Mislim da nikada prije i s većom strepnjom i neizmjernom poniznošću, birajući i odmjeravajući svoje korake što pažljivije, nisam ušla u neki prostor. Osvrnem se i vidim izraze na licima drugih kolega novinara s kojima sam na studijskom putovanju. Jednaki su mojem. I isto imaju spuštenu glavu. U meni se izmjenjuju osjećaji nervoze, tuge i mučnine. Na betonskom podu simbol onoga čemu sam se ovdje došla pokloniti – čahure. Čahure metaka, inkorporirane u beton. Razasute. Posvuda su. Gazim po njima, jer ne mogu drugačije, ne mogu ih izbjeći, i ulazim u hangar. Ovčaru. Mjesto koje se najčešće opisuje pridjevom – zloglasna.
Ulazim u mračnu prostoriju, a na njenim zidovima njihova lica. Njih 261. Slike se izmjenjuju, ne prikazuju se uvijek ista lica. Mučnina se pojača, osjećam se sada kao da me netko svom snagom udario u pleksus, učini mi se na trenutak da ću izbaciti sadržaj želuca. Zavrti mi se u glavi dok slušam vodiča i gledam vječitu spiralu svjetla u kojoj se mogu iščitati njihova imena. Ali ne, šapnem samoj sebi. Nisi ti važna, oni su. Saberi se. Sva tuga svijeta koja se mogla sakupiti u jednu prostoriju, nalazi se tu, na Ovčari. Očaj, neizvjesnost i strah, hrabrost i prkos tih ljudi cijede se s njenih zidova poput guste sirupaste tekućine. I nikada se neće prestati cijediti. O čemu su razmišljali onako stisnuti jedni uz druge? O najmilijima, sigurna sam… Njihove sitnice – krunice, novčanici, sličice Majke Božje postavljeni na slamu ispod stakla. Istu onu slamu na kojoj su i oni sami ležali. Zašto? Kako? Čemu? Kako to može čovjek, ako se želi čovjekom zvati… prolazi mi kroz glavu.
Foto: Ivo Biočina, HTZ
Gledam te njihove fotografije i u glavi preračunavam koliko bi ti ljudi imali danas godina. Koje bi snove još ostvarili, koja iskustva još proživjeli, koliko još godina voljeli, koliko djece imali… Za neke je život stao na početku, za neke u najvećoj snazi, ali je stao onako kako niti jedan život ne bi smio stati. Tuđom rukom, nasilno, otrgnuto… Ne ponovilo se. Suze se cijede same od sebe, uopće ih ne pokušavam zaustaviti, niti ih brišem. Samo ih puštam neka padaju niz lice, po meni, na pod Ovčare, na čahure metaka… Ne ponovilo se. Nikada.
Odlazimo potom na Memorijalno groblje. Bijeli križevi. Njih 938. Najmlađa i najstarija žrtva. Tri godine i stotinu i tri godine. I neka poznata imena – Blago Zadro i njegov sin Robert. I grobovi u kojima nikoga nema, koji još čekaju da se u njih polože kosti nestalih branitelja. Taj mi je dio najbolniji. Grobovi bez spomenika. Čekaju svoje vječne stanovnike. Hoće li ih dočekati? Opet suze.
I kako odgovoriti na pitanja: “Zašto? Kako? Čemu?“ Smiju li se ta pitanja uopće postavljati u dvadeset i prvom stoljeću? Potražiti smisao u besmislu… Nema ga. I nikada ga nitko neće naći. Možemo samo na temelju onoga što se dogodilo iznaći snagu, pokloniti se stradalima, zapaliti što jači plamen ljudskosti u sebi samima i krenuti dalje pokušavajući se odreći mržnje jer mržnja razara. Ne onoga kome je upućena nego nas same. I nije li upravo to odlika široke duše slavonske? Svake s kojoj sam ova dva dana studijskog putovanja razgovarala – niti u jednoj od njih nema mržnje. Ima žaljenja, duboke tuge, sjete, ali mržnje nema. Nisam je osjetila. – Na temeljima jednog života koji se zauvijek raspao – mi gradimo – rekla mi je jedna od tih duša. – Uvažavamo prošlost, bolna je, od nje učimo, ali se okrećemo budućnosti. To je jedino ispravno. Život uvijek pobjeđuje smrt – dodala je.
