Objavljujemo drugi dio intervjua s dr. Gajski. Prvi dio možete pogledati ovdje.
N: Kolika je stvarna učinkovitost vakcina u sprečavanju bolesti i je li masovna vakcinacija uopće više potrebna?
Dr. Gajski: Svaki medicinski postupak, pa tako i cijepljenje, nosi određeni rizik, te se uvijek računa omjer koristi i štete. Iako je u ovom slučaju riječ o zdravim ljudima, pa rizik mora biti blizak nuli, mala šteta bila bi prihvatljiva kad bi se radilo o učinkovitoj i vrijednoj intervenciji. No, treba znati da ne postoje izravni dokazi o djelotvornosti cjepiva u sprečavanju bolesti za koje se daju. Kad se proizvođači i medicinski stručnjaci izjašnjavaju o učinkovitosti vakcine, oslanjaju se samo na serološka istraživanja, odnosno nalaze – cjepivo je efikasno ako proizvede porast titra antitijela u primaoca. Međutim, količina protutijela ne mora biti u vezi s otpornošću na mikroorganizam. Ljudi mogu biti otporni na neku bolest, a da uopće nemaju protutijela protiv uzročnika ili se, s druge strane, mogu razboljeti unatoč visokome titru.
N: Postoji li možda neki drugi, pouzdaniji način na koji je se može ocijeniti učinkovitost cjepiva osim spomenutog titra?
Dr. Gajski: Randomiziranih pokusa ili prospektivnih epidemioloških studija koje bi istraživale kliničku učinkovitost, odnosno odgovorile na pitanje je li cijepljena populacija otpornija na bolest nego necijepljena, ima vrlo malo.
N: Zašto?
Dr. Gajski: Iz nejasnih razloga oni nisu provedeni u vrijeme kad su se cjepiva uvodila. Kako je potom korist od cijepljenja prihvaćena zdravo za gotovo, smatralo se neetičnim uskratiti cijepljenje kontrolnoj grupi ispitanika, pa prospektivna istraživanja u razvijenom svijetu većinom nisu ni do danas provedena. Tamo gdje jesu, nisu dokazala da cjepivo sprječava pojavu bolesti.
Kliničke studije s vakcinom protiv tuberkuloze izvedene između 1935. i 1955. varirale su u rezultatima od 0% do 80% učinkovitosti, a veliki pokus iz sedamdesetih na 260.000 ispitanika nije demonstrirao protektivni učinak. Postoje studije iz zemalja u razvoju koje govore u prilog cijepljenju, no njihova je metodološka vrsnoća loša, a interpretacija nalaza pristrana. Autori Cochraneovog sustavnog pregleda (najvjerodostojnija baza medicinskih podataka) nisu našli istraživanja MoPaRu vakcine koja bi zadovoljila njihove kriterije i na temelju kojih bi se mogla utvrditi efikasnost tog cjepiva u sprječavanju dotičnih bolesti. Među današnjim medicinskim postupcima vakcinacija je jedan od onih s najmanje znanstvenog utemeljenja.
N: Na temelju čega nam onda pedijatri i epidemiolozi tvrde da korist od cijepljenja daleko nadmašuje rizike?
Dr. Gajski: Ta je tvrdnja, prema mišljenju brojnih stručnjaka, primjerice Trevora Gunna, u stvari neutemeljena i paušalna, odnosno čista predrasuda. Međunarodni ekspert Raymond Obomsawin smatra da je program imunizacije koji se provodi širom svijeta, u suštini projekt bez znanstveno dokazane vrijednosti.
N: Zagovornici cijepljenja nude kao dokaz učinkovitosti vakcinacije objašnjenje da su epidemije često izbijale među necijepljenom djecom ili se zaraza proširila iz zemalja u kojima vakcinacija nije obavezna. Je li to točno?
