Ako patite od nesanice, depresije, anksioznosti, imate napadaje panike, poremećaje pažnje i slično – bit će vam korisno pročitati ovaj članak.Pazite što slušate, pravilan odabir glazbe može izliječiti ali i biti uzrokom napetosti. Kako znamo? Čitali smo Muzikofiliju, odličnu knjigu neurologa Olivera Sacksa.
Terapija glazbom, brain music therapy, nije ništa novo, samo je jedan pomalo zapostavljeni oblik terapije koji u fokus stavlja glazbu i samo glazbu odnosno njeno slušanje zahvaljujući kojem mozak modelira svoju aktivnost i nakon određenog vremena postaje opušten. Glazba se, kao inovativni oblik terapije, počela primjenjivati početkom 19.stoljeća, iako ako bolje razmislimo, ona je zapravo – antička metoda.
Od početka čovječanstva razni iscjelitelji koriste bubnjeve, zvona i zvečke, kako bi istjerali bolest iz tijela, depresiju, očaj i druga nepoželjna stanja uma i duše. Prije nešto više od dvije godine američka je Cochrane Library, pratila učinke terapije glazbom ili slušanja glazbe kod otprilike 2.000 pacijenata oboljelih od raka – u usporedbi s pacijentima koji su dobili uobičajenu terapiju, kombinirani podaci iz više studija pokazali su da je kod pacijenata koji su imali i terapiju glazbom zabilježena manja tjeskoba i bol, te da su bili boljeg raspoloženja. Dodatno, i otkucaji srca kod tih pacijenata bili su u prosjeku nešto niži nego kod ostalih.
Kakvu glazbu odabrati? Ako ste u dilemi koji glazbu odabrati, liječnici su i na tom području radili neke studije, doduše one su još u početnim fazama, ali rezultati koje su dali vrlo su zanimljivi.
Klasična glazba je ekvivalent boravku u sauni
Slušanje te vrste glazbe smiruje srce, pomaže olakšati stanje depresije i melankolije, hrani imunitet i poboljšava cjelokupni rad organizma. Klasična glazba prevladava u liječenju, ali neka nova istraživanja pokazuju da u obzir dolaze i drugi glazbeni žanrovi – bitno da je glazba po vašem ukusu.
Glazba Ludwig van Beethovena pomaže pri smirivanju stresa, melankolije, apatije i sličnih stanja. Beethovenova glazba regulira otkucaje srca, utječe na dobrobit pluća i bronhija te poboljšava imunitet. Drugi dio poznate pete simfonije doktori nazivaju “glazba za zdravlje” te savjetuju slušanje iste osobama koje pate od povišenog krvnog tlaka smatra autor Muzikofilije Oliver Sacks. Mozartova prva simfonija smatra se i remek djelom kad je zdravlje u pitanju jer opušta stres, stimulira aktivnosti mozga i povećava intelektualne sposobnosti. Glazba talijanskog kompozitora Vivaldija, kao i Handla najčešće se primjenjuje pri liječenju agresije.
‘Klasičari’ i ‘metalci’ – ipak su slični
No, ako klasična glazba ima takve dobrobiti na zdravstveno stanje pojedinca, onda nije daleko ni heavy metal glazba, pa bi je isto možda trebalo uključiti u terapiju. Zašto? Naime, jedna je britanska studija otkrila da ljubitelji klasične glazbe baš kao i ljubitelji heavy metal glazbe imaju iste crte osobnosti – kreativnost, nedruželjubivost i stidljivost. Istraživanje je radilo jedno škotsko sveučilište u Edinburgu na 36.000 osoba diljem svijeta pa, s obzirom na taj broj sudionika, rezultati nisu toliko zanemarivi.
Razlika “klasičara” i “metalaca” po tom istraživanju je zapravo samo u njihovim godinama. Za razliku od njih, rezultati pokazuju da slušatelji indie glazbe imaju malo samopoštovanja i motivacije, ljubitelji rep glazbe mnogo razmišljaju o sebi i vole druženja, dok su country slušatelji vrlo marljive osobe. Danceri su egotriperi, jazzeri i blueseri su opušteni i kreativni, dok bi po navedenom istraživanju, rockeri bili ljubazni i darežljivi! Dakle, u kojoj ste skupini vi?
