Svjetska organizacija za hranu (FAO) pri Ujedinjenim narodima obilježit će 16. listopada 66. obljetnicu postojanja. Taj je datum 1979. godine proglašen Svjetskim danom hrane, a cilj mu je upozoriti javnost na nimalo blistav scenarij koji prijeti čovječanstvu ako se ne uspije podignuti razina svijesti o hrani, posebice o problemu pothranjenosti u svijetu.
Naime, već je prije dvije godine FAO objavio izvještaj kojim predviđa da će do 2050. godine svijet morati proizvoditi 70% više hrane kako bi nahranio novih 2,3 milijarde gladnih usta – te će godine, prema procjenama stručnjaka, Zemlju nastanjivati ukupno 9,2 milijarde ljudi.
Povodom ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana hrane, odlučili smo potražiti odgovore na neka od gorućih pitanja s kojima se svakodnevno susrećemo, a vezana su uz hranu, promišljanja o hrani te, općenito, uz prehrambene navike Hrvata, od velikih do onih najmanjih, a razgovoru su se spremno odazvale vrsne nutricionistkinje Vitaminoteke – dr.sc. Darija Vranešić Bender, dipl.ing.bioteh. i dipl.ing. Sandra Krstev Barać.
N: Možete li nam reći vaše mišljenje o sigurnosti namirnica koje se prodaju na domaćem tržištu? Možemo li imati povjerenja u njihovu ispravnost i deklaracije, odnosno je li u Hrvatskoj zadovoljavajući stupanj kontrole hrane te imate li saznanja što će se dogoditi ulaskom Hrvatske u Europsku uniju? Kakva će tada biti kontrola hrane?
Darija: Smatram da u Hrvatskoj jedemo zdravstveno ispravnu i sigurnu hranu jer postoje institucije koje rade svoj posao. Budući da se Hrvatska već dugi niz godina usklađuje s Europskom unijom, promjene vjerojatno neće biti značajne. Sustav deklariranja hrane strogo je određen, deklaracije „samo“ treba znati čitati, što zahtjeva educiranost prosječnog potrošača, odnosno zainteresiranost za zdravlje i prehranu.
N: Mislite li da su ljudi nakon bakterijske epidemije u Njemačkoj izgubili povjerenje u organski uzgojeno povrće i voće? Javljaju li vam se s pitanjima o njihovoj sigurnosti?
Sandra: Mislim da epidemija bakterijom E. Coli nije znatnije utjecala na odabir potrošača. Zasigurno je postojala bojazan dok je epidemija bila aktualna, ali nakon njenog smirenja ljudi su se vratili svom uobičajenom odabiru voća i povrća, bilo ono organski ili konvencionalno uzgojeno. O tome svjedoče i vrlo rijetki upiti ljudi o sigurnosti hrane.
U svijetlu priče o infekciji bakterijom E.coli htjela bih naglasiti da njome nerijetko može biti inficirano meso ili nepasterizirao mlijeko zbog čega je vrlo bitna prevencija u smislu temeljitog pečenja mesa, odabira pasteriziranog mlijeka te pridržavanja osnovnih higijenskih mjera pri rukovanju hranom.
N: Dosta se zna o toksičnosti određenih aditiva u prehrani – na koju vrstu hrane trebaju pripaziti roditelji prilikom kupovine dječje hrane, slatkiša i ostalog što djeca jedu?
Darija: U popisu sastojaka na proizvodu moraju biti navedeni i svi korišteni aditivi koji su, uslijed nedovoljne informiranosti, vrlo često prozivani. Neki aditivi su prirodnog podrijetla kao vitamini, vlakna, enzimi, prirodna bojila i arome, dok su drugi sintetizirani kemijski spojevi točno poznatog sastava. Veću i ponekad doista opravdanu zabrinutost izazivaju sintetski aditivi, a kako bi se izbjegli potencijalno štetni učinci valja se pridržavati dozvoljenog dnevnog unosa koji je definiran za svaki pojedini prehrambeni aditiv. Kontroverze vezane uz prehrambene aditive odnose se na sigurnost njihove uporabe, posebice uz količinu i vrstu aditiva koji neće ugroziti zdravlje čovjeka. Tome u prilog ide činjenica da je maksimalna dopuštena količina aditiva, koji su potencijalno opasni za zdravlje, u hrani 100 puta manja od količine kod koje postoji rizik od štetnog djelovanja na zdravlje čovjeka.