Dr. Gajski: To je točno, no takvi i slični retrospektivni pokazatelji uglavnom ne zadovoljavaju striktne znanstvene standarde, a treba imati na umu da ima i drugačijih primjera. Prema Charlesu Creightonu, autoru knjige „Povijest epidemija u Britaniji“, epidemije boginja u Europi 1870. i 1871. izbijale su mahom među vakciniranim osobama, a oni koji nisu bili cijepljeni oboljevali su tek kasno u tijeku epidemije. I njemački je liječnik Gerhard Buchwald u svojoj knjizi „Cijepljenje – posao sa strahom“ opisao istu pojavu 1947. godine u vezi s epidemijom boginja u Njemačkoj. I danas se epidemije zaraznih bolesti javljaju i među cijepljenom djecom.
N: Činjenica je da promotori cijepljenja i sami priznaju da nijedno cjepivo nije u potpunosti učinkovito.
Dr. Gajski: Da, tvrdi se da oko 5 – 10% vakciniranih neće biti zaštićeno od bolesti. No, u tijeku epidemija događa se da je postotak oboljelih koji su bili cijepljeni značajno veći, a nerijetko većinu bolesnih čine cijepljena djeca. Postavlja se, dakle, pitanje kvalitete cjepiva i trajanja otpornosti nakon vakcinacije. Ako bolest prebolite prirodnim putem, otpornost je obično doživotna; ona proizvedena vakcinom nerijetko nije, i ako se osoba razboli, to je već u odrasloj dobi kad je klinička slika teža, a komplikacije češće.
N: Što je sa tvrdnjama epidemiologa da epidemije izbijaju onda kad procijepljenost padne, a povlače se kad poraste broj cijepljenih osoba?
Dr. Gajski: Da, bilo je epidemija kod kojih je to bio slučaj – boginje u Stockholmu 1874., hripavac u Velikoj Britaniji u 1970-ima i u Švedskoj u 80-ima. Nedavni povratak ospica u Europi objašnjava se time što sve više roditelja odbija cijepljenje. No, postoje i drugačiji primjeri. Epidemije su izbijale i širile se usporedno s rastom procijepljenosti, i u sredinama gdje je obuhvat vakcinacije bio visok. Na Filipinima je početkom prošlog stoljeća učestalost difterije porasla nakon uvođenja imunizacije, a isto se dogodilo u Francuskoj, Njemačkoj i Mađarskoj četrdesetih godina. U Nigeriji je po početku cijepljenja porastao morbiditet od hripavca i difterije, a u Dominikanskoj Republici se to dogodilo s hripavcem i ospicama. U Tajlandu je incidencija ospica bila jednaka 1982., neposredno prije uvođenja vakcinacije, i 1988. kad je obuhvat iznosio 63%. Tijekom 80-ih i 90-ih godina širom Europe i Sjeverne Amerike izbijale su epidemije ospica i zaušnjaka unatoč procijepljenosti od čak 96 – 98%.
„Postavci koja pojavnost bolesti povezuje s procijepljenošću proturječi i činjenica da se u nekim državama i populacijama epidemije nisu javljale unatoč tome što vakcinacije nije bilo – dok su druge „procijepljene“ europske države u četrdesetima brojile desetke tisuća oboljelih od difterije, Norveška u kojoj nije bilo vakcinacije imala je tek 50 slučajeva. Incidencija tuberkuloze u SAD gdje nikad nije bilo besežiranja, ne razlikuje se bitno od europskih država u kojima je ono obavezno.“
N: Na temelju čega se postavlja zahtjev za potpunom vakcinacijom, odnosno uvođenjem nekog cjepiva u program cijepljenja?
Dr. Gajski: Riječ je o namjeri, odnosno ambiciji za iskorijenjivanjem (eradikacijom) zaraznih bolesti. Za to je potreban potpuni obuhvat cijepljenja – više od 95%. Naime, ostane li značajan broj onih koji nisu cijepljeni, ta skupina predstavlja rezervoar uzročnika, dok u visokoprocijepljenoj populaciji uvjeti za njegovo održavanje nestaju. Riječ je o konceptu, odnosno učinku kolektivnog imuniteta (imuniteta stada). Na temelju toga, roditelji koji odbijaju cijepljenje pozivaju se na odgovornost jer ugrožavaju ne samo svoju, već i onu cijepljenu djecu. No, koga zapravo stvarno ugrožavaju?