Kokoš ili jaje – glazba ili govor?
Glazba je svuda oko nas, sve što vidimo, čujemo, sve što nas okružuje može biti glazba, može imati svoju melodiju.Pitanje je samo, da li je mi u određenom trenutku čujemo. Tako to nekako misli poznati britanski neurolog Oliver Sacks. Čitam njegovu devetu knjigu Muzikofilija, priče o glazbi i mozgu, izašlu prije dvije godine i otkrivam jedan novi svijet o glazbi. Preporučujem je zaista svakome tko je muzikofil (ili pojednostavljeno, ljubitelj glazbe), ali i onome tko to nije.
Pitkim i jednostavnim jezikom u njoj ćete lako pronaći zanimljive priče o osobama koje su doživjele razna neugodna iskustva (fizička i psihička) i koje su na osnovi toga otkrile, najčešće nehotice, glazbu, ali glazbu do te mjere da su postali opsjednuti njome i zbog nje su neki čak i promijenili životne navike, obitelj, prijatelje ili su se povukli u svoj svijet glazbe koji ih je učinio spokojnima i na kraju čak i izliječio.
Oliver Sacks je već i sam po sebi jako zanimljiv lik – veliki je ljubitelj glazbe, pijanist amater, koji je također iskusio kratke epizode abnormalnosti. Iako se i dan danas često raspravlja o porijeklu glazbe. Sacks u Muzikofiliji naginje tezi da je muzika samostalna, neovisna o govoru, dakle, suprotno Darwinovoj tezi da je govor nastao iz glazbe. Osim što nas glazba može povesti u neke neistražene svjetove, pobuditi u nama emocije i uspomene, uvjeriti nas u neke radnje oko kojih se dvoumimo, Sacks govori da zapravo uopće nismo svjesni koliko ona može biti “jaka”.
Smatra da glazba zauzima mnogo više prostora u našem mozgu od jezika, da su to dvije potpuno odvojene stvari i da smo mi, ljudi, prije svega, glazbena bića. Čak se i slaže s Nietzscheovom tvrdnjom da slušanje glazbe nije samo emocionalno i auditivno, već i motoričko jer glazbu slušamo svim svojim mišićima. Već prva priča u Muzikofiliji natjerat će vas na razmišljanje. Ostaje nedorečena ali sa sretnim završetkom za Tonyja Cicoria, Sacksovog pacijenta kojeg je u četrdesetdrugoj godini života udario grom u telefonskoj govornici. Doživio je pritom izvantjelesno iskustvo u kojem je gledao sebe, svoje tijelo i cijeli svoj život u samo jednom djeliću vremena, da bi mu se onda nakon nekog vremena u glavi počela pojavljivati glazba, pa je otkrio vlastitu muzikofiliju da bi na posljetku od liječnika postao vrlo slušani pijanist!
Pazite se “ušnog” crva!
No, nisu baš sve priče o muzikofiliji Sacksovih pacijenata tako lijepe. Glazba može biti i opasna. Može nas toliko obuzeti da nismo sposobni normalno obavljati i osnovne tjelesne funkcije. Može nas i izludjeti. Sacks takvom stanju daje ime “moždani crv” ili jednostavnije, glazbene halucinacije. To može biti riječ, zvonkiji šum koji traje i koji s može i tjednima ponavljati, npr. to može biti neka pjesma koja vam se u početku svidi, ali vaš može obuzeti njen tempo tako da vam se danima bez prestanka vrti po glavi i onda zbog tog neprestanog ponavljanja pjesma gubi svoj smisao, ritam, šarm, muzikalnost i značenje.
Smeta vam dok spavate, dok razmišljate i sl.. I što god pokušate da je zaustavite, ne znam, umivate se hladnom vodom, brojite bez veze, usmjeravate pažnju na nešto drugo, ona ne prestaje. Da, to je taj “ušni” ili “moždani” crv. Poznato vam je ili ne? Srećom, Sacks kaže da oni imaju određeni vijek trajanja, sati ili dani, a onda odumiru. Ponekad čekaju i u zasjedi! Neka aluzija, asocijacija ili što god, može ih ponovno aktivirati, ponekad i nakon mnogo godina. Stoga, pazite ih se!
S glazbom, kao i sa svime, budite umjereni – uživajte u njoj dok god vam stvara ugodu!