Želja Vesne Andrijević Matovac, osnivačice udruge SVE za NJU!, bila je popeti se na Kilimandžaro, najviši vrh Afrike. Njenu želju ostvarilo je pet hrabrih žena koje su svoj uspon počele 14. veljače ove godine. Putem do vrha na 5895 metara prikupile su 10 000 dolara za Centar za psihološku pomoć oboljelima udruge SVE za NJU!
Humanost, hrabrost, upornost, altruizam, prijateljstvo… samo su neke od osobina koje krase i povezuju Gabrijelu Gegu Balun, Izabellu Bellu Radić, Sanju Porić, Tatjanu Krilić i Zrinku Tankosić. Gabrijela i Zrinka žive u Zagrebu, Sanja u Ženevi, a Bella i Tatjana u Londonu, no nedavno su pokazale da je fizička udaljenost samo privid. Ostvarivši svoj cilj, popevši se na „krov Afrike“, Kilimandžaro, dokazale su da granice, udaljenosti i teškoće nisu prepreka onima koji imaju veliko srce i snažnu volju.
Na Kilimandžaro su krenule s namjerom da za svaki prijeđeni metar donacijama prikupe po jedan dolar, prikupile su skoro dvostruko – 10 000 dolara. Gabrijela, Izabela, Sanja, Tatjana i Zrinka ispunile su želju Vesne Andrijević Matovac, ne samo jednu – da se popne na Kilimandžaro, već i onu drugu – da se dodatno poboljša rad udruge SVE za NJU!. Svojom snagom i entuzijazmom ispunile su i srca svih oboljelih žena.
– Moja motivacija je bila pružiti podršku i nadu mojim dragima koji boluju od raka i poručiti im da se snagom volje sve može! Oni znaju da ja nisam planinar ni kamperski tip, tako da su neki sumnjali u moj uspjeh, ali sam im dokazala da u životu možemo postići sve što jako i od srca želimo – kaže Bella Radić. A da je u pravu, svjedoči izjava njene prijateljice Ljiljane Pranjić: – Trenutačno sam na polovici ciklusa kemoterapije. Kada sam nedavno otvorila Facebook i vidjela fotku Izabelle i cura na vrhu Kilimandžara s posterom na kojem se nalazi i moja fotka, pomislila sam, ako se moja fotka može sama, uz Izabellinu pomoć, popeti na Kilimandžaro, onda ja mogu napokon i zauvijek pobijediti rak!
Ljiljana ulazi u petnaestu godinu borbe s karcinomom, otkako je u 33. godini sama napipala kvržicu i dobila dijagnozu. Uz niz operacija, redovite kontrole, kemoterapije, zračenja… 2009. se bolest vratila. Tada je uslijedila mastektomija uz primarnu rekonstrukciju, pa ponovno kemoterapija i terapija pametnim lijekom. – Godinu dana po završetku terapija odlučila sam se na sekundarnu rekonstrukciju silikonom. Rezultati su bili savršeni, ali 2012. ponovo dijagnoza i odstranjivanje dojke, ponovo kemoterapija i terapija pametnim lijekom – prisjeća se Ljiljana. Od 2013. njen kirurg i njena onkologinja muku muče s lokalnim recidivima na mjestu ožiljka.
A o tome što znači podrška i pomoć okoline, kaže: – Savjet o liječenju potražila sam i izvan Hrvatske, živjela u neizvjesnosti sve dok nisam došla do prof. Vrdoljaka u Splitu i prvi put vidjela svjetlost na kraju tunela. Sada sam na kemoterapiji i terapiji lijekom koji se još ne nalazi na listi u Hrvatskoj, ali koji mi plaća moja firma. S obzirom na to da se lijek još ne nalazi na listi u Hrvatskoj, nisam ga mogla primiti u Zagrebu, nego svaka tri tjedna moram putovati u Split na najbolju onkologiju u Hrvatskoj – Onkologiju Split, pod vodstvom prof. Vrdoljaka, a putujem zahvaljujući prijateljima i njihovoj rodbini.
Svaku ponovnu dijagnozu doživjela sam kao neuspjeh. Promijenila sam prehranu, redovito vježbala, počistila sve odnose u životu. Učinila sam sve, pa kako opet? Što još trebam učiniti da se stanice moga tijela ne okreću protiv mene? Svaki put osjećala sam se kao da padam u duboku provaliju bez dna i padam, padam, padam… Na sreću, svaki put kada bih se nakon bolesti popela na vrh, on je bio viši od prethodnoga.
Izabella mi je ljetos rekla da se spremaju na Kilimandžaro i da će ga posvetiti svima onima koji su se borili ili se bore s bolešću, a ja među njima. Rasplakala sam se od ganuća i u toj njihovoj hrabroj gesti našla dodatnu snagu. – dodaje Ljiljana.