Samo vrlo mali (navodno) broj onih na koje cjepivo ne djeluje, dojenčad koja se još nisu cijepila a više nemaju majčinih protutijela i malu skupinu djece s kontraindikacijom za cijepljenje. S ostalima, koji čine golemu većinu, nema nikakvih teškoća – uspješno vakcinirana djeca sigurna su od bolesti, a roditelji nevakcinirane preuzeli su rizik necijepljenja. A što se tiče ideje eradikacije, odnosno potpune eliminacije bolesti, tj. uzročnika, pitanje je koliko je ona realna s obzirom na prirodu mikroorganizama, te postoji li stvarna potreba za tim pothvatom i je li taj imperativ doista opravdan.
„Povijest i znanstvena istraživanja pokazuju da su se epidemije zaraznih bolesti javljale u najrazličitijim okolnostima. A zagovornici i protivnici cijepljenja onda biraju ono što im odgovara.“
N: Postoje li neki podaci koji govore u prilog vašoj tvrdnji da bi neke bolesti i same od sebe nestale (barem na neko vrijeme), dakle, neovisno o masovnoj vakcinaciji?
Dr. Gajski: Bolesti poput boginja i difterije doista su nestale ili gotovo nestale sa scene, a učestalost ostalih značajno se smanjila. Međutim, njihov pad započeo je još u 19. stoljeću i do sredine dvadesetog, kad je uvedena masovna vakcinacija mortalitet se već spustio na zanemarivu razinu, a pojavnost bolesti bila je značajno smanjena i nastavila je padati istim tempom. Značajna redukcija pobola od dječje paralize koja se bilježi u pedesetima posljedica je promjene u definiciji te bolesti i definiciji epidemije. U osamdesetima, kad je polio-vakcina uvedena u zemlje u razvoju, nije zabilježen bitniji pad incidencije. Tvrdnja da je difterija eradicirana zahvaljujući cijepljenju potpuno je nelogična, jer se obzirom da cjepivo ne sadrži uzročnika, već samo toksoid, u tijelu stvaraju antitijela na proizvod bakterije, a ne na samu bakteriju, što znači da cjepivo ne može utjecati na njezino širenje u populaciji (isto vrijedi za tetanus).
Osim toga, protiv difterije je cijepljena tek manjina svjetskog pučanstva. U Švedskoj je difterija nestala bez ikakve vakcinacije. Najbolja postignuća u eradikaciji tuberkuloze bilježe se u zemljama gdje nije bilo besežiranja – Nizozemskoj, Islandu i na Havajima. Epidemiologija bolesti protiv kojih se cijepimo poklapa se s epidemiologijom onih protiv kojih nema masovne vakcinacije – šarlah, reumatska vrućica, kolera, dizenterija, tifus. Jednom rječju, pad pojavnosti i smrtnosti od infektivnih bolesti nije se dogodio zahvaljujući cijepljenju, već zbog poboljšanja životnih uvjeta – prehrambenih, sanitarnih, stambenih, radnih, kao i poboljšanja prihoda i edukacije. Uvjerljive znanstvene argumente za ovu postavku nudi i znanstvena literatura, uključujući nekoliko respektabilnih knjiga na tu temu. Zanimljivo je da je i jedan od pronalazača polio-vakcine, Albert Sabin, smatrao da vakcinacija nije iole značajnije poboljšala stanje u vezi s bolestima zbog kojih je uvedena.
N: No, nekakva poboljšanja ipak postoje?