Neki prehrambeni aditivi moraju se unositi u ograničenim količinama i zato je najbolje prednost davati prirodnim namirnicama koje moraju činiti temelj prehrane. Konzerviranu hranu i proizvode s produljenim rokom trajanja ili pak proizvode za koje znamo da sadrže potencijalno štetne umjetne boje, konzervanse i pojačivače okusa treba izbjegavati ili ograničiti njihov unos. To se posebno odnosi na djecu.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća znanstvena su istraživanja ukazala na povezanost promjena u općoj prehrani s povećanjem broja djece s problemima u ponašanju. Ideja da prehrambeni aditivi, točnije umjetne boje, uzrokuju hiperaktivnost u djece, bila je vrlo popularna tema brojnih rasprava. Znanstvena istraživanja koja su provođena tijekom godina koje su uslijedile nisu potvrdila povezanost upotrebe prehrambenih aditiva, uključujući bojila, s problemima u ponašanju ili s hiperaktivnošću.
Ipak, čini se da se stav znanstvenika o ovoj temi počinje mijenjati, budući da se u posljednje vrijeme objavljuje sve više studija koje govore o povezanosti umjetnih boja i hiperaktivnosti. Studije provedene posljednjih nekoliko godina pokazale su da umjetne boje Sunset Yellow (E110), Tartrazine (E102), Carmoisine (E122), Ponceau 4R (E124) i konzervans natrijev benzoat (E211) doista mogu značajno utjecati na pogoršanje simptoma hiperaktivnosti kod djece, te se stoga preporučuje izbjegavanje ovih umjetnih aditiva.
N: Mislite li da bi trebalo uvesti posebna predavanja, tečajeve, radionice i slične sadržaje u osnovne i srednje škole kako bi se podigla svijest djece o zdravoj hrani?
Sandra: Apsolutno! Pravilne prehrambene navike se stječu u djetinjstvu i to je svakako zalog za zdraviju budućnost. Današnja se djeca zbog stila života, nažalost, rijetko kvalitetno hrane i češće odabiru pekarske proizvode, brzu hranu i procesirane proizvode koji imaju visoku energetsku, a nisku hranjivu vrijednost, stoga i ne čudi da smo svjedoci porasta broja debele djece. Najbolji primjer loših prehrambenih navika naše djece je i doručak kao najvažniji obrok dana. Naime, prema rezultatima istraživanja HBSC i HZJZ, 60,2 % dječaka i 53,7 % djevojčica u dobi od 11 – 15 godina u Hrvatskoj svakodnevno doručkuje tijekom radnih dana. Drugim riječima, nešto manje od polovine djece izostavlja doručak što je svakako zabrinjavajući podatak.
N: Treba li u školama zabraniti aparate za sokove, slatkiše i slično? Je li hrana u vrtićima i školama doista zdrava i koliko se kontroliraju te ustanove?
Sandra: Mislim da rješenje nije zabrana aparata u školama, već kontinuirana edukacija djece o hrani i zdravlju.