Foto: Ivo Biočina, HTZ
I upravo je zbog budućnosti naša novinarska ekipa i posjetila ovo područje. Naime, destinacija „Vukovar – Vučedol – Ilok“ pobjednik je nacionalnog izbora za „Europsku destinaciju izvrsnosti" (EDEN) za 2016./2017. godinu na temu kulturni turizam. Europska komisija je 2006. godine pokrenula pilot-projekt izbora Europskih destinacija izvrsnosti, u cilju stvaranja mreže destinacija održivog turizma, kao i promocije novih netradicionalnih i turistički manje razvijenih destinacija pod sloganom „Otkrijte skrivena blaga Europe“.
I dok su nam svima pogledi manje-više uprti prema skrivenom blagu Italije, Austrije, Španjolske, Francuske i samo gledamo kako da se otputimo na neki vikend u europske destinacije – zaboravili smo (ili uopće nismo znali) koja nam se sve blaga nalaze u Slavoniji. Našoj divnoj, napaćenoj, opustošenoj i osiromašenoj Slavoniji… A Slavonci su sada svijetu preko projekta EDEN odlučili pokazati i svoja skrivena blaga.
Ivica Miličević, TZG Iloka, Rujana Bušić Srpak, TZ Vukovarsko – srijemske županije i Jasna Babić, TZG Vukovara, predstavnici su destinacije “Vukovar – Vučedol – Ilok” i najzaslužniji za dobivanje ove prestižne titule EDEN destinacije koja, osim tituliranja, podrazumijeva i 500.000 kuna uloženih u oglašavanje destinacije. Oni su bili i naši domaćini i detaljno su nas upoznali s kulturnom ponudom Vukovara, Vučedola i Iloka, koja nam je svima nad glavama ostavila i zbunjenost, upitnike i „žao nam je da nismo prije znali, ali sada kada znamo – dužnost nam je prenijeti ovo svijetu“.
Inati se i dalje naša Slavonija, ne da se i neće se niti dati jer je kulturna ponuda ove destinacije izvanredna u svjetskim okvirima. Zaista jest. I mora što prije postati što prepoznatljivija. Ilok sa svojim zidinama, turskom poviješću, plemićima Odescalchi, sa svojim Iločkim podrumima i dvorcem Principovac. Sa svojim svetim Ivanom Kapistranom i istoimenom crkvom. Vučedol sa svojom „mind blowing“ poviješću i pričom koja prekoračuje sve što sam ikada mislila, čula, načula ili naučila o Vučedolskoj kulturi. Vukovar sa svojim dvorcem Eltz i Gradskim muzejom smještenim u dvorcu. Sve što smo vidjeli je senzacionalno, itekako vrijedno vaše pažnje i barem vikenda provedenog u ovoj destinaciji čije obale oplahuje moćni, mirni i mudri Dunav koji u svojem srcu zauvijek čuva sjećanja na ono što je bilo, ali donosi i novu snagu, toliku potrebnu ovom kraju za njegov novi uzlet.
Priuštite si taj vikend. Dugujete ga sebi. I Slavoniji.
EDEN destinacija „Vukovar – Vučedol – Ilok“ – što vidjeti?
1. Srednjovjekovna utvrda Ilok
Na mali prostor srednjovjekovne jezgre Iloka stala su mnoga stoljeća, počevši od mlađeg kamenog doba do srednjeg vijeka i novijih razdoblja. Ovaj kulturno-povijesni kompleks najviše kategorije uključuje vrijedne materijalne dokaze iz rimskog razdoblja, kada se Ilok zvao Cuccium, te bogatu baštinu iz srednjeg vijeka – ostatke bazilike sv. Petra, tvrđavu, kneževski i kraljevski dvor, crkvu i samostan s kulom te rijetke islamske građevine turbe i hamam, koje potječu iz 16. stoljeća i razdoblja turske vladavine.
2. Dvorac Odescalchi
Dvorac Odescalchi središnje je zdanje srednjovjekovne jezgre Iloka u kojemu je smješten Muzej grada Iloka, dok se ispod zgrade nalaze poznati stari iločki podrumi. Ova impresivna građevina nastala je na osnovama dvora kralja Nikole Iločkog iz 15. stoljeća, kojeg kao naknadu za pomoć u oslobađanju Iloka od Turaka na dar dobiva talijanska kneževska obitelj Odescalchi. Sljedeći žensku krvnu liniju plemića Odescalchi, direktno dolazimo do engleske kraljevske obitelji i kraljice Elizabete.