Dr. Gajski: Činjenica je da su incidencija, odnosno morbiditet od bolesti poput ospica, zaušnjaka i rubeole posljednjih desetljeća značajno smanjeni i vakcinacija je u tome vrlo vjerojatno imala svoje zasluge. No, ima li stvarne potrebe da zbog dvije ili tri blage bolesti na koje cijepljenjem možda možemo utjecati, provodimo rutinsku, neselektivnu vakcinaciju sve djece, s višekratnim uzastopnim inokulacijama kombiniranih cjepiva protiv desetak bolesti? Nije li neracionalno i opasno zbog bolesti koju djeca prebole za tjedan dana i čija se smrtnost zahvaljujući razvoju civilizacije i medicine gotovo izjednačila s nulom, a učestalost i značaj komplikacija iz istih su razloga minimalni, trošiti velika novčana sredstva i ograničene kadrovske resurse, te stvarati nove zdravstvene probleme?
Pritom se ne radi samo o opasnosti da epidemiju zaraznih zamijenimo epidemijom degenerativnih bolesti, već i da, kako upozoravaju brojni stručnjaci, miješajući se u djelovanje imunosnog sustava promijenimo njegove obrambene funkcije i sposobnosti s nepredvidljivim i nesagledivim negativnim posljedicama na život čovjeka kao vrste. Potiskivanje zaraznih bolesti dugoročno bi moglo biti štetno jer obrambeni sustav uči i sazrijeva kroz interakciju s mikroorganizmima, odnosno kroz proces bolesti, a moguće je da su i simptomi bolesti (febrilitet, bol, proljev) poželjan i potreban proizvod evolucije.
N: Što biste nam mogli reći o novim cjepivima? Primjerice, kakva bi mogla biti budućnost cjepiva protiv humanog papiloma virusa (HPV)?
Dr. Gajski: Ako u vezi s tradicionalnim cjepivima postoje značajne dileme, u vezi s onima koja se uvode posljednjih godina one su još veće. Obavezna vakcinacija protiv hepatitisa B uvedena je u Hrvatskoj 1999. godine za dvanaestogodišnjake, a 2007. je pomaknuta u novorođenačku dob. Riječ je o bolesti čija je proširenost i značaj daleko preuveličan (za potrebe uvođenja cjepiva i skupe terapije) i ako je vakcinu uopće trebalo uvoditi, imala bi mjesto tek u rizičnoj populaciji (narkomani, homoseksualci). Spomenuto cjepivo protiv HPV-a kod nas još nije obavezno, ali uporno se lobira u tom smjeru.
U međuvremenu ga za stotine tisuća, u Zagrebu za milijune kuna kupuju lokalne zdravstvene vlasti i velikodušno poklanjaju kćerima hrvatskih branitelja i onima iz socijalno ugroženih obitelji. Riječ je o cjepivu koje je jasno nepotrebno – inkriminirani virusi (tip 16 i 18) su u populaciji rijetki, organizam ih većinom spontano eliminira, veza s karcinomom grla maternice je problematična, cjepivo nema dokazanu kliničku djelotvornost, a broj prijavljenih nuspojava raste iz dana u dan (samo u SAD prijavljeno je više od 20 000 nuspojava, uključujući oko 100 sumnjivih smrti). Sam karcinom grla maternice ograničenog je javnozdravstvenog značaja, mortalitet je u kontinuiranom padu i što je najvažnije, može se prevenirati i liječiti na puno efikasnije i racionalnije načine (edukacija o odgovornom spolnom ponašanju, redoviti ginekološki pregledi, interferon, konizacija).
N: Bliži se sezona gripe i već nas počinju upozoravati da je cijepljenje korisno, iako nije obavezno. Kakvo je vaše mišljenje?