Donošenjem novih prehrambenih standarda za planiranje prehrane u dječjem vrtiću, zasigurno se značajno popravila kvaliteta prehrane djece vrtičke dobi. Budući da djeca dobar dio dana provedu u vrtiću od iznimne je važnosti da hrana koju dobivaju bude nutritivno vrijedna. Tako se prednost daje svježoj, neprerađenoj hrani, integralnim žitaricama, sezonskom voću i povrću i prirodnim voćnim sokovima. Potiče se unos kvalitetnijih vrsta mesa, punomasnih mliječnih proizvoda, osobito probiotika, biljnih ulja (osobito maslinovog ulja), začinskog bilja i sl. Sve u svemu, današnja vrtička prehrana trudi se što više pratiti suvremene nutricionističke preporuke. Kontrolni mehanizmi su solidni, naravno, uvijek se može bolje, ali su financije, kao i svuda, ograničavajući čimbenik.
Situacija u školama je znatno drugačija. Prehrambeni standardi su u nastajanju, kuhinje su loše opremljene, a i djeca imaju veću slobodu pa se vrlo često snalaze po obližnjim pekarama i trgovinama. Mislim, da je kvaliteta školske prehrane općenito zabrinjavajuće loša, a jedno od rješenja je kontinuirana edukacija djece, roditelja, učitelja i školskih kuhara i to od najranije dobi.
N: Imaju li pravo roditelji koji od prvih zalogaja usmjeravaju djecu na vegetarijanski (ili neki drugi) način prehrane? Treba li posebno nadzirati zdravlje njihove djece?
Darija: Svakih nekoliko mjeseci ili godina pojavi se primjer zanemarivanja djece putem alternativne i manjkave prehrane, kao što je primjer dijete u Sloveniji prije samo nekoliko tjedana. Takvi su primjeri ekstremi, ali upozoravaju da neadekvatna prehrana u djece doista može završiti fatalnim ishodom. Posljedice nekontrolirane stroge vegetarijanske prehrane posebno su opasne u razdoblju od 6. do 18. mjeseca života djeteta, pogotovo u dojenčeta koje nije dojeno. To je razdoblje u kojem dijete i nadalje brzo raste, a majka više ne stvara dovoljno mlijeka za podmirenje njegovih prehrambenih potreba, posebice kada je riječ o bjelančevinama, energiji, željezu, kalciju, vitaminu D i vitaminu B12.. Posljedice mogu biti pothranjenost, usporenje rasta, razvoj anemije, rahitisa itd.
Vegetarijansku prehranu u djece moguće je provesti i uspješno ako su roditelji angažirani i educirani. Stoga roditelje, sklone da svoj način prehrane u cijelosti primijene i u djece, valja upozoriti na mogući razvoj bolesti i uputiti ih na stručnu pomoć u planiranju prehrane. Djeci te dobi je neophodno energetski obogatiti hranu dodavanjem kvalitetnih ulja i prirodnih sladila, ponuditi suplementaciju raznovrsnim vitaminima i mineralima, a namirnice biljnog podrijetla kombinirati na način da se izbjegne nedostatak bjelančevina (primjerice mahunarke i žitarice), ili posebice pojedinih esencijalnih aminokiselina. Pritom od posebne koristi mogu biti visokovrijedne žitarice i mahunarke koje djeca dobro prihvaćaju – poput kvinoje, amaranta, prosa, slanutka i graška.
N: Možete li dati komentar o prehrambenim navikama Hrvata? Može li trend zdrave prehrane nadjačati trend porasta broja pretilih u Hrvatskoj?
Sandra: Mislim da sve veća stopa debljine i bolesti vezanih uz prehranu govore sami za sebe. Najveće prehrambene pogreške Hrvata su po mom mišljenju izostavljanje doručka, (gotovo petina uopće ne doručkuje!), podjela obroka na 2-3 veća, umjesto 5 manjih, slaba konzumacija ribe i ekstra djevičanskog maslinovog ulja te odabir rafiniranih pekarskih proizvoda (u čak 50 % sugrađana!) umjesto integralnih.
No, u usporedbi s nekim drugim zapadnjačkim zemljama situacija kod nas je ipak nešto bolja – više se jedu kuhani obroci i sezonske namirnice, osobito na selu gdje je prehrana znatno bolja nego u većim sredinama. Ipak, ne treba zanemariti trend općenitog pogoršanja kvalitete prehrane.