Da se okupi grupa, nije trebalo dugo, a da se dođe do cilja, pa i premaši očekivanja, trebala im je otprilike jedna godina. – Ideja se rodila u veljači 2014., a nakon što su mi se u namjeni pridružile Zrinka, Gabi, Tanja i Sanja, počele smo s organizacijom puta u rujnu 2014. S obzirom na to da sam živjela u Tanzaniji, imala sam kontakte, rano smo rezervirale karte i uplatile termin. Moja prijateljica Kiki (Kristina Rakar) koja je jedan od razloga ovog pothvata, jer se hrabro izborila protiv raka dojke, preko svoje je putničke agencije Avio club organizirala najpovoljnije avionske karte. Crowdfunding stranicu Indiegogo otvorile smo početkom prosinca i kampanja je trajala do završetka našeg uspona krajem veljače. Bilo nam je u cilju prikupiti iznos visine Kilimandžara, što je 5895 metara. Preko portala 193 sponzora, naših prijatelja, poznanika, kolega s raznih strana svijeta, prikupile smo 9320 , a još oko 700 dolara sponzori su uplatili na žiroračun udruge. Jako smo ponosne što smo na kraju prikupile 10 000 dolara za rad udruge SVE za NJU! i doprinijele ranom otkrivanju raka – ukratko opisuje Bella.
O važnosti ove ekspedicije, o poruci koju je hrabra petorka odaslala svojim pothvatom svjedoče riječi Belline prijateljice Kristine Rakar – Kiki:
– Kad mi je Izabela poslala poruku o svojem planu i putu na Kilimandžaro, suze su mi potekle. Kako radim u putničkoj agenciji, angažirala sam se oko nabave najpovoljnijih zrakoplovnih karata i preporučila sam joj Udrugu SVE za NJU!. Moram priznati da se divim curama na njihovom pothvatu jer su uložile svoje slobodno vrijeme i novac za korisnu stvar! S liječenjem sam završila prije godinu i pol. Saznala sam za bolest na redovnom sistematskom pregledu 2012. godine. Prošla sam dvije operacije krajem 2012. i onda je početkom 2013. krenula kemoterapija (6 ciklusa), nakon toga je uslijedilo 30 zračenja s kojim sam bila gotova krajem 7. mjeseca 2013.
Imam dvoje djece koja su u vrijeme kad sam saznala za dijagnozu bila u dobi 11 i 13 godina. Inače sam i samohrana majka, tako da mi se u tom trenutku svijet srušio. Nekako sam prihvatila dijagnozu i dan po dan prolazila sve muke. Uz mene su bili moja obitelj i prijatelji, i nekako je to sve bilo lakše. U borbi protiv bolesti meni je pomogao moj vedar duh, saznanje da imam dvoje djece koje želim i moram postaviti na noge i, naravno, podrška moje obitelji i prijatelja. I ono najvažnije – prevencija! Da nisam bila na sistematskom pregledu i otkrila bolest u samom njenom početku, tko zna što bi bilo danas.
Uza sav entuzijazam, snažnu volju i usredotočenost ka cilju, na putu prema vrhu bilo je i teških trenutaka. – Najteži je bio šesti na sedmi dan koji je počeo u ponoć. Uspon je trajao osam i po sati po velikoj strmini. Istovremeno, kad smo stigli do vrha, to je bio i najljepši trenutak, pun emocija. Pogled s vrha teško se može opisati, bjelina snijega, glečeri neopisivih oblika, a nebo dotiče čelo. Podsjetnik da smo na vrhu Afrike je nepregledna stepa u podnožju planine. Neopisivo!
Pri ovom pothvatu spoznala sam da je snaga volje presudna te da pozitivan pristup uvelike pomaže. Kad tijelo otkaže, um vlada. Vjera u uspjeh je presudna, a ako imate vjere, tada je uspjeh gotovo garantiran – kaže Bella.
I Tatjana Krilić priznaje da nije uvijek bilo lako. Ali motiv je pomogao da se nadvladaju sve teškoće. – Kako sam vrlo rano izgubila oca zbog raka, drago mi je da sam mogla pomoći onima koji se danas bore s tom bolesti i kojima udruga SVE za NJU! pomaže. Biti bolestan je teško, a ne moći si priuštiti neophodnu pomoć u takvim trenucima, još je puno teže. Oduševila me je Izabellina ideja o usponu na Kilimandžaro, kojim bi pomogli radu udruge SVE za NJU!. Vjerujem da svi, ujedinjeni oko ideje koja nas nosi i ispunjava, možemo napraviti puno da pomognemo jedni drugima, a posebno onima kojima je pomoć najpotrebnija. Najteži mi je svakako bio sam uspon (osam i po sati vrlo strmog uspona), po noći, od ponoći do jutra, na nekih -10 °C, ali i cijeli dan nakon njega, jer smo tijekom šestog i sedmog dana praktički hodale nekih 20-ak sati, sa samo par sati odmora (bez pravog spavanja), to je zaista bilo iscrpljujuće. Naravno, uzbuđenje što smo se uspjele popeti na vrh Afrike je bilo izuzetno. Nevjerojatno je koliko se energije može „iscijediti“ iz sebe kad ti je do nečeg zaista stalo.