Dr. Gajski: Cijepljenje protiv sezonske gripe nije obavezno, no svake se godine cijepi velik broj ljudi. Autori Cochraneovih sustavnih pregleda analizirali su učinkovitost i sigurnost vakcina protiv gripe u brojnim istraživanjima provedenim proteklih 40 godina na više desetaka tisuća ispitanika. Našli su skromnu korist u populaciji između 16 i 65 godina, no i nju su doveli u pitanje s obzirom da je značajan broj studija financiran od proizvođača vakcina, a njihovi su rezultati pristrani. „Pouzdana znanstvena uporišta u vezi s cjepivima protiv gripe su oskudna, ali ima dokaza rasprostranjenog manipuliranja zaključcima“, ustvrdili su. U populaciji ljudi iznad 65 godina, koji se i najviše cijepe, zaključak se nije mogao donijeti: „Dostupni znanstveni nalazi loše su kvalitete i ne daju smjernice u vezi sa sigurnošću i efikasnošću cjepiva pritiv gripe“.
N: Pretpostavljamo da je još više nejasno stanje s vakcinom protiv pandemijske gripe, zar ne?
Dr. Gajski: U vezi s time dovoljno je citirati epidemiologa Wolfganga Wodarga, nadležnog za zdravstvo u Vijeću Europe, koji je izjavio da se radilo o lažnoj epidemiji, medicinskom skandalu stoljeća u kojem su „farmaceutske kompanije utjecale na znanstvenike i ustanove javnog zdravstva da se stvori uzbuna i pritisak, te prisile vlade širom svijeta da troše oskudne zdravstvene resurse na beskorisne mjere vakcinacije i nepotrebno izlože milijune zdravih ljudi riziku nepoznatih nuspojava nedovoljno provjerenih cjepiva“.
N: Kakav bi bio vaš zaključak? Kako dalje?
Dr. Gajski: U situaciji smo u kojoj se medicinski postupci, odnosno tehnologija upitne vrijednosti, a to vrijedi i za vakcinaciju, uvodi i održava pod pritiskom medicinske industrije i globalnih centara moći (SZO: „Imunizacija je jedno od najmoćnijih i najisplativijih oružja moderne medicine”), uz svesrdnu pomoć lokalnih političara i medicinskih stručnjaka koji u tome vide osobni interes.
Liječnike se drži u neznanju, javnost plaši užasnim posljedicama necijepljenja, a neposlušne roditelje progoni sudskim tužbama i prijavama centrima za socijalnu skrb. S ovakvim stavom i odnosom prema javnosti, te uz izvjesno dalje širenje otpora prema cijepljenju, postojeći sustav vakcinacije prije ili kasnije će se urušiti. U međuvremenu će možda biti žrtvovano zdravlje onih koji mogu imati koristi od cijepljenja, a sasvim će sigurno biti žrtvovano povjerenje ljudi u liječnike i zdravstveni sustav. Stoga je na medicinskoj struci i zdravstvenoj administraciji zadatak da što prije sveobuhvatno znanstveno istraže ovo područje, uključujući lokalnu populaciju, te na temelju tih nalaza revidiraju kalendar cijepljenja na način da se nepotrebna i nedokazano djelotvorna cjepiva isključe, a ona za koja bi se pokazalo da su korisna, zadrže ili ograniče na ugrožene pojedince i populacije. Sljedeća zadaća bila bi istinito i sveobuhvatno informiranje liječnika i stanovništva.
Zakonsku obavezu cijepljenja trebalo bi temeljito razmotriti i po mogućnosti ukinuti, kao što je to slučaj u više drugih država, te odluku o cijepljenju prepustiti slobodnom izboru roditelja. Obavezna, neselektivna, masovna imunizacija odstupa od temeljnih načela moderne medicine (individualiziranog pristupa i informiranog pristanka), ali i od temeljnih načela demokracije (građanske slobode i osobnog izbora), a bez pravog razloga i opravdanja. Jer ovdje se ne radi o jasnoj i neupitnoj dobrobiti stanovništva, njegovoj nesumnjivoj zaštiti i „višem”, javnozdravstvenom interesu, odnosno sigurnosti zajednice, već o predmetu, tj. postupku prepunom nejasnoća i kontroverzi, o kojem, dok se one ne raščiste kroz stručnu i javnu raspravu, trebaju ponaosob odlučivati oni koji će snositi njegove posljedice.
S dr. Gajski je razgovarala Andrea Šitum