S druge strane, primjetni su i neki pozitivni pomaci – sve veći broj ljudi okreće se zdravom životnom stilu u kojemu su pravilna prehrana i redovita tjelovježba temelji. Teško je reći može li taj trend nadjačati trend porasta broja pretilih, mislim da trenutno to nije vjerojatno, osobito ako se uzme u obzir gospodarska situacija koja mnogima ne ostavlja financijskog manevra za odabir nutritivno vrijednije prehrane. No, i to je u budućnosti moguće, ali samo uz edukaciju stanovništva o međuodnosu prehrane i zdravlja.
N: Primjetan je trend porasta nekritičkog uzimanja dodataka prehrani bez savjeta stručnjaka – što kažete o tome?
Sandra: Iako uzimanje brojnih dodataka prehrani na svoju ruku postaje sve popularnije, treba imati na umu da nasumično uzimanje visokodoziranih proizvoda može biti štetno za zdravlje jer su neke tvari toksične u prekomjernim dozama. Primjerice vitamin A u prekomjernim količinama dovodi do krvarenja desni, ranica u usnoj šupljini, proljeva, vrtoglavice, povraćanja, povećanja jetre i slezene, a prekomjeran unos ovog vitamina u trudnica može rezultirati retardacijom u rastu i malformacijama urinarnog trakta fetusa.
Čini se da mnogi zaboravljaju da je uravnoteženom i raznolikom prehranom moguće osigurati sve potrebe nutrijente u dovoljnoj količini te da se dodaci prehrani ne smiju uzimati prije procjene nutritivnog stanja od strane stručnjaka – liječnika i nutricionista. Stav je stručnjaka da zdravim osobama s pravilnim prehrambenim navikama nisu potrebni dodaci prehrani te da im čak mogu naškoditi.
Međutim, osobe čija je prehrana iz bilo kojeg razloga jednolična, neredovita i lišena vrijednih namirnica poput cjelovitih žitarica, voća i povrća, niskomasnih mliječnih proizvoda, posnog mesa mogu profitirati uzimanjem vitaminsko-mineralnih dodataka prehrani. Slično vrijedi i za osobe izložene pojačanom stresu i psihofizičkim naporima, kronične bolesnike kao i osobe koje slijede posebne prehrambene režime – primjerice redukcijske dijete, veganstvo, makrobiotiku. Kvalitetni dodaci prehrani su iznimno bitni i za trudnice i dojilje, no u ovih je skupina potreban još veći oprez i posezanje za proizvodima tek nakon savjetovanja s liječnikom ili nutricionistom.
N: Imamo li u Hrvatskoj dovoljno stručnjaka koji pružaju stručnu pomoć osobama koje pate od različitih poremećaja prehrane? Rješava li se uopće taj problem na zadovoljavajući način i što bi se još moglo učiniti?
Darija: Stručnjaka ima, entuzijazma među tom šačicom ljudi ima još i više, ali kao i u svakom novom području i specijalnosti u nastajanju, ima i „dječjih bolesti“, odnosno poteškoća pri afirmiranju adekvatnog pristupa skrbi o nutritivnim potrebama pojedinih populacija.
Dio mojeg profesionalnog djelovanja obuhvaća i rad u Kliničkom bolničkom centru Rebro gdje se susrećem s pacijenticama oboljelim od teške anoreksije nervoze. Takve pacijentice obično se smještaju na psihijatrijske odjele gdje im je dostupna skrb raznih zdravstvenih djelatnika i mnoge od njih bilježe dobre rezultate liječenja. Za pedijatrijsku populaciju dobro razvijena skrb postoji u KBC Sestre Milosrdnice. Međutim, svakako je potrebna specijalizirana ustanova ili odjel koji bi se fokusirao upravo na takve bolesnice i pružio im poseban i prikladan multidisciplinaran pristup.
