Anka Dorić, višegodišnja suradnica Zdravih vijesti, među onima je koji svoj posao žive i rade kao životni poziv. Posljednjih pet godina predstojnica je Odjela za transfuzijsku medicinu Imunološkog zavoda u Zagrebu. Rodom je Virovitičanka koja s manjim prekidima živi i radi u Zagrebu, još od početka 1980-ih. Popis aktivnosti koje obavlja izvan radnog vremena najbolje govori o tome koliko doista voli svoj poziv.
Članica je više strukovnih društava Hrvatskog liječničkog zbora, stručna je suradnica Europske udruge za rak vrata maternice (ECCA) i predsjednica Udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava „Plan A“. Dugogodišnja je stručna suradnica Savjetovališta za serološku i molekularnu dijagnostiku krvlju i spolno prenosivih bolesti Poliklinike VirogenaPlus Zagreb. Ime Anke Dorić već je više od dva desetljeća poznato čitateljima ženskih tjednika, zdravstvenih mjesečnika i specijaliziranih stručnih časopisa.
Sudjelovala je u izradi stručnog dijela scenarija prvoga hrvatskog dokumentarnog igranog filma za mladež o spolno prenosivim bolestima „Jutro poslije” u produkciji Fade in (Fantastično Dobra Institucija). Film, kao i knjiga „One misle da smo male’’, koju je napisala sa spisateljicom Julijanom Matanović, na zabavan i popularan način nastoji osvijestiti mladež i educirati one malo starije o mogućim rizicima i posljedicama rizičnog i neosviještenog spolnog ponašanja. Uz 13-godišnjeg sina Marka, velika su joj ljubav, osim njene struke, i molekularna biologija, imunologija, infektologija, još i novinarstvo, pedagogija, psihologija, književnost i glazba.
Transfuziologija i/ili venerologija? Kad biste morali birati, što biste stavili na prvo mjesto?
– Molekularnu medicinu s imunologijom! Šalim se, naravno da sam u duši „nepopravljivi“ transfuziolog, ali me oduvijek intrigirala infektologija, osobito virusne infekcije i bolesti. Veliko životno i stručno osvježenje bio mi je susret s transakcijskom analizom. Ova metoda psihoterapije pokazala mi se osobito pogodnom u savjetovališnom radu s kronično inficiranim i oboljelim osobama od nekih krvlju i spolno prenosivih bolesti, u razvijanju holističkog pristupa savjetovališnom radu s njima.
S druge strane, još od osnovne škole volim književnost i novinarstvo, osobito ono stručno – zdravstveno. Pišem poeziju, za svoju dušu, volim glazbu, koncerte, izložbe, putovanja po Europi.
Odakle interes za venerologiju?
– Dogodilo se slučajno, kada sam dobila ponudu za posao u Zagrebu, par godina nakon završene specijalizacije. Mladenaštvo i prvih nekoliko godina staža provela sam u Virovitici, gdje sam radila u Stanici za hitnu medicinsku pomoć i u Općoj bolnici, a neko vrijeme i kao liječnik na selu. U Zagrebu sam dobila priliku voditi Savjetovalište za krvlju i spolno prenosive bolesti, u okviru laboratorija za serološku i molekularnu dijagnostiku poliklinike Virogena Plus. Tamo sam „ispekla“ dobar dio zanata, nakon specijalizacije, a potom mi se ukazala prilika raditi u struci kao voditelj Odsjeka za plazmaferezu dobrovoljnih davatelja hiperimune plazme u IMZ-u, gdje zadnjih nekoliko godina vodim Odjel za transfuzijsku medicinu.
Vaše ime čest je potpis u tiskanim medijima, u stručnim časopisima, često vas slušamo u radijskim i TV emisijama, napisali ste knjigu „One misle da smo male“ s književnicom Julijanom Matanović. Očito je da volite pisanje.
– Istina. Od prvog razreda osnovne škole pisala sam pjesme, bila član literarne, recitatorske, a u srednjoj školi i glumačke avangardne družine „Keprure“. Uz to, još od osmog razreda osnovne počela sam suradnju u tjedniku „Virovitički list“ I. C. Virovitica, i neko vrijeme bila voditelj omladinske emisije „Vrijeme mladih“. Pisala sam za nekoliko omladinskih i školskih časopisa, tjednika, mjesečnika, a uz to odlazila na natjecanja iz biologije i povijesti na kojima sam postizala izvrsne rezultate. Tijekom studija radila sam kao spiker-novinar i glazbeni urednik na radiju Velika Gorica, te sam fanovima RVG-a 1990-ih ostala u lijepom sjećanju po emisiji domaće glazbe „Najljepše je doma“.
Što vas je potaklo da zajedno sa spisateljicom Julijanom Matanović napišete knjigu „One misle da smo male“?