Zadovoljne što su uspjele doseći svoj cilj, ostvariti ideju koja ih je udružila, Gabrijela, Izabella, Sanja, Tatjana i Zrinka zadovoljne su još nečim. – Tijekom kampanje potaknule smo velik broj svojih prijateljica da naprave pregled dojke. Osobe čije su slike na našem posteru odnijele smo na vrh Afrike, dokazujući da se snagom volje sve može, što ih je dodatno motiviralo u njihovoj borbi protiv raka. Tijekom uspona velik broj ljudi nas je pratio preko socijalnih medija, tako da smo proširile glas o važnosti prevencije i ranog otkrivanja raka. Nakon povratka bile smo pozvane od strane medija da ispričamo svoju priču, što će dalje proširiti glas o prevenciji.
Dok sređuje utiske netom dovršene ekspedicije, Tatjana već polako razmišlja o sljedećoj akciji. – Što se mojih osobnih namjera tiče, svakako ću nastaviti sa sličnim pothvatima, ovo iskustvo je bilo sjajno, mislim da sam se „navukla“ na penjanje. Neka od ruta na Himalaji ili Aconcagua u Argentini moguće su sljedeće destinacije, a sigurno će s time biti povezana i nova humanitarna akcija. – Drage Lili i Kiki, vi ste prave heroine! Za vas bih se još sto puta popela na Kilimandžaro, makar mi noge otpale! – poručuje Bella svojim prijateljicama i dodaje: – Ove sjajne žene prošle su i prolaze kroz stvari koje si zdrava osoba ne može ni zamisliti. Ništa drugo nemam reći nego: majka hrabrost! – U tom dijelu Tanzanije ture na Kilimandžaro jedan su od glavnih izvora prihoda lokalnog stanovništva, tako da smo sretne što smo uspjele zaposliti toliki broj osoba na barem tjedan dana, i osigurati da nisu eksploatirani te da ne nose teži teret od dozvoljenog, stoga ih je bilo više nego u drugim grupama. Tijekom uspona susretale smo druge grupe sa svih strana svijeta, kao da smo usred Trafalgar squarea u Londonu. Amerikanci, Japanci, Kinezi, Nijemci, Englezi… i Hrvatice! – dodaje Bella još jednu dobrobit njihove ekspedicije.
Bella je vodila svojevrstan dnevnik ekspedicije, dokaz koliko joj je pomogao njen vedar duh: „…Samo da ne smočimo gojzerice. K’o onaj divlji Japanac što se trkao s nama jučer za prijelaz preko potoka, pa ugazio do gležnja u studenu vodu na početku treka. Eh, bilo mi ga čak malo žao, iako nije bio nikakav džentlmen, skoro me gurnuo u tu istu ledenicu. Anyway, ovaj krajolik je toliko bajkovit, pa si vi zamislite neku svoju bajku koju volite da biste imali osjećaj te ljepote… Hodamo dalje, sve je strmije. Naše brbljanje je posustalo, svi se bore za dah. Osim naših nosača Profa i Babalaoa, oni bezbrižno brbljaju na daljinu, jedan je na početku kolone, a drugi na začelju. Do sada su se popeli do vrha Kilimandžara oko 300 puta. A mi se mislimo kako ćemo jedanput! U daljini nam pokazuju Lava tower. E sad mi je muka, zašto su nam to pokazali????? „Picture this“ iliti „paz’ vamo“. Kao da ti iz Crikve pokažu Šilo na Krku, a ne možeš do njega poprijeko, recimo gliserom, nego preko mosta, al’ bez auta. Ajme majko, crknut ću! Nemam pojma koliko sad već dugo hodamo…Sto sati kasnije eto nas u podnožju Lava towera. Izgleda mi visoko k’o ona kula iz gospodara prstenova gdje su zatvorili Gandalfa. Ak’ se mi žive do tamo popnemo, svaka nam čast!“
Cjelovite informacije o Udruzi SVE za NJU i centrima za psihološku pomoć mogu se naći na www.svezanju.hr. Svi programi besplatni su za oboljele žene i članove njihovih obitelji. U Centru u Zagrebu osiguran je smještaj oboljelim ženama iz udaljenih mjesta Hrvatske za vrijeme višednevne dijagnostike ili terapije.
Prelistaj Zdrave vijesti br.60