Foto: Bojan Haron Markičević, HTZ
3. Crkva i samostan sv. Ivana Kapistrana
Sv. Ivan Kapistran franjevački je propovjednik koji je 23. listopada 1456. godine umro u Iloku, gdje i pokopan. Kapistran je svetim proglašen 1690. godine, a ćelija-kapelica u kojoj je bolovao i umro očuvana je u prvotnom stanju te je danas posjećuju brojni hodočasnici i znatiželjnici. Uz crkvu naslonjen samostan građen je i obnavljan u više navrata u razdoblju od 14. do 20. stoljeća, posljednji puta pod vodstvom Hermana Bolléa u neogotičkom stilu.
4. Dvorac Principovac i Iločka Vinska cesta
Ilok i vino povezani su već stoljećima – gotovo da i nema ulice u kojoj se ne nalazi podrum-vinarija, a vinogradi smješteni na okolnim brežuljcima čine jedinstvenu vinsku rutu koju možete lako obići. Posebnost iločke vinske ture svakako su i vidikovci, odakle se pruža prekrasan pogled na okolicu. Jedna od najboljih vinogradarskih pozicija u Hrvatskoj nalazi se na predjelu pod imenom Principovac, gdje su smješteni plantažni vinogradi i kompleks ljetnikovca s gospodarskim zgradama.
Foto: Ivo Biočina, HTZ
5. Stari iločki podrumi
Stari iločki podrumi smješteni su u srednjovjekovnoj jezgri, a izgradili su ih kneževi Odescalchi tijekom 16. i 17. stoljeća – za to doba izuzetno moderni, ovi vinski podrumi dali su snažan zamah vinogradarstvu i vinarstvu Iloka. Najstarija čuvana butelja je rajnski rizling čija se cijena penje do 55.000 kuna. Ipak, Ilok je posebno poznat po tramincu, koji se uz silvanac služio na engleskom dvoru prigodom krunidbe kraljice Elizabete II.
6. Muzej vučedolske kulture
Vučedol ili „europska Troja“ predstavlja jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta Europe, koji se najintenzivnije razvijao krajem 4. i tijekom 3. tisućljeća prije Krista. Arheološka su istraživanja uspjela vrlo detaljno rekonstruirati dnevni život i običaje vučedolske kulture, koja je na svom vrhuncu potpuno ili djelomično pokrivala čak 14 današnjih europskih država.
Jedinstveni artefakti ove kulture smješteni su u Muzeju vučedolske kulture, posvećenom samo jednoj kulturi po čemu je jedinstven u svijetu. Osim inovativnim postavom, muzej osvaja i svojom arhitekturom koja se nenametljivo spaja s okolišem i arheološkim nalazištem. Njegovo pročelje otvoreno je prema krajoliku, dok je ostatak građevine ukopan u teren, pa se do lokaliteta dolazi po zelenom krovu.
7. Dvorac Eltz i Gradski muzej Vukovar
Uz vlastelinski dvorac sagrađen u 18. stoljeću, kompleks Eltz ujedno čine četiri barokne kurije, gospodarske zgrade, kapela sv. Roka te oranžerija u perivoju koji se od dvora pružao prema Dunavu. Od 1968. godine u dvorcu je smješten i Gradski muzej Vukovar, koji sa svojim zbirkama pokriva vremenski raspon od 8000 godina.
Dvorac je teško stradao tijekom tromjesečne opsade grada Vukovara 1991. godine, a obnovljen je u sklopu Projekta Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe pod nazivom Obnova i revitalizacija kulturne baštine „Ilok -Vukovar-Vučedol“.
Gdje odsjesti?
Ako tražite mirno mjesto okruženo prirodom i zelenilom, mali obiteljski hotel Dunav smjestio se na samoj obali Dunava u Iloku. U ponudi imaju bogat izbor različitih domaćih specijaliteta od kojih se ističu već nadaleko poznati riblji specijaliteti, osobito riblji paprikaš bez kosti, koja prate vrhunska vina iločkih vinara. Posebno uređena ljetna terasa uz sam Dunav i pristanište te uređena plaža za kupače dodatan su razlog zašto odabrati ovaj hotel, posebno tijekom ljetnih mjeseci.