– Željela sam pojednostavljeno približiti mladim ljudima HPV, genitalnu virozu i danas najučestaliju spolno prenosivu infekciju u svijetu, koja može uzrokovati vrlo ozbiljne posljedice po zdravlje, pa čak i smrt, osobito u određenog broja žena generativne dobi. Ako se promjene na vratu maternice koje uzrokuju ti virusi na vrijeme ne otkriju i liječe, može uzrokovati onkološku bolest – rak vrata maternice. Smatrala sam da bi edukativan roman za mlade, u suradnji s jednom od popularnih i rado čitanih domaćih književnica, bio vrlo koristan za širenje informacija o toj bolesti. Kontaktirala sam Julijanu Matanović i predložila joj da osmislimo književno-dokumentarnu priču/roman na tu temu, a kao dodatak romanu napisala sam u formi pitanja i odgovora stručno-medicinski dio o svemu što je nama liječnicima, a i znanstvenicima diljem svijeta, do sada poznato o HPV-u i njime uzrokovanim genitalnim infekcijama i bolestima.
Pitanja o toj temi i dan-danas mi uobičajeno stižu telefonom i mailom na adresu savjetovališta poliklinike Virogena, ali i u inbox mog Facebook profila.
– Posebna je svrha knjige bila osvijestiti i potrebu prestanka stigmatizacije spolno prenosivih bolesti općenito i učiniti dostupnima istinite i valjane informacije bolesti širokoj javnosti, posebno mladima, na pedagoški, psihološki i znanstveno-medicinski primjeren način prilagođen dobi.
Mislite li da mladi shvaćaju poruku ove knjige?
– Dosadašnji „život“ knjige, kao i pet izdanja, pokazao je da su je mladi prihvatili i zavoljeli, i da je čitaju i djevojčice, djevojke, žene, mladići, muškarci. Dokaz za to je da vole i odglumiti neke dijelove u okviru rada u svojim kazališnim grupama, te se dogodilo i da su nas par puta u različitim gradovima Hrvatske iznenadili na promocijama i gostovanjima po školama. Oni prihvaćaju poruke koje smo knjigom odaslale, i često pitaju po promocijama hoće li biti nastavka.
Kojoj se dobnoj skupini knjiga obraća?
– Kad sam dobila ideju za pisanje, ciljna populacija bile su djevojke koje još nisu stupile u spolne odnose, ali već razmišljaju o tome (oko 17-e godine), te su zbog svoje mladosti, pa i fiziološke nezrelosti, u višem riziku od stjecanja perzistirajućih i višestrukih HPV infekcija. Naime, rizik da se žena inficira s HPV infekcijom raste za visokih 15 posto sa svakim novim spolnim partnerom. Međutim, ciljna su populacija i njihove majke, starije sestre, prijateljice, iako knjiga nije samo za žene, već i za muškarce, mladiće i očeve, budući da je ova spolno prenosiva virusna infekcija moguća u oba spola, u raznim životnim dobima, te osim raka vrata maternice može uzrokovati genitalne kondilome (spolne bradavice) i bolesti i karcinome drugih lokalizacija (karcinom usne šupljine, nosa, sinusa, ždrijela, analnog kanala, respiratornu papilomatozu i druge).
Za knjigu „One misle da smo male“ dobili ste nagradu „Kiklop“. Koliko vam je važna ta nagrada, a i ostale koje ste dobili za knjigu?
– Ideju da pišem knjigu dobila sam nakon jedne vrlo naporne i teške siječanjske večeri prije 6 – 7 godina. Imala sam potrebu pružiti ruku razumijevanja i znanja u obliku knjige koju će svaka žena, djevojčica, moći staviti pod jastuk, u torbu, u ladicu i uvijek je imati pri ruci… koju će moći u miru pročitati, pa i ponoviti neku od onih zadnjih četrdesetak stručnih stranica, osobito bude li joj trebalo. Ni u „peti“ mi nije bila pomisao o nagradama. No stigle su nam čak četiri. Dvije domaće i dvije međunarodne, od kojih mi je svaka draga, a osobito ona stručna – Biser mudrosti. Danas, pet godina od pisanja te knjige, i nagrade i priznanja dakako da mi znače puno, ali najveće priznanje i radost su žene i muškarci, mladi i stari – ljudi koje sam upoznala, koji su prepoznali što su knjigom dobili i za to su zahvalili svojim prihvaćanjem knjige.
Koje otkriće u medicini smatrate najznačajnijim?
