviti ako ne odustanem, ako samo napravim najbolje što mogu od svakog upita ili kontakta. Istina je jedna, a to je da nismo svi stvoreni za poduzetništvo. A tko jest, a tko nije, najbolji način da saznate jest da probate jer nema goreg osjećaja nego imati želju i ideju, ali ne usuditi se.
Ako ovaj intervju pročita netko tko se dvoumi bi li pokrenuo vlastiti posao ili ne – što bi mu poručila?
– Educiraj se, pročitaj što više priča, pogotovo o pogreškama, ne samo da naučiš nešto o njima i da ih ne napraviš – najviše zato da naučiš da je u redu pogriješiti, da je u redu donijeti i krive odluke. Nauči sve što je potrebno za poslovanje, nauči kako napisati poslovni plan, nauči pročitati bilancu, druži se s ljudima koji su tebi slični i s onima kakav želiš postati. Nađi mentora, uči od najboljih i opet, educiraj se, idi na konferencije, seminare, ulaži u sebe i nikad ne prestaj to činiti.