– Teško je izdvojiti jedno, gotovo nemoguće. Ima ih najmanje desetak najvažnijih, a bit ću možda i malo neobjektivna, ipak sam ja liječnica… Svakako tu ubrajam otkriće važnosti higijene, tj. dezinfekcije, čemu je prethodio pronalazak mikroskopa i spoznaja da zarazne bolesti uzrokuju mikroorganizmi. Ignaz Phillip Semmelweiss upalio je veliko svjetlo kad je objelodanio vitalnu važnost higijene, tj. pranja i dezinfekcije ruku, površina, pribora i instrumenata, i time prepolovio smrtnost rodilja nakon poroda i bolesnika nakon operacija. Potom otkriće postojanja imunološkog sustava i načina na koje djeluje, otkriće pasivnog i aktivnog imuniteta i nekih životno važnih cjepiva. Otkriće antibiotika kojima su R. Koch i Selman Abraham Waksman spasili milijune ljudi od sigurne smrti, pa i mene, kad sam kao beba imala pertusis.
Otkrićekrvnih grupa Karla Landsteinera koje je unaprijedilo terapiju liječenjem pripravcima i lijekovima iz ljudske krvi i plazme, kao i što je otvorilo eru transplantacijske i regenerativne medicine. Naime, razvoj medicine na polju terapije matičnim stanicama izrastao je iz istraživanja kanadskih znanstvenika Ernesta A. McCullocha i Jamesa E. Tilla, da se matične krvne pluripotentne stanice koštane srži mogu samoobnavljati, diferencirati i proliferirati i klonirati, što je spoznajni stup moderne medicine koji zadire u sve njene specijalističke grane koja će zajedno s tehnološkim inovacijama digitalne industrijske revolucije unaprijediti mogućnosti liječenja do neslućenih granica.
Ima ih još: otkriće PCR-a za koje su Kary Mullis i Michael Smith također dobili Nobelovu nagradu, bez kojeg mi je nezamisliva današnja dijagnostika, kako u molekularnoj i transfuzijskoj medicini, u dijagnostici i liječenju onkoloških, nasljednih metaboličkih, autoimunih bolesti, i u forenzici. Potom otkriće tzv. pametnih lijekova za individualiziranu terapiju – raznih monoklonalnih antitijela poput herceptina (za liječenje raka dojke i drugih tumora), definitivno je visoko na vrhu moje top-liste najvažnijih otkrića za medicinu. Otkriće da onkogeni HPV virusi uzrokuju spolnu bolest – koja se nakon desetljeća uspavane forme može preobraziti u karcinom vrata maternice i druge genitalne karcinome, dakle onkološku bolest, na sličan način kako se kronična hepatitis B i C virusna infekcija preobrazi u karcinom jetre, također mi je vrlo značajno.
Ima i zapostavljenih stvari, gotovo promašaja, a takvim smatram omalovažavanje i neliječenje problema slabokrvnosti, odnosno anemije, osobito u žena, mladih djevojaka i djece u pubertetu i adolescenciji! Previše sam u ovih dvadesetak godina vidjela loših krvnih slika u anemičnih trudnica koje su izgubile trudnoću u prvih šest mjeseci, a da se tek kasnije vidjelo koliko su slabokrvne u nju kročile.
Koje otkriće u medicini i/ili znanosti u 2014. godini smatrate najvažnijim?
– Najzanimljivije mi je otkriće moždanih stanica odgovornih za naš unutarnji GPS, tj. snalaženje u prostoru, koje ukazuju gdje smo i kako ćemo stići nekamo i kako sačuvati to pamćenje za drugi put. Vjerujem da bi moglo biti od koristi za bolje razumijevanje teških simptoma u oboljelih od Alzheimerove bolesti i iznalaženju boljih lijekova za njeno liječenje.
Naime, pitanja o tom kako naš mozak stvara mapu prostora koji nas okružuje i na koji način pronalazimo putove kroz našu svakodnevnu, ali i nepoznatu okolinu, stoljećima su golicala maštu i umove znanstvenika, pa i filozofa. Stoga me ne čudi da je upravo otkriće ljudskog sustava za navigaciju upravo ove godine u žestokoj konkurenciji pomelo sve ostale kandidate za Nobelovu nagradu za medicinu.
Međutim, ipak najvažnijim u protekloj godini smatram napore liječnika i znanstvenika na izumu lijeka i cjepiva protiv virusa ebole, budući da se radi o vrlo ozbiljnoj zarazi, koja je, kako smo se na žalost uvjerili proteklih mjeseci, nevjerojatnom brzinom i okrutnošću poharala tisuće nedužnih ljudskih života u Africi, a ostatku svijeta pokazala koliko se hitro i podmuklo može u tren oka proširiti i na druge kontinente. Iskreno se nadam da će cjepivo i lijek biti što skorije dostupni svima kojima su potrebni.
Prelistaj Zdrave vijesti – magazin za dobar puls života, broj 58.
